Ucenici su polako pristizali u Veliku salu na dorucak. Frances je provela jos jednu besanu noc, pa je prva pristigla u salu. Velika sala. Izgledala je veoma privlacno tako ogromna, a prazna…ispunjena nekih cudnim mirisom… ali, ne, nije bio miris u pitanju… bila je ta magija u vazduhu… moc, tako svetla, dobra, umirujuca… Verujem da ce ovde zauvek ziveti duh Albusa Dambldora, pomisli Fran… ma gde on bio… uvek ce biti ovde, na Hogvortsu.
Veliko presto u centru stola za profesore, koje je odgovaralo direktoru, sada je izgledalo jos sjajnije u ocima mlade ucenice ko zna koje generacije ove prastare skole. A mozda je to cinio I zrak sunca koji se provukao kroz raznobojni vitraz.
U tim usamljenim jutrima koje je provodila (prijalo joj je, to se nije moglo poreci), Fran je birala izmedju jezera I Velike sale. Ti rani casovi… kada su svi bezbrizni… spavaju u svojim toplim posteljama, ne zeleci da ustanu… Frances bi volela da naglo prekine taj san I prepusti se razmisljanju. Da, to je ono sto je ona volela… razmisljanje… I tako bi pustila vreme da prolazi… To su uglavnom bila filozofska razmisljanja… (eh, pa nije ni cudo sto je recenica najcesce izgovarana u njenom prisustvu I to njoj upucena- Nemoj da filozofiras!)… medjutim… sad ju je nesto drugo mucilo…
Sinoc je pricala sa Lajonelom… (I s njim se nesto cudno desava, presece je neka misao, al se ona ne obazre)… o Ediju. Izgleda da je ljut na nju. To ju je rastuzilo. Nije volela da ima neprijatelje. Nije volela da ne voli ljude. Nije volela da je ljudi ne vole. Nisu morali svi tj. nije morao niko da je voli, ali ne mora bas I da je ne voli… Tako bi se njena razmisljanja sirila… na ogromne razmere, cesto nemajuci veze sa onom pocetnom, dok je ne bi zabolela glava… medjutim, bas u to vreme bi je uvek prekinuo dorucak, kao slucajno, al ona je znala da to nije tek tako… vec tako treba… sutra ce nastaviti, znala je.
Nastavila je da razmislja. Sala jos nije bila ispunjena. Barem Grifindorci oko nje nisu stigli.
Zasto bi Edi bio ljut na nju? Pa nije ucinila nista lose… Barem je tako mislila. Mrzela je to. To neznanje. Sada je trebalo sebe da preispituje sta je radila… da nije bilo nesto slucajno, nenamerno… Mozda neki pogled, pokret… znala je, o, kako je dobro znala da to moze da povredi… kokliko puta je to osetila na svojoj kozi… Ali, nije mogla da seti. Nicega… Hmhm… na kontrolnom je sve bilo ok. Jao… da se nije uvredio sto je prekinula onu prepirku izmedju njega I Rejcel oko te proklete godine… zar je bitno?
Pogubljena vestica jer je drzala neke zmije, otrovnice bese, jao… sad sam zaboravila I koja je vrsta bila, ionako nisam ni ucila… Dobro, vazno je to, cim mi ucimo, ali toliko vazno da se uvredi zbog toga.
Frances je osecala neku hladnocu s njegove strane. Uvek je bio nasmejan sa njima… Pa tako su se lepo salili oko onog napitaka u Redu. Ali, ipak… nesto je bilo drugacije. Pa I Lajonel je primetio.
Da, Lajonel ce razumeti. I on poznaje Edija. Nije mogla da razgovara ni sa kim drugim, jer… nisu bas sve razumeli.
I, kao slucajno (Fran je znala da nista nije slucajno), pojavi se Lajonel s knjigom ispod ruke.
Fran pomisli da ga upita sta je to sto je toliko zaokupilo njegovu paznju, ali se predomisli.
-Hej… Lajonele! Gde ces bre tako? Evo mene ovde? Sedi. Jos niko nije stigao, povika Fran njemu dok je prilazio mestu jako udaljenom od nje.
-A da… tu si. Izvini, nesto sam se zamislio, promrlja on I pridje.
-Ma vidim. Razumem. Nego… mozemo li, molim te, da pricamo o Ediju?, upita ona, ovaj put fiksirajuci ocima Lajonela, koji je jos uvek gledao zamisljeno okolo.
Trgnuvsi se, spustio je knjigu I u trenutku se promenio. Kao da je tek sad stigaou Veliku salu.
-Da. Ovih dana sam nesto u guzvi (Fran ga razumevajuce pogleda), ali to sam I ja zeleo. Cela ova zbrka sa mnom (Fran ga upitno pogleda, ali Lajonel odmahnu glavom I nastavi) cini mi se potpuno drugacija od ovog sto se desava sa Edijem. Neverovatno je cudan u poslednje vreme.
-Meni pricas… Ma daj, potpuno se promenio. Ne provodi vreme s nama. Nije da ja sad zelim da se svi vucemo zajedno I kad ne zelimo, pa ja prva odlutam, ali… tu smo, drsutvo smo. Zar ne?
-Mislis da bi trebalo da pricamo sa njim? Ja sam nesto pokusao… ali, nije bas raspolozen. Ti? Mozda bi mogla da pokusas?
-Ne znam. Htela bih, ali mi je neprijatno kad osecam nesto hladno s njegove strane.
U redu. Hocu. Za to sluze prijatelji. Jel tako?
-Naravno, nasmesi se Lajonel, a sada su ves ostali Grifindorci poceli da pristizu.
Gven I Rejcel su po obicaju nesto cavrljale, a Fran je imala snazan utisak da se ovaj put radi o Varviku. Negde u guzvi iza njih, isli su Edi I Keli, koja je pricala nesto sto se cinilo veoma zanimljivo, najverovatnije nesto o novoj vrsti magijskih stvorenja, ali Edi nije izgledao nimalo zainteresovan.
Frances nije zelela ostale da mesa u ovo. Najbolje je da nista ne znaju.
Kada su se priblizili stolu, Edi mrko pogleda Fran, koja je trazila nesto u svojoj torbi, ali je to ipak osetila. On ode na drugu stranu stola I sede pored Grifindorskog gonica Bendzamina Zeksa.
Fran, kojoj je ova situacija vec odavno dojadila, ustala je.
-Edi, ako nije problem, mogli bi pre casova da obidjemo krug oko jezera.
Nije je cuo. Nastavio je da prica o novim fintama koje su se pojavile na utamici koja se odigrala prosle nedelje, a clanovi magijskih porodica, koji su imali rodbinu tamo I imali sveze informacije, bili su ekstremno popularni.
Frances je gubila strpljenje.
Ponovila je pitanje, a Edi se najzad okrenuo.
(sad ostavljam infidelu da nastavi ovo, a vi mozete o dorucku I o necemu kasnije. Ok?)