- Poruka
- 1.851
Britanska odluka da pomažu i podrže isključivo četnike imala je dubok utjecaj na razvoj situacije u Jugoslaviji tokom mnogih mjeseci. Svojim izborom izolirali su partizane i izgubili svaku mogućnost da na njih utječu ili da ih iskoriste kao izvor informacija. Time su stvarno povećali njihovo nepovjerenje. S druge strane, Mihailović je bio vrlo nezadovoljan Hudsonom i njegovom ulogom posrednika između četnika i partizana, smatrajući da Hudson pokušava izvršiti pritisak na njega izravno i preko svojih pretpostavljenih (vidi Hudsonovu poruku od 13. novembra). Pri slanju svojih poruka Hudson je ovisio o Mihailovićevoj radio-stanici, ali je imao svoju vlastitu šifru. On je 21. novembra još uvijek sumnjao u Mihailovića kao saveznika, što je i rekao u poruci svojim pretpostavljenima: »Moje je mišljenje o Mihailoviću da ima sve kvalifikacije osim snage. Partizani su sada jači i on britanskim oružjem mora likvidirati njih, prije no što se ozbiljno okrene protiv Nijemaca.«114 Mihailović je već pravio neprilike Hudsonu i, oko dva tjedna kasnije, nakon što su se okolnosti u zapadnoj Srbiji radikalno promijenile, zabranio je Hudsonu svaku upotrebu radio-stanice i time ga odsjekao od njegovih pretpostavljenih i od vanjskog svijeta.115
114 Deakin, The Embattled Mountain, str. 141.
115 Teško je razmrsiti činjenice u vezi s Hudsonovim primopredajnikom i njegovim radio-vezama. Problem je nastao kad je Deakin u svome članku »Britanija i Jugoslavija 1941-1945« (str. 48) tvrdio da je Mihailoviću uspjelo »spriječiti Hudsona da se služi radio-stanicom«. Hudson je na konferenciji u Oxfordu, u decembru 1968, objasnio da je u Jugoslaviju ponio dva aparata: jedan manji, koji se čuo samo do Malte i ubrzo je pregorio i jedan teški, zastarjeli aparat; taj je imao oko 25 kg, radio je samo na struju i za njegovo prenošenje trebala je tovarna životinja. Druge stvari Hudson ne objašnjava. Pokušao sam od njega dobiti daljnja obavještenja, pisao sam mu zimi 1970, ali bez rezultata. Ipak, Hudsonova poruka pretpostavljenima, 13. novembra (vidi str. 143 ove knjige) jasno pokazuje da nije mogao sa sobom ponijeti svoj jedini ispravni primopredajnik kad je potkraj oktobra iz Užica pošao u Mihailovićev štab, jer je aparat stigao u Užice s Lalatovićem i Dragićevićem, nakon što su Hudson i Ostojić otišli na Ravnu Goru, i u Užicu je ostao kod partizana. Hudsonov radiotelegrafist ostao je u Užicu i stoga se Hudson služio i morao se poslužiti Mihailovićevom stanicom i njegovim radistom, jer sam nije znao rukovati radiom. Razočaran što nakon jedine male pošiljke od 9. novembra nije dobio više nikakvo oružje, Mihailović je vjerojatno posumnjao da ga Hudson sabotira i da je za partizane. Hudson je prisustvovao nekim sastancima mješovite partizansko-četničke komisije i otišao u Užice da posreduje, došavši upravo u vrijeme kada se s Titom i dijelom njegova štaba morao povući 29. novembra kad su Nijemci napali. Napuštajući s Titom Užice, Hudson je slučajno naišao na svoj primopredajnik, uzeo ga i s velikim naporom prebacio kod Mihailovića na područje Ravne Gore, kamo se vratio u noći između 7. i 8. decembra. Našao je Mihailovića i nekoliko njegovih oficira, ali Mihailović je odbio da ga vidi i nije mu dopustio da se posluži ni radijom ni radiotelegrafistom. Prema Baileyju, Hudsonov radio bio je u to vrijeme »neupotrebljiv«. Vidi Deakin, The Embattled Mountain, str. 146; Tito, »Ratna sjećanja«, str. 48-54, 62; i Baileyjev izvještaj iz aprila 1944, nakon povratka iz Jugoslavije. F.O. 371/44282, R 21295/11/92, Dodatak 3 str. 2.
Ali najvažniji četnički razlog za odluku da se bore protiv partizana ležao je u njihovoj krajnjoj opoziciji prema prirodi i ciljevima partizanskog pokreta. Partizani su bili revolucionarna snaga predvođena komunistima koja je djelovala kroz oblike Narodnog fronta i s nacionalnim parolama; težili su tome da tokom rata zadrže punu samostalnost, a primjenjivali su kombiniranu strategiju oružanog otpora protiv okupatora i kvislinga s revolucijom usmjerenom protiv starog političkog i socijalno-ekonomskog poretka. Kao takvi, bili su direktna prijetnja četnicima, koji su bili organ izbjegličke vlade i branitelji starog poretka, i očigledna prijetnja glavnom četničkom cilju da poslije rata kontroliraju vlast u zemlji. U međuratnom periodu država je bezobzirno gonila komuniste, a bilo je mnogo vatrenih antikomunista ne samo među profesionalnim oficirima, građanskim političarima, poslovnim ljudima i seljacima, već i među intelektualcima. Nije se moglo očekivati da će oni koji su prišli četnicima zagovarati dugoročnu ili bar kratkoročnu suradnju s partizanima koje predvode komunisti. Pozicije dviju grupa nisu se mogle pomiriti ni ideološki, ni u pogledu ratne strategije i taktike, ni u odnosu na poslijeratne ciljeve. S podrškom emigrantske vlade, četnici su normalno zauzeli stav da bi partizani morali prihvatiti Mihailovića kao vrhovnog komandanta i podrediti se njegovom autoritetu; partizani su to naravno odbijali znajući da bi podrediti se značilo prestati postojati. Ali bili su voljni postići nekakav sporazum, računajući da bi im udruživanje s četnicima pod zastavorn Narodnog fronta pružilo mogućnost da progiitäju ili razvodne cijeli četnički pokret. Kömunisticka partija je imala veliki utjecaj na Narodni front, pa bi najopasniji domaći neprijatelj, koji je imao značajne veze sa zapadnim Saveznicima, u Narodnom frontu bio znatno onemogućen. Četnici, naravno, nisu namjeravali dozvoliti da se to dogodi i jer su bili pouzdanici zapadnih Saveznika, mogli su prihvatiti okupaciju, pa čak i kvislinške režime u Jugoslaviji kao privremenu životnu činjenicu. Prava opasnost nastala bi tek kad bi se Komunističkoj partiji dopustilo da postane tako jaka, da uz podršku Sovjetskog Saveza postane element vlasti pri kraju rata i u jugoslavenskoj politici poslije rata. Drugim riječima, nagrada je bila ni manje ni više nego vlast u budućoj državi: s jedne strane suštinsko nastavljanje političkog, socijalnog i ekonomskog poretka kakav je bio do 1941. koji bi bio izmijenjen tako da pojača velikosrpsku hegemoniju, ili, s druge strane, potpuno novi politički i socijalno-ekonomski sistem izgrađen po komunističkom konceptu. Četnicima je izbor bio jasan: trebali su uništiti partizane sami ili uz pomoć Osovine i kvislinških snaga. Partizani su tako postali neprijatelji protiv kojih su sva sredstva dopustiva, ubrajajući tu paktiranje i nagodbu s okupatorom i marionetskim režimima. Napad na Užice bio je samo prvi pokušaj u tom smjeru i uništenje partizana postalo je od tada glavni cilj četničke politike.
Na partizanskoj strani razmišljanja su bila obrnuta: četnici su postali primarni neprijatelji, jer se polazilo od pretpostavke da će Saveznici pobijediti u ratu; odlaskom okupacionih vojski i kvislinških režima s jugoslavenskog teritorija, četnici će kao instrument emigrantske vlade koji od početka uživa savezničku podršku, učiniti sve moguće da zadrže isključivu vlast u poslijeratnoj državi. Budući da su četnici branili ne samo srpsku hegemoniju nego i stari socioekonomski poredak, sa partizanskog stanovišta bili su glavna i najvažnija snaga kontrarevolucije u Jugoslaviji. Da bi postigli svoj cilj, partizani su morali poraziti i četnike. Iz taktičkih razloga oni su svoju borbu predstavljali uglavnom i prvenstveno kao borbu protiv okupatora i kolaboracionista, otvorenih i prikrivenih — to jest, protiv kvislinških režima i četnika - i tokom rata poricali su komunističke ciljeve, iako nisu tajili vodeću ulogu Komunističke partije u novostvorenom Narodnom frontu i u narodnooslobodilačkom ratu. Premda po definiciji sve komunističke partije dok su u opoziciji imaju za cilj dolazak na vlast i provođenje socijalističke revolucije, pa su to u prvoj fazi ustanka tvrdili i neki predstavnici KPJ, tek se nedavno u Jugoslaviji otvoreno počelo pisati da su i KPJ i partizani doduše bili angažirani u ratu protiv okupacionih sila, ali i u građanskom ratu protiv snaga starog režima kod kuće. Iz domaćih i međunarodnih političkih razloga, o tome se tokom rata općenito nije govorilo.116
116 Vojmir Kljaković, »O elementima socijalističke revolucije u oslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije«, referat pročitan januara 1972. u Ljubljani, na simpoziju o temi »Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao općenarodni rat i socijalistička revolucija«. Objavljeno u zborniku radova pod ovim drugim naslovom, knj. 1, Beograd 1977.
Četnici nisu lako proveli svoju odluku iz novembra 1941. da se ne bore protiv Nijemaca u zapadnoj Srbiji, sve dok ne dođe povoljan čas (što se kasnije proširilo na odluku da se ne bore protiv snaga Osovine ni van Srbije). Mihailović je na sastanku u Divcima posve dobro razumio: ako se bezuvjetno ne preda Nijemcima, oni će nastaviti s borbom protiv njega. To su bez odlaganja i učinili, smatrajući da su četnici prozapadno orijentirani bez obzira na ono što govore, te da će prije ili kasnije svoje oružje okrenuti protiv Nijemaca.117 Nakon završenih operacija protiv Užica i partizana, Nijemci su od 6. na 7. decembra poduzeli tzv. operaciju Mihailović i napali njegov štab na Ravnoj Gori. Mihailović je jedva izbjegao zarobljavanje (vidi Glavu 7).Tako su početkom decembra 1941. Nijemci povratili kontrolu nad teritorijem koji su partizani i četnici držali u zapadnoj Srbiji; većinu preostalih partizana odbacili su iz Srbije u Sandžak, a četničke snage su bačene u nered. Četnički odredi većinom su raspušteni, neki su se povukli u ilegalnost, a drugi su se legalizirali kao dio Nedićevih kvislinških oružanih snaga.
117 Vidi izvještaj Gerharda Feinea, savjetnika u službi opunomoćenika njemačkog ministarstva vanjskih poslova u Beogradu, datiran 3. decembra 1941. u DGFP, serija D, sv. XIII, str. 946.
Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument
114 Deakin, The Embattled Mountain, str. 141.
115 Teško je razmrsiti činjenice u vezi s Hudsonovim primopredajnikom i njegovim radio-vezama. Problem je nastao kad je Deakin u svome članku »Britanija i Jugoslavija 1941-1945« (str. 48) tvrdio da je Mihailoviću uspjelo »spriječiti Hudsona da se služi radio-stanicom«. Hudson je na konferenciji u Oxfordu, u decembru 1968, objasnio da je u Jugoslaviju ponio dva aparata: jedan manji, koji se čuo samo do Malte i ubrzo je pregorio i jedan teški, zastarjeli aparat; taj je imao oko 25 kg, radio je samo na struju i za njegovo prenošenje trebala je tovarna životinja. Druge stvari Hudson ne objašnjava. Pokušao sam od njega dobiti daljnja obavještenja, pisao sam mu zimi 1970, ali bez rezultata. Ipak, Hudsonova poruka pretpostavljenima, 13. novembra (vidi str. 143 ove knjige) jasno pokazuje da nije mogao sa sobom ponijeti svoj jedini ispravni primopredajnik kad je potkraj oktobra iz Užica pošao u Mihailovićev štab, jer je aparat stigao u Užice s Lalatovićem i Dragićevićem, nakon što su Hudson i Ostojić otišli na Ravnu Goru, i u Užicu je ostao kod partizana. Hudsonov radiotelegrafist ostao je u Užicu i stoga se Hudson služio i morao se poslužiti Mihailovićevom stanicom i njegovim radistom, jer sam nije znao rukovati radiom. Razočaran što nakon jedine male pošiljke od 9. novembra nije dobio više nikakvo oružje, Mihailović je vjerojatno posumnjao da ga Hudson sabotira i da je za partizane. Hudson je prisustvovao nekim sastancima mješovite partizansko-četničke komisije i otišao u Užice da posreduje, došavši upravo u vrijeme kada se s Titom i dijelom njegova štaba morao povući 29. novembra kad su Nijemci napali. Napuštajući s Titom Užice, Hudson je slučajno naišao na svoj primopredajnik, uzeo ga i s velikim naporom prebacio kod Mihailovića na područje Ravne Gore, kamo se vratio u noći između 7. i 8. decembra. Našao je Mihailovića i nekoliko njegovih oficira, ali Mihailović je odbio da ga vidi i nije mu dopustio da se posluži ni radijom ni radiotelegrafistom. Prema Baileyju, Hudsonov radio bio je u to vrijeme »neupotrebljiv«. Vidi Deakin, The Embattled Mountain, str. 146; Tito, »Ratna sjećanja«, str. 48-54, 62; i Baileyjev izvještaj iz aprila 1944, nakon povratka iz Jugoslavije. F.O. 371/44282, R 21295/11/92, Dodatak 3 str. 2.
Ali najvažniji četnički razlog za odluku da se bore protiv partizana ležao je u njihovoj krajnjoj opoziciji prema prirodi i ciljevima partizanskog pokreta. Partizani su bili revolucionarna snaga predvođena komunistima koja je djelovala kroz oblike Narodnog fronta i s nacionalnim parolama; težili su tome da tokom rata zadrže punu samostalnost, a primjenjivali su kombiniranu strategiju oružanog otpora protiv okupatora i kvislinga s revolucijom usmjerenom protiv starog političkog i socijalno-ekonomskog poretka. Kao takvi, bili su direktna prijetnja četnicima, koji su bili organ izbjegličke vlade i branitelji starog poretka, i očigledna prijetnja glavnom četničkom cilju da poslije rata kontroliraju vlast u zemlji. U međuratnom periodu država je bezobzirno gonila komuniste, a bilo je mnogo vatrenih antikomunista ne samo među profesionalnim oficirima, građanskim političarima, poslovnim ljudima i seljacima, već i među intelektualcima. Nije se moglo očekivati da će oni koji su prišli četnicima zagovarati dugoročnu ili bar kratkoročnu suradnju s partizanima koje predvode komunisti. Pozicije dviju grupa nisu se mogle pomiriti ni ideološki, ni u pogledu ratne strategije i taktike, ni u odnosu na poslijeratne ciljeve. S podrškom emigrantske vlade, četnici su normalno zauzeli stav da bi partizani morali prihvatiti Mihailovića kao vrhovnog komandanta i podrediti se njegovom autoritetu; partizani su to naravno odbijali znajući da bi podrediti se značilo prestati postojati. Ali bili su voljni postići nekakav sporazum, računajući da bi im udruživanje s četnicima pod zastavorn Narodnog fronta pružilo mogućnost da progiitäju ili razvodne cijeli četnički pokret. Kömunisticka partija je imala veliki utjecaj na Narodni front, pa bi najopasniji domaći neprijatelj, koji je imao značajne veze sa zapadnim Saveznicima, u Narodnom frontu bio znatno onemogućen. Četnici, naravno, nisu namjeravali dozvoliti da se to dogodi i jer su bili pouzdanici zapadnih Saveznika, mogli su prihvatiti okupaciju, pa čak i kvislinške režime u Jugoslaviji kao privremenu životnu činjenicu. Prava opasnost nastala bi tek kad bi se Komunističkoj partiji dopustilo da postane tako jaka, da uz podršku Sovjetskog Saveza postane element vlasti pri kraju rata i u jugoslavenskoj politici poslije rata. Drugim riječima, nagrada je bila ni manje ni više nego vlast u budućoj državi: s jedne strane suštinsko nastavljanje političkog, socijalnog i ekonomskog poretka kakav je bio do 1941. koji bi bio izmijenjen tako da pojača velikosrpsku hegemoniju, ili, s druge strane, potpuno novi politički i socijalno-ekonomski sistem izgrađen po komunističkom konceptu. Četnicima je izbor bio jasan: trebali su uništiti partizane sami ili uz pomoć Osovine i kvislinških snaga. Partizani su tako postali neprijatelji protiv kojih su sva sredstva dopustiva, ubrajajući tu paktiranje i nagodbu s okupatorom i marionetskim režimima. Napad na Užice bio je samo prvi pokušaj u tom smjeru i uništenje partizana postalo je od tada glavni cilj četničke politike.
Na partizanskoj strani razmišljanja su bila obrnuta: četnici su postali primarni neprijatelji, jer se polazilo od pretpostavke da će Saveznici pobijediti u ratu; odlaskom okupacionih vojski i kvislinških režima s jugoslavenskog teritorija, četnici će kao instrument emigrantske vlade koji od početka uživa savezničku podršku, učiniti sve moguće da zadrže isključivu vlast u poslijeratnoj državi. Budući da su četnici branili ne samo srpsku hegemoniju nego i stari socioekonomski poredak, sa partizanskog stanovišta bili su glavna i najvažnija snaga kontrarevolucije u Jugoslaviji. Da bi postigli svoj cilj, partizani su morali poraziti i četnike. Iz taktičkih razloga oni su svoju borbu predstavljali uglavnom i prvenstveno kao borbu protiv okupatora i kolaboracionista, otvorenih i prikrivenih — to jest, protiv kvislinških režima i četnika - i tokom rata poricali su komunističke ciljeve, iako nisu tajili vodeću ulogu Komunističke partije u novostvorenom Narodnom frontu i u narodnooslobodilačkom ratu. Premda po definiciji sve komunističke partije dok su u opoziciji imaju za cilj dolazak na vlast i provođenje socijalističke revolucije, pa su to u prvoj fazi ustanka tvrdili i neki predstavnici KPJ, tek se nedavno u Jugoslaviji otvoreno počelo pisati da su i KPJ i partizani doduše bili angažirani u ratu protiv okupacionih sila, ali i u građanskom ratu protiv snaga starog režima kod kuće. Iz domaćih i međunarodnih političkih razloga, o tome se tokom rata općenito nije govorilo.116
116 Vojmir Kljaković, »O elementima socijalističke revolucije u oslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije«, referat pročitan januara 1972. u Ljubljani, na simpoziju o temi »Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao općenarodni rat i socijalistička revolucija«. Objavljeno u zborniku radova pod ovim drugim naslovom, knj. 1, Beograd 1977.
Četnici nisu lako proveli svoju odluku iz novembra 1941. da se ne bore protiv Nijemaca u zapadnoj Srbiji, sve dok ne dođe povoljan čas (što se kasnije proširilo na odluku da se ne bore protiv snaga Osovine ni van Srbije). Mihailović je na sastanku u Divcima posve dobro razumio: ako se bezuvjetno ne preda Nijemcima, oni će nastaviti s borbom protiv njega. To su bez odlaganja i učinili, smatrajući da su četnici prozapadno orijentirani bez obzira na ono što govore, te da će prije ili kasnije svoje oružje okrenuti protiv Nijemaca.117 Nakon završenih operacija protiv Užica i partizana, Nijemci su od 6. na 7. decembra poduzeli tzv. operaciju Mihailović i napali njegov štab na Ravnoj Gori. Mihailović je jedva izbjegao zarobljavanje (vidi Glavu 7).Tako su početkom decembra 1941. Nijemci povratili kontrolu nad teritorijem koji su partizani i četnici držali u zapadnoj Srbiji; većinu preostalih partizana odbacili su iz Srbije u Sandžak, a četničke snage su bačene u nered. Četnički odredi većinom su raspušteni, neki su se povukli u ilegalnost, a drugi su se legalizirali kao dio Nedićevih kvislinških oružanih snaga.
117 Vidi izvještaj Gerharda Feinea, savjetnika u službi opunomoćenika njemačkog ministarstva vanjskih poslova u Beogradu, datiran 3. decembra 1941. u DGFP, serija D, sv. XIII, str. 946.
Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument
