ponos je jedno, rezultati su drugo. ali o tome si i ti pisao.
od ponosa se ne živi, a niti od stare slave, što naši nikako ne mogu da shvate.
Kada sam jednom Francuzu pričala nešto, on mi kaže pa naravno da znamo za srpsku istoriju i sve se ceni 1 sv rat, ali je ono vezivanje vojnika unprofora u Bosni zauvek promenilo pogled na sve. Granatiranje Sarajeva od godinu dana. Drugim rečima, mi pričamo o onome što je nekada bilo, za ceo svet to je bilo pre više od 100 godina. Nemačka je izgubila dva rata, ali sada je glavna u Evropi. Stvari se menjaju, ali u našim glavama je svet tamo negde... davno. Hoću da kažem još jednom: od stare slave se ne živi. I politika to stalno mora imati u vidu. Ko još priča o nekom tamo teniseru koji je pre 100 god osvojio Vimbldon?
i to nije koštalo malo.
Mislim isto tako da treba da bude svoja zemlja. To je tako trebalo biti svih proteklih 100 godina.
I nije samo problem sa granicama i ratovima. Već smo bili izgubili onaj prirodni patriotizam, tako da kada se on "vratio", vratio se u potpuno neprikladnom obliku, prepun strahova, besa, osećaja niže vrednosti pomešane sa osećajem više vrednosti, lažno verništvo, sve ono što čeka kada se nešto pusti sa lanca ili zanemaruje duže vreme, potiskuje. Potrebno je vreme da klackalica ide tamo vamo, pa da se smanjuje amplituda... i onoga da zapravo Beogradom retko koji Šumadinac da je vladao ili Beograđanin, što bi bilo prirodno, jel. I desilo bi se da smo dugo sami sa sobom, da kao država imamo jasne granice već 100 godina.