- Poruka
- 8.435
Наставак...
"Pasje groblje"
Na Badnji dan 1942. godine partizani su počinili svoj po zlu najčuveniji[traži se izvor] zločin u Crnoj Gori. U kolašinskom lugu na desnoj obali Tare, nad telima 240 unakaženih građana, razapeli su lešinu psa na daskama u obliku krsta. Zatim su napisali: "Ovo je pasje groblje". Kao komandant Kolašina, major Joksimović je nekoliko meseci kasnije prisustovao iskopavanju žrtava "pasjeg groblja":
Pred tim jezivim prizorom nemo stojimo svi, naročito rodbina. Ona ne može da prepozna leševe svojih milih i dragih, jer su strašno unakaženi i bez pojedinih delova tela. Ruke i noge su im polomljene; zubi povađeni grubim kleštima još dok su bili živi; lobanje su im razmrskane drvenim maljevima, čije su udarce čuli stanovnici najbližih kuća one svete noći uoči Božića. Sve u svemu, pravi pakao na zemlji, u koji su doterani i u kome su stradali pravednici, Srbi pravoslane vere i nacionalno opredeljeni. To su bili ljudi iz svih društvenih redova, od sudije do običnog radnika. Njihova je jedina "greška" bila što nisu prihvatli bezbožnički komunizam...[1]
Pored "pasjeg groblja", komunisti su ostavili traga i u brojnom jamama, u koje su poput Hrvata bacali svoje žtrve, zbog čega su nazvani "jamarima". Najpozntije partizanske jame u Crnoj Gori su jama u selu Griže kod Berana[traži se izvor], Šahotička jama u Cerovu kod Bijelog Polja[traži se izvor], Šavnička jama[traži se izvor], jama na Radovču[traži se izvor], jama kod Rijeke Crnojevića[traži se izvor] i Kotorska jama kod Nikšića kod Vidrovana u Gornjem polju[2].
Na osnovu Brozovih naređenja, partizanski preki sudovi slali su ljude u smrt po kratkom postupku i bez prava žalbe. "Ova presuda je izvršena i protiv iste nema mjesta žalbe", pisao je Sava Kovačević, predsednik Prekog vojnog suda Nikšićkog partizanskog odreda. Od 19 optuženih na ovom procesu, osmoro je osuđeno na smrt, uz konfiskaciju imovine. Od svih osmoro, petoro su bili rođaci Save Kovačevića: Novica S. Kovačević, Blažo S. Kovačević, Marko K. Kovačević, Marko J. Kovačević i Petar B. Kovačević. Prvooptuženi Novica je pre rata bio sudija, dok je njegov rođak i ubica, Sava, bio krijumčar duvana.
Пartizani su još od leta 1941. godine činili: ubistva prema svom partijskom programu, pljačke, paljenja opštinskih arhiva, itd. Samo u zborniku Nedićevih dokumenata, koji su sami komunisti odabrali i objavili 1965. godine, navedeno je oko 1.000 imena njihovih žrtava (nenaoružanih, odnosno civila) u Srbiji pre jeseni 1944. godine. Samo jedna dopuna spiska žrtva komunizma iz 1941. godine sadrži 76 imena zemljoradika, činovnika, domaćica, sveštenika, zanatlija... Na ovom dopunskom spisku je i ime čuvenog akademskog slikara Mihaila Milovanovića iz sela Gostinice kod Užica.[3]
Ubistva su nastavljena i 1942. godine. Samo tokom avgusta policija vlade generala Milana Nedića zabeležila je 18 slučajeva ubistva civila. Na primer:
3. avgust: U selu Negrišori (Guča) ubijen je od strane partizana Milomir Davidović, koji je ranije bio u partizanskim redovima, pa je odrekao saradnju komunistima.
Ili:
4. avgusta: Od strane partizana ubijen je Milovan Ćosić, predsednik opštine u Guberevcu (Sopot), a uselu Dučina Milutin Popović, sopstvenik vršalice, čiji je leš nađen u blizini sela. Tom prilikom spaljena je opštinska arhiva kao i jedna vršalica, a ubijen Milosav Milić, zemljoradnik.
Ili:
30. avgusta: Od strane partizana ubijen je u Stragarima (srez Orašački) Miron Đurić, arhimandrit. [4]
Partizani su ubijali i 1943. godine. Primera radi, Nedićevo ministarstvo unutrašnjih poslova beleži da je u Kraljevačkom okrugu partizanski pokret Radenka Mandića "samo u drugoj polovini avgusta ubili preko 15 lica.[5]
Krajem 1943, radi sadejstva sa svojom glavninom u pokušaju osvajanja Srbije, partizani pokreću nov talas zločina. Sledi delimičan popis njihovih žrtava iz novembra i decembra, prema dokumentima Nedićevog ministarstva unutrašnjih poslova:
7. novembra oko 21 čas četiri partizana i jedna ženska upali su u selo Željevo (4 km severno od Svrljiga) i ubili starešinu sela Svetislava Marjanovića, kojega su prethodno izboli noževima pa ga zatim dotukli iz pušaka. Ovu grupu vodi Dušan Tasković zv. Srećko...
U noći 14/15. om partizani su u selu Drugovcu, sreza Aleksinačkog, ubili Đorđa Jeftića, zemljoradnika, a zatim spalili arhivu oppštine Stanci istog sreza...[6]
13. om u 23 časa grupa partizana upala je u selo Banji (4 km j-i od Aranđelovca - sekcija Aranđelovac) odakle su odveli lekara zdravstvene zadruge Vladimira Svilingera i odneli njegovu apoteku ... Leš odvedenog lekara nađen je 14. novembra u selu Brezovcu...
15. om. u 19 časova grupa partizana upala je u selo Viševac gde je ubila predsednika seoske opštine Čedomira Milojevića pa potom otišla u nepoznatom pravcu.[7]
Za sada se najviše zna o zločinima Kosmajskog partizanskog odreda, kojim su komandovali Marko Nikezić, Draža Marković i njegova buduća žena Božidarka Kika Damjanović. Poznat je spisak od tačno 200 žrtava kosmajskih partizana, samo sa teritorije današnje opštine Sopot. U vezi ubistva dve učiteljice i drugih meštana sopotskog sela Mala Ivanča, koje se prema citiranom izvoru Nedićeve policije odigralo u noći između 15. i 16. decembra 1943. godine, na osnovu crkvenih knjiga, ali i na osnovu svedočenja partizana, koji su se time hvalili, hroničar piše:
Vikicitati „Učiteljice Kristina Stojanović iz okoline Kragujevca i Milica iz Velike Ivanče, seoski kmet Stanoje Jovanović, trgovac Stevan Kojić i četnik Radomir Babić. Oko Svetog Nikole 1943. godine partizani Kosmajskog odreda Ljubomir Ivković "Šuca", Božidarka Damnjanović "Kika", Dobrivoj Milićević "Vučko", učitelj iz Dražnja, i drugi, sproveli su žrtve u kuću Bogdana Rankovića, koja se nalazi na kraju Male Ivanče, pored groblja. Posle mučenja, svi su streljani na groblju, a njihovi grobovi do danas nisu obeleženi. Pre sahrane, tela učiteljica bila su izložena u sali seoske opštine. Krstinin muž Voja nalazio se u nemačkom zarobljeništvu. Imali su dve male devojčice, o kojima su se potom starali meštani. O njima danas niko ništa ne zna.
Na Badnji dan 1942. godine partizani su počinili svoj po zlu najčuveniji[traži se izvor] zločin u Crnoj Gori. U kolašinskom lugu na desnoj obali Tare, nad telima 240 unakaženih građana, razapeli su lešinu psa na daskama u obliku krsta. Zatim su napisali: "Ovo je pasje groblje". Kao komandant Kolašina, major Joksimović je nekoliko meseci kasnije prisustovao iskopavanju žrtava "pasjeg groblja":
Pred tim jezivim prizorom nemo stojimo svi, naročito rodbina. Ona ne može da prepozna leševe svojih milih i dragih, jer su strašno unakaženi i bez pojedinih delova tela. Ruke i noge su im polomljene; zubi povađeni grubim kleštima još dok su bili živi; lobanje su im razmrskane drvenim maljevima, čije su udarce čuli stanovnici najbližih kuća one svete noći uoči Božića. Sve u svemu, pravi pakao na zemlji, u koji su doterani i u kome su stradali pravednici, Srbi pravoslane vere i nacionalno opredeljeni. To su bili ljudi iz svih društvenih redova, od sudije do običnog radnika. Njihova je jedina "greška" bila što nisu prihvatli bezbožnički komunizam...[1]
Pored "pasjeg groblja", komunisti su ostavili traga i u brojnom jamama, u koje su poput Hrvata bacali svoje žtrve, zbog čega su nazvani "jamarima". Najpozntije partizanske jame u Crnoj Gori su jama u selu Griže kod Berana[traži se izvor], Šahotička jama u Cerovu kod Bijelog Polja[traži se izvor], Šavnička jama[traži se izvor], jama na Radovču[traži se izvor], jama kod Rijeke Crnojevića[traži se izvor] i Kotorska jama kod Nikšića kod Vidrovana u Gornjem polju[2].
Na osnovu Brozovih naređenja, partizanski preki sudovi slali su ljude u smrt po kratkom postupku i bez prava žalbe. "Ova presuda je izvršena i protiv iste nema mjesta žalbe", pisao je Sava Kovačević, predsednik Prekog vojnog suda Nikšićkog partizanskog odreda. Od 19 optuženih na ovom procesu, osmoro je osuđeno na smrt, uz konfiskaciju imovine. Od svih osmoro, petoro su bili rođaci Save Kovačevića: Novica S. Kovačević, Blažo S. Kovačević, Marko K. Kovačević, Marko J. Kovačević i Petar B. Kovačević. Prvooptuženi Novica je pre rata bio sudija, dok je njegov rođak i ubica, Sava, bio krijumčar duvana.
Пartizani su još od leta 1941. godine činili: ubistva prema svom partijskom programu, pljačke, paljenja opštinskih arhiva, itd. Samo u zborniku Nedićevih dokumenata, koji su sami komunisti odabrali i objavili 1965. godine, navedeno je oko 1.000 imena njihovih žrtava (nenaoružanih, odnosno civila) u Srbiji pre jeseni 1944. godine. Samo jedna dopuna spiska žrtva komunizma iz 1941. godine sadrži 76 imena zemljoradika, činovnika, domaćica, sveštenika, zanatlija... Na ovom dopunskom spisku je i ime čuvenog akademskog slikara Mihaila Milovanovića iz sela Gostinice kod Užica.[3]
Ubistva su nastavljena i 1942. godine. Samo tokom avgusta policija vlade generala Milana Nedića zabeležila je 18 slučajeva ubistva civila. Na primer:
3. avgust: U selu Negrišori (Guča) ubijen je od strane partizana Milomir Davidović, koji je ranije bio u partizanskim redovima, pa je odrekao saradnju komunistima.
Ili:
4. avgusta: Od strane partizana ubijen je Milovan Ćosić, predsednik opštine u Guberevcu (Sopot), a uselu Dučina Milutin Popović, sopstvenik vršalice, čiji je leš nađen u blizini sela. Tom prilikom spaljena je opštinska arhiva kao i jedna vršalica, a ubijen Milosav Milić, zemljoradnik.
Ili:
30. avgusta: Od strane partizana ubijen je u Stragarima (srez Orašački) Miron Đurić, arhimandrit. [4]
Partizani su ubijali i 1943. godine. Primera radi, Nedićevo ministarstvo unutrašnjih poslova beleži da je u Kraljevačkom okrugu partizanski pokret Radenka Mandića "samo u drugoj polovini avgusta ubili preko 15 lica.[5]
Krajem 1943, radi sadejstva sa svojom glavninom u pokušaju osvajanja Srbije, partizani pokreću nov talas zločina. Sledi delimičan popis njihovih žrtava iz novembra i decembra, prema dokumentima Nedićevog ministarstva unutrašnjih poslova:
7. novembra oko 21 čas četiri partizana i jedna ženska upali su u selo Željevo (4 km severno od Svrljiga) i ubili starešinu sela Svetislava Marjanovića, kojega su prethodno izboli noževima pa ga zatim dotukli iz pušaka. Ovu grupu vodi Dušan Tasković zv. Srećko...
U noći 14/15. om partizani su u selu Drugovcu, sreza Aleksinačkog, ubili Đorđa Jeftića, zemljoradnika, a zatim spalili arhivu oppštine Stanci istog sreza...[6]
13. om u 23 časa grupa partizana upala je u selo Banji (4 km j-i od Aranđelovca - sekcija Aranđelovac) odakle su odveli lekara zdravstvene zadruge Vladimira Svilingera i odneli njegovu apoteku ... Leš odvedenog lekara nađen je 14. novembra u selu Brezovcu...
15. om. u 19 časova grupa partizana upala je u selo Viševac gde je ubila predsednika seoske opštine Čedomira Milojevića pa potom otišla u nepoznatom pravcu.[7]
Za sada se najviše zna o zločinima Kosmajskog partizanskog odreda, kojim su komandovali Marko Nikezić, Draža Marković i njegova buduća žena Božidarka Kika Damjanović. Poznat je spisak od tačno 200 žrtava kosmajskih partizana, samo sa teritorije današnje opštine Sopot. U vezi ubistva dve učiteljice i drugih meštana sopotskog sela Mala Ivanča, koje se prema citiranom izvoru Nedićeve policije odigralo u noći između 15. i 16. decembra 1943. godine, na osnovu crkvenih knjiga, ali i na osnovu svedočenja partizana, koji su se time hvalili, hroničar piše:
Vikicitati „Učiteljice Kristina Stojanović iz okoline Kragujevca i Milica iz Velike Ivanče, seoski kmet Stanoje Jovanović, trgovac Stevan Kojić i četnik Radomir Babić. Oko Svetog Nikole 1943. godine partizani Kosmajskog odreda Ljubomir Ivković "Šuca", Božidarka Damnjanović "Kika", Dobrivoj Milićević "Vučko", učitelj iz Dražnja, i drugi, sproveli su žrtve u kuću Bogdana Rankovića, koja se nalazi na kraju Male Ivanče, pored groblja. Posle mučenja, svi su streljani na groblju, a njihovi grobovi do danas nisu obeleženi. Pre sahrane, tela učiteljica bila su izložena u sali seoske opštine. Krstinin muž Voja nalazio se u nemačkom zarobljeništvu. Imali su dve male devojčice, o kojima su se potom starali meštani. O njima danas niko ništa ne zna.