Ja ne vidim da imam problem.
Mogu da shvatim potrebu za verom, imam je i sama.. ne mogu da shvatim silovanje reči ljubav, po svaku cenu opravdavanje postupaka koji to nisu zaslužili... i pomanjkanje malo zdravijeg rasuđivanja, u smislu verovanja, ali ne i isključivosti u toj veri. Jasnije?
Za šta ne biram ni cilj, ni sredstvo?
Da, pojasni...
Naravno da smo mi sami krivci, koliko za dobro, toliko i za loše... i naravno da za lepe stvari ne tražimo "krivca", možda zato što smo svesni prolaznosti i mnogo što šta prihvatamo zdavo za gotovo... opet, svaki novi problem je najveći i najteži... jer opet ne cenimo situaciju, koja uvek može da bude gora nego što izgleda.
Grešni smo onoliko koliko sebi dozvolimo da se kajemo... po mojoj logici, svaka posledica nas nečemu nauči, ako ništa drugo, bar da ne pravimo iste greške.
Greh i savest... teret za onoga koji sve gleda kroz dimenziju boga i drugih ljudi... i vodič za onog pametnijeg... jer kajanje ili žaljenje za nečim su nešto najteže što čovek sebi nameće... ne greška.