Kad sam bila mala, obozavala sam da sjedim pokraj prozora i gledam pahuljice kako prolijecu.
Ususkala bih se i uzivala u toplini svog doma, posmatrajuci kroz prozor prelijepu zimsku idilu. U zraku se osjecala praznicna atmosfera, a nakicena jelka u cosku mog toplog i skromnog doma bi znatno doprinosila i upotpunjavala amosferu. A, ja, klinka, nestrpljivo sam cekala Novu Godinu, Djeda Mraza, moj novogodisnji paketic.
Nekada pozelim da vratim vrijeme i osjetim to sve ponovo, da ponovo vjerujem u Djeda Mraza, da sam ponovo ono nevino i neiskvareno dijete, jer u dubini moje duse se i dalje krije ista ona djevojcica sto sjedi pored prozora, broji pahuljice, cuva strazu da bih vidjela Djeda Mraza, djevojcica koja ne zna sta je zivot i koja zeli da sazna sve njegove tajne.
Pahuljice, podsjecate me na moje djetinjstvo i uvijek cete me podsjecati na njega. Hvala Vam!