Грађански рат између четника и партизана.

  • Začetnik teme Začetnik teme BG5
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
МАЧАК:
Појма ти немаш.....
Доказујем само једно...Чак и вајни пролетери признају у својим књигама
да су се борили скупа са четницима...Не битно ко је био већи и јачи...
Ето...нека су то партизани....
А доказујем још једну ствар....
Да су за рад БРАТСТВА И ЈЕДИНСТВА...српске *****, скупа са
муслиманима и хрватима, удариле и на четнике као савезнике...z:mrgreen: z:mrgreen: z:mrgreen:
Kliknite za proširenje...

Dokazuj ti sta hoces ali ti je postupak los.Partizani su razoruzali pljackase pa makar i bili Srbi.:deda::deda::deda:
 
da li neko od prisutnih navijača komunističe revolucije uopšte zna koliko je u Londonu bilo izbeglih kraljevskih porodica iz evropskih monarhija?JVuO je nepredani deo jugoslovenske vojske koji je na Ravnoj Gori započeo ustanak gerilskim načinom ratovanja.Zato je Čiča prvi gerilac u pokorenoj Evropi.To jeste Vojska države koja je okupirana i imala je podršku vlade u izbeglištvu i svoga Kralja.To što se kasnije Čerčil okrenuo Titu je deo sramne političke igre britanske vlade i njenog prvog ministra.
Tačno je da su partizanske jedinice bile deo ustanka,ali je takođe tačno i da su ih vrlo čvrsto vodili komunisti koji su rešili da je vreme za ustanak tek posle Hitlerovog napada na SSSR.Tačno je takođe da su politički komesari imali veću vlast od mnogih komandanata partizanskih jedinica koji nisu bili članovi partije.Takođe je tačno i da su komunisti među narodom širili priču o svojoj vojsci kao Narodno oslobodilačkoj vojsci,ali su zapravo izvodili revolucionarni prevrat protiv države koja je bila pod neprijateljskom okupacijom.I njihovi boljševički uzori su to uradili na isti način u Rusiji koja je ratovala sa Nemcima,a oni nisu hteli da ratuju protiv "nemačke radničke braće"Sramno i u prvom i u drugom slučaju,a donelo nesreću od koje se teško oporavljaju i Rusi i Srbi do dana današnjeg.
 
МАЧАК:
sporazumustasaikomunistlt2.jpg
Kliknite za proširenje...

Macak

Budak i Pijade nikad nisu bili u isto vreme u Lepoglavi, dok je Pijade gulio onaj drugi je bio u emigraciji u Italiji.

Druga stvar, kaze se "Komunisticka partija Jugoslavije", a ne "komunisticka stranka" :mrgreen:

Trece, kako srpstvo moze da se unisti?

Cetvrto, ustase koji pisu cirilicom? :eek:

Peto, ni pecata ni potpisa

I poslednje, tada nije bilo HP printera da dokument ovako savrseno izbaci

:lol:
 
Poslednja izmena:
vučji čopor:
da li neko od prisutnih navijača komunističe revolucije uopšte zna koliko je u Londonu bilo izbeglih kraljevskih porodica iz evropskih monarhija?JVuO je nepredani deo jugoslovenske vojske koji je na Ravnoj Gori započeo ustanak gerilskim načinom ratovanja.Zato je Čiča prvi gerilac u pokorenoj Evropi.To jeste Vojska države koja je okupirana i imala je podršku vlade u izbeglištvu i svoga Kralja.To što se kasnije Čerčil okrenuo Titu je deo sramne političke igre britanske vlade i njenog prvog ministra.
Tačno je da su partizanske jedinice bile deo ustanka,ali je takođe tačno i da su ih vrlo čvrsto vodili komunisti koji su rešili da je vreme za ustanak tek posle Hitlerovog napada na SSSR.Tačno je takođe da su politički komesari imali veću vlast od mnogih komandanata partizanskih jedinica koji nisu bili članovi partije.Takođe je tačno i da su komunisti među narodom širili priču o svojoj vojsci kao Narodno oslobodilačkoj vojsci,ali su zapravo izvodili revolucionarni prevrat protiv države koja je bila pod neprijateljskom okupacijom.I njihovi boljševički uzori su to uradili na isti način u Rusiji koja je ratovala sa Nemcima,a oni nisu hteli da ratuju protiv "nemačke radničke braće"Sramno i u prvom i u drugom slučaju,a donelo nesreću od koje se teško oporavljaju i Rusi i Srbi do dana današnjeg.
Kliknite za proširenje...

Gde ti se u ovom tekstu nalazi dokaz da su partizani izazvali bratoubilacki rat?
 
Crveni Vampir:
Macak

Budak i Pijade nikad nisu bili u isto vreme u Lepoglavi, dok je Pijade gulio onaj drugi je bio u emigraciji u Italiji.

Druga stvar, kaze se "Komunisticka partija Jugoslavije", a ne "komunisticka stranka" :mrgreen:

Trece, kako srpstvo moze da se unisti?

Cetvrto, ustase koji pisu cirilicom? :eek:

Peto, ni pecata ni potpisa

I poslednje, tada nije bilo HP printera da dokument ovako savrseno izbaci

:lol:
Kliknite za proširenje...

Oригинал докуменат је у музеју...архиву...
Ово је само лепо пречукано, да се комунци не муче.... :zskace: :zskace: :zskace:
 
Što se preganjamo oko stvari koje nisu sporne.Komunistički cilj je bio Razbijanje Kraljevine ,kako su je oni nazivali"tamnice naroda".,Njihova revolucija se poklapa sa okupacijom nacističke Nemačke i njenih saveznika Mađara,Bugara,Italijana .To,naravno,nije moglo da prođe bez građanskog rata.To što su komunisti uzeli vlast i kao pobednici pisali svoju istoriju ni u kom slučaju ne treba da današnje generacije drži u slepilu.Uostalom njihovi prvaci nisu nikada poricali bilo šta negop se i danas hvale,kao Jovo Kapičić.
Oko čega se mi onda preganjamo?
 
МАЧАК:
Пази....
Најдраже од свега ми је кад видим, да се за комунизам и партизане
и даље залажу...НЕСРБИ....
А драго ми је што исти нападају четнике....
Значи да имају респекта према њима као антифашистичкој организацији.
Kliknite za proširenje...

............
 
МАЧАК:
sporazumustasaikomunistlt2.jpg
Kliknite za proširenje...

Lazes Macak. Budak je tada bio u emigraciji u Italiji a ne u Sremskoj Mitrovici.
Mile Budak je rođen u Svetom Roku u Lici, tadašnja Austro-Ugarska. Školovao se u Sarajevu, a studirao je geografiju i istoriju na Univerzitetu u Zagrebu. Austro-Ugarske vlasti su ga uhapsile 1912. godine zbog njegovog učešća u pokušaju atentata hrvatskog bana Slavka Cuvaja. Nakon početka Prvog svetskog rata 1914. godine bio je regrutovan od strane Austro-Ugarske vojske. Srpska vojska ga je zarobila 1915. godine te je bio svedok povlačenja srpske vojske preko Albanije 1915-16. godine.
Nakon okončanja rata, Mile Budak se vratio u Zagreb. Diplomirao je prava na Univerzitetu u Zagrebu 1920. godine i postao činovnik u kancelariji Ante Pavelića. Postao je aktivista Hrvatske stranke prava i bio izabran za poslanika na gradskim izborima u Zagrebu. U 1920.-im je bio urednik političkih magazina bliskih HSP.
Godine 1932. preživeo je pokušaj atentata. Uplašen ovim događajem, emigrirao je u Italiju, gde se pridružio ustašama i postao komandat u ustaškom kampu za obuku. Vratio se u Zagreb 1938. godine, gde je pokrenuo nedeljnik "Hrvatski narod". Vlasti su zabranile časopis 1940. godine i Budak je bio uhapšen.
Posle formiranja NDH, Mile Budak je postao ministar obrazovanja i vere. Nakon javno izrečenih stavova o srpskom narodu, pokatoličavanje, proterivanje i ubijanje Srba postaje nacionalna politika. Kasnije je postao ministar inostranih poslova i hrvatski ambasador u nacističkoj Nemačkoj.
Nakon što je NDH prestala da postoji u maju 1945. godine, partizani su zarobili Budaka. Posle jednodnevnog suđena bio je osuđen i streljan zajedno sa ostalim članovima hrvatske vlade u Maksimirskoj šumi. Sahranjen je u zajedničkoj grobnici na, do danas, nepoznatoj lokaciji
 
Crveni Vampir:
Macak

Budak i Pijade nikad nisu bili u isto vreme u Lepoglavi, dok je Pijade gulio onaj drugi je bio u emigraciji u Italiji.

Druga stvar, kaze se "Komunisticka partija Jugoslavije", a ne "komunisticka stranka" :mrgreen:

Trece, kako srpstvo moze da se unisti?

Cetvrto, ustase koji pisu cirilicom? :eek:

Peto, ni pecata ni potpisa

I poslednje, tada nije bilo HP printera da dokument ovako savrseno izbaci

:lol:
Kliknite za proširenje...

znaš onu "ma šta čoban zna šta je tona - uzme i nosi" :rumenko.
 
Narodni Tribun:
Misliš na one koji su pobegli sa narodnim zlatom posle prvog ispaljenog metka?z:mrgreen:
Kliknite za proširenje...
za tvoju informaciju u londonu su za vreme rata bile smestene gotovo sve izbeglicke vlade iz okupiranih zemalja(holandska,norveska,belgijska,cehoslovacka,poljska,grcka,jugoslovenska itd)
one su priznate kao legitimne vlade od strane saveznika
da bi mogle da finansiraju njivov rad i smestaj u londonu one su prilikom evakuacije morale da ponesu jedan deo blaga kao drzavni trezor
ValterX:
Niko to ovde ni ne tvrdi,ali onda zamisli koliko su cetnici i klero-fasisti nesposobni kad ih je pobedio takav protivnik.
Kliknite za proširenje...
tema je ko je izazvao bratoubilacki rat
drze se teme

:kafa:
 
Hygieia:
za tvoju informaciju u londonu su za vreme rata bile smestene gotovo sve izbeglicke vlade iz okupiranih zemalja(holandska,norveska,belgijska,cehoslovacka,poljska,grcka,jugoslovenska itd)
one su priznate kao legitimne vlade od strane saveznika
da bi mogle da finansiraju njivov rad i smestaj u londonu one su prilikom evakuacije morale da ponesu jedan deo blaga kao drzavni trezor

tema je ko je izazvao bratoubilacki rat
drze se teme

:kafa:
Kliknite za proširenje...

Onaj ko je borbu protiv okupatora podredio borbi protiv politickih neistomisljenika.
Da te ne zbunjujem.Cetnici!
 
vučji čopor:
Svako ima prava da je zemlja ploča,ali to ne mora da proglašava za isinu i da traži da ostali to prihvate.
Pod firmo NOB-a(što je prevarilo mnoge) je još dok se rat i nije završio počelo oraganizovanje komunističke vlasti kao završnog čina njihove revoluce.Ta revolucija je bratoubilački rat,kao što je bila i u Rusiji boljševička.
Kliknite za proširenje...

SVE JAČI KONFLIKT IZMEĐU ČETNIKA I PARTIZANA

Kao što smo vidjeli, uspjeh partizanskog ustanka u Srbiji i podrška naroda koju je uživao, natjerali su neke četničke vođe da u septembru zajedno s partizanima ili samostalno napadnu Nijemce, Na primjer 24. septembra major Dragutin Keserović, bivši komandant kod Koste Pećanca koji je prešao Mihailoviću, napao je Nijemce u blizini Kruševca i ubio je dvadeset tri njemačka vojnika.87 U oktobru su partizanske i četničke jedinice pod komandom kapetana Radoslava Račića, poručnika Ratka Martinovića i popa Vlade Zećevića, s uspjehom napadadale Nijemce u raznim dijelovima zapadne Srbije.88 Ali sam Mihailović nije se obavezao na ustanak i uskoro je s pozicija nesklonog i zakašnjelog pridošlice borbi koju su započeli partizani, prešao na pozicije njihovog aktivnog protivnika. Tri glavna razloga za tu promjenu pozicije bila su: Drakonske mjere koje su Nijemci primjenjivali u želji da skrše ustanak u Srbiji; Mihailovićev novi status službenog vođe svih snaga otpora u Jugoslaviji, vođe koji uživa podršku izbjegličke vlade i Britanaca; i konačno, spoznaja da partizani predstavljaju najozbiljniji izazov četničkoj poziciji u Jugoslaviji, i tada, i u budućnosti.

Od početka oružane borbe u Srbiji, njemački okupacioni režim postajao je svakog dana sve oštriji. Službena saopćenja i statistika o masovnim pogubljenjima, počevši od 15. jula, ne ostavljaju mjesta sumnji u tu oštrinu, a tako ni dokumentacija o paljenju kuća, hapšenjima, uzimanju velikog broja talaca i tako dalje.89 U prvim mjesecima ustanka njemačke okupacione i kvislinške vlasti pripisivale su oružane akcije i sabotaže isključivo komunistima (i Židovima) i u isto vrijeme naglašavale da se većina običnog srpskog pučanstva ponaša lojalno prema njemačkim i srpskim vlastima.90 Njemačka propaganda je posve očito htjela stvoriti jaz između manje-više pasivne većine stanovništva i one rastuće manjine koja je sve više i više otvoreno nastavljala s otporom ili ga podržavala.

87 Mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimak 329.

88 Zbornik DNOR, tom II, sv. 1, str. 75-76, 89, 98.

89 Za objave strijeljanja i statistike njemačkih okupacionih vlasti ili kvislinškog režima vidi tekstove u ibid, tom I, str. 297-376.

90 Njemačka propaganda uvijek je spominjala komuniste i Židove zajedno, računajući s eventualnim antisemitskim osjećajima stanovništva, ili da ih na to potakne.

Usprkos potrebama na istočnom frontu, Nijemci su uskoro uvidjeli da moraju pojačati svoje snage u Srbiji ako žele suzbiti ustanak. Sredinom septembra doveli su jedan ojačani puk (125. puk) iz Grčke i 342. pješadijsku diviziju iz Francuske, a sredinom novembra prebacili su sa sovjetskog fronta 113. pješadijsku diviziju. Politika krajnje brutalnog gušenja oružanog ustanka u Srbiji je 16. septembra i službeno započeta s dva dokumenta: Hitlerovom direktivom br. 31 A, kojom se naređuje feldmaršalu Listu da uguši pokret otpora na jugoistoku, i Führerovom naredbom o suzbijanju »komunističkih pokreta oružanog otpora u okupiranim područjima« koju je izdala OKW, a potpisao feldmaršal Keitel. U Führerovoj naredbi specificirano je da za svakog ubijenog njemačkog vojnika treba pogubiti stotinu, a za svakog ranjenog njemačkog vojnika pedeset talaca.91 Okrutno provođenje ove naredbe jasno se vidi na primjeru njemačkog strijeljanja možda više od pet tisuća osoba u gradovima Kraljevu i Kragujevcu sredinom oktobra 1941; bila je to odmazda zbog napada na njemačke snage u kojem po svoj prilici nije poginulo više od dvadesetak njemačkih vojnika, a tek nešto veći broj bio je ranjen.92

Mihailović je mislio da ovakve represalije dokazuju kako će bilo kakve gerilske operacije uskoro postati nemoguće i da će čak i vrlo ograničena gerilska aktivnost ili akti sabotaže stajati neizmjerno mnogo života. On je od početka bio uvjeren da je ustanak počeo prerano, jer je nadmoćna snaga Nijemaca onemogućavala postizanje bilo kakvih trajnijih vojnih rezultata u smislu držanja oslobođenog teritorija, i jer bi cijena u životima bila previsoka u usporedbi s bilo kojom privremeno postignutom prednošću. Mihailović i ostali iz njegove generacije još su se živo sjećali strašnih gubitaka među stanovništvom u prvom svjetskom ratu, kad je Srbija zbog ratnih operacije i epidemija tifusa izgubila oko 20 posto svog pučanstva; tu su bile prisutne i strahote u izvještajima o velikim gubicima među srpskim stanovništvom u NDH, koje je ginulo od ustaške ruke. Tako je Mihailović izražavao osjećaje znatnog dijela srpskog stanovništva kad je zahtijevao čuvanje srpskih života. Iste poglede izražavali su i Nedićeva vlada i Pećančevi četnici i vlada u izbjeglištvu. Njima bi nastavljanje ustanka protiv okupacionih snaga bilojednako većim gubicima u srpskim životima, a nema dvojbe da je svijest o tome bila vrlo važan faktor koji je utjecao na Mihailovićevo ponašanje.93

91 Za tekst direktive br. 31 A vidi Hitlers Weisungen, str. 128-129; za tekst naredbe OKW, vidi International Military Tribunal, Trial of the Major War Criminals, XXV, 530-533. Ovu naredbu trebalo je formalno primijeniti na sva područja pod njemačkom okupacijom, ali striktno je provođena samo u Srbiji.

92 Njemački izvori pokazuju da je u Kraljevu strijeljano 1.736 muškaraca i 19 žena (ZbornikDNOR, tom I, sv. 1, str. 554-556), a u Kragujevcu 2.300 stanovnika grada (Trial of Major War Criminals, XXXIX, 366). Neke procjene o broju strijeljanih samo u Kragujevcu idu čak do 7.000, ali najistaknutiji autoritet za pitanje njemačkog terora u Srbiji navodi broj od oko 3.000 ljudi. Glišić, str. 66-67.

93 Mihailović je njemačkim predstavnicima na sastanku u Divcima kao svoju najvažniju brigu naveo spašavanje srpskih života, i od njemačkih kaznenih ekspedicija i od kumunističkog terora. Mikrofilm br. T-314, rötä""T457; smmci '1317-1318. Vidi također Marjanović, »Prilozi«, str. 186, 193-194.

Pogoršani vojni uvjeti za pobunjenike u Srbiji, koji su nastali kao posljedica velikih njemačkih operacija protiv snaga na oslobođenom teritoriju (tzv. prva neprijateljska ofenziva)94 također su pojačali napetost između partizana i četnika; oružani incidenti između njih počeli su bivati sve češći i bilo je mnogo slučajeva da su četnici razoružali partizane ili partizani četnike. Da izgladi nastale poteškoće i da pruži traženu informaciju o partizanskim pogledima i stavovima, Tito se 20. oktobra obratio Mihailoviću pismom koje je sadržavalo dvanaest točaka.95 Ugovoren je i sastanak, pa su se 27. oktobra dvojica vođa sastala u selu Brajići, blizu Ravne Gore.

94 Većina jugoslavenskih pisaca dijeli vojne operacije Osovine protiv partizana u sedam ili pet posebnih velikih ofenziva, od kojih je prva njemačka i srpska kvislinška operacija protiv partizana (i četnika) u zapadnoj Srbiji od 20. septembra do prvih dana decembra 1941.

95 Zbornik DNOR, tom I, sv. 1, str. 203-207. Partizani su tekst svojih prijedloga objavili u svom listu Borba, 11. novembra 1941. u Užicu.

Razlike koje su se pojavile na tom sastanku bile su čak izrazitije nego prilikom sastanka u Struganiku. Izgleda da se u Brajićima prvo diskutiralo o četiri prijedloga, po dva sa svake strane: s partizanske strane, da se nastavi zajednička oružana borba protiv okupacione vojske, bez obzira na posljedice, te da pukovnik Mihailović pređe u partizanski Vrhovni štab kao načelnik štaba; sa četničke strane, da se partizanski odredi stave pod Mihailovićevu komandu i da se ograniče na onaj tip akcija koje zagovaraju i izvode četnici.96 Kako je svaka strana pokušavala nametnuti svoje stavove o taktici ustanka i htjela steći punu kontrolu nad vojnom snagom one druge, sporazum o tim točkama nije postignut. Četnici očito nisu bili voljni prihvatiti četiri najvažnije od dvanaest točaka koje je iznio Tito. Točke 1, 2, 6 i 7 bavile su se zajedničkim vojnim operacijama protiv Nijemaca i kvislinških snaga, i stvaranjem zajedničkog operativnog štaba; zajedničkim snabdijevanjem trupa kroz zajednički operativni štab; organizacijom privremenog sistema lokalne vlasti u formi narodnooslobodilačkih odbora koji će pomoći snabdijevanje oružanih snaga, uključujući tu i stvaranje centralnog narodnooslobodilačkog odbora za cijeli oslobođeni teritorij, te formiranje nove narodne straže za održanje reda umjesto stare žandarmerije i policijskih organa; napokon, tu je bio i partizanski prijedlog da se vojska popunjava na osnovi dobrovoljnosti i da se odustane od prisilne mobilizacije ljudi. Kapetan Hudson upravo je dan-dva ranije stigao u Mihailovićev štab, pa su Tito i njegovi drugovi htjeli da i on sudjeluje na sastanku. Ali, prema Hudsonu, Mihailović se tome protivio pa je ili neposredno prije ili poslije sastanka rekao Hudsonu: »Ovaj napad na partizane koji ću izvesti i moji odnosi s njima isključivo su jugoslavenska stvar, a ja sam legitimni predstavnik svoje vlade.«97
 
96 Sergije M. Živanović, III, 44. Jugoslavenski historičari ne spominju činjenicu da je Tito ponudio Mihailoviću položaj načelnika štaba, ali to je potvrdio sam Tito u razgovoru s Raymondom Tournouxom, političkim urednikom lista »Paris Match«. Razgovor je objavljen li broju od 36. novembra 1968.

97 Kako je naveo Hudson u St. Anthony's s College, Oxford University, Proceedings of a Conference on Britain and European Resistance 1939-45. Diskusija o Jugoslaviji, str. 12.

Sastanak u Brajićima doveo je međutim do sporazuma u nizu manje važnih točaka: naime, da obje grupe mobiliziraju svoje ljude kako su to činile i do sada; da snage ostaju otprilike na svojim sadašnjim položajima i da u buduće izbjegavaju međusobne sukobe; da se ratni plijen dijeli; da transport trupa i materijala po oslobođenom teritoriju bude slobodan za obje grupe; da se ustanove mješoviti sudovi koji će suditi pljačkašima i narodnim neprijateljima; da se tisuću dvjesto pušaka iz tvornice oružja u Užicu zajedno s izvjesnim dijelom novca, otkrivenog u trezorima Narodne banke u Užicu, preda četnicima.98 Ali očito je da četnici nisu išli na sastanak u Brajiće, niti sklapali te parcijalne sporazume, s iskrenim namjerama. Slijedećeg su dana u Beogradu dva Mihailovićeva pomoćnika, pukovnik Pantić i kapetan Nenad Mitrović, rekli njemačkom obavještajnom oficiru iz Abwehra Josefu Matlu da ih je Mihailović ovlastio da uspostave kontakt s predsjednikom vlade Nedićem i odgovarajućim njemačkim komandnim tijelom, te da im kažu da je Mihailović voljan »staviti sebe i svoje ljude na raspolaganje za borbu protiv komunizma«. Odluku mora da je donio prije sastanka u Brajićima ili čas nakon njega. Pantić je dalje izjavio da »Draža Mihailović lično garantira za definitivno čišćenje srpskog teritorija od komunističkih bandi i istočno i zapadno od Morave, u svrhu uspostavljanja mira i poretka.« U tu svrhu Mihailović treba »oko 5.000 pušaka, 350 lakih i 20 teških mitraljeza.« Iz kasnijih događaja proizlazi da su ova dva četnika tražila i nešto municije. Također su jasno rekli da za vrijeme tih operacija očekuju da Nijemci neće poduzeti nikakvu kaznenu ekspediciju."

98 Marjanovič, »Prilozi«, str. 208. Četnicima je u stvari isporučeno samo nekoliko stotina pušaka i mala svota novca.

Glavni razlog zbog kojeg se Mihailović obratio Nijemcima bio je taj što je već bio odlučio da napadne partizane, ali kako mu Britanci nisu slali ni oružje ni municiju (prva britanska isporuka oružja zračnim putem uslijedila je 9. novembra) smatrao se prisiljenim da ih zatraži od Nijemaca. Nijemci su 29. oktobra obavijestili Pantića i Mitrovića da žele vidjeti Mihailovića osobno i da mu garantiraju sigurnost.100 Taj poziv je očito potaknuo Mihailovićevu naredbu od 31. oktobra, da četničke jedinice napadnu partizane na području Užica i Požege, s neposrednim ciljem da se zauzme aerodrom u Požegi preko kojeg se nadao dobivati britansku pomoć, a istovremeno Nijemce uvjeriti u vjerodostojnost svoje ponude. Napad je počeo 1. novembra, a 3. novembra Mihailović je obavijestio njemačkog opunomoćenog komandanta u Srbiji da je voljan sastati se s njim, ali da operacije protiv komunista u kojima su angažirane njegove trupe i koje su se »očito pretvorile u opći sukob«, zahtijevaju da trenutno ostane u svom štabu.101

99 Memorandum kapetana Matla svom pretpostavljenom, datiran 28. oktobra 1941. Mikrofilm br. T-314 rola 1457, snimci 1086-1087.

100 Ibid, snimci 1110-1112.

101 Mihailovićevo pismo u njemačkom prijevodu vidi u ibid, snimak 1338.

Ali sastanak nisu dugo odgađali. Sastali su se 11. novembra u selu Divci blizu Valjeva. Mihailovića su pratili pukovnik Pantić, kapetan Mitrović i major Aleksandar Mišić. Glavni njemački predstavnik bio je potpukovnik Rudolf Kogard, obavještajni oficir opunomoćenog komandanta u Srbiji. Kogardova dugačka uvodna riječ nije sakrila činjenicu da Nijemci nisu došli ovamo da raspravljaju o Mihailovićevoj ponudi za suradnju protiv partizana, već prije da vide čovjeka kog su smatrali opasnim, da mu objasne uzaludnost borbe protiv Nijemaca, te da mu pokažu da je jedini način na koji može poslužiti svome narodu neposredna i bezuvjetna predaja. Mihailović je bio krajnje razočaran kad je vidio da njegove ponude nisu prihvaćene, da je došao samo zato da mu se dijele lekcije, a osobito ga je ojadilo što nije uspio dobiti municiju. Stalno je ponavljao da mora dobiti bar nešto municije, još te iste noći. Ništa što su on i njegovi kolege rekli, izgleda da nije moglo uvjeriti Nijemce u ozbiljnost njihove ponude: ni uvjeravanje da je takva suradnja i u njemačkom i u srpskom interesu, ni obećanja da neće prekršiti riječ, da ni pod kojim okolnostima neće pomisliti na borbu protiv Nijemaca, ni da su voljni primiti njemačke oficire za vezu koji bi provjeravali njihovu aktivnost. Sve to nije uopće učinilo nikakav dojam na Nijemce, a Kogard je jasno rekao da će, ako se Mihailović ne preda, Nijemci nastaviti borbu protiv četnika. Mihailović je odlučno odbio predaju, Nijemci nisu namjeravali udovoljiti njegovim željama i sastanak je tako završio.

Mihailovićeve završne riječi bile su: »I oružjem i ideološki, ja sam angažiran u borbi protiv komunista do kraja.«102

102 Vidi svršetak zapisnika tog sastanka, ibid, snimak 1322. Njemačka ocjena Mihailovića nakon sastanka nije nelaskava. Ocijenili su ga kao jakog srpskog nacionalistu, čovjeka velike fizičke snage koji potpuno vlada svojim osjećajima, čak i kad čuje loše vijesti. Ibid, snimci 1332-1335.

O sastanku u Divcima treba dodati još dvije stvari. Prva se odnosi na Mihailovićevu potrebu za tajnošću. Mihailović je naveo da je general Nedić pogriješio kad se otvoreno stavio na stranu okupatora i da je Pećanac, učinivši istu stvar, izgubio svoj ugled i utjecaj u srpskom narodu, ali da on ne namjerava učiniti istu pogrešku. Zbog toga je od Nijemaca tražio najstrožu tajnost, ne samo o sastanku, već i o svakoj pomoći koju bi mu Nijemci mogli pružiti. Drugim riječima, Mihailović je već početkom novembra 1941. bio voljan kolaborirati s neprijateljem pod uvjetom da to ostane tajna, ali očito nije dovoljno uzimao u obzir činjenicu da ako narod ne odobrava otvorenu kolaboraciju, sigurno neće odobriti ni tajnu suradnju, ako za nju sazna. Druga stvar odnosi se na Mihailovićevu šutnju o identitetu partizanskih rukovodilaca. Iz nekog razloga — ili zato što je partizanima uspjelo sakriti od njega svoj pravi identitet, ili zato što je, iako znajući tko su, odlučio da ne govori - Mihailović Nijemcima nije pružio nikakvu korisnu informaciju o partizanskim rukovodiocima. Posve obratno, rekao im je da su svi stranci i posebno je spomenuo samo jednog Zidova imenom Lindermaier, Bugara imenom Jenković, Mađara imenom Borota, dvojicu Muslimana čija imena nije znao i jednog ustašu, majora Boganića — sve imena koja nikad nisam našao spomenuta bilo gdje drugdje.103
 
103 Ibid, snimci 1318-1320. O sastanku u Divcima vidi također u The Trial of Dra^a Mihailović, str. 66-67, 127; Wisshaupt, str. 63 — 64. Pukovnika Pantića uhapsili su Nijemci ubrzo poslije sastanka u Divcima i odveli ga u martu 1942. u Njemačku kao ratnog zarobljenika. Nakon rata otišao je u Australiju. Njegov izvještaj o sastanku u Divcima (Karapandžić, str. 129-152) iz temelja se razlikuje od suvremenih njemačkih dokumenata.

Iako u Divcima nije postignut nikakav sporazum, četnici su nastavili s politikom kojom su počeli u novembru: borbom protiv partizana ali ne i borbom protiv Nijemaca. Jedna od četničkih akcija koja je žestoko zagorčala odnose između četnika i partizana, dogodila se dva dana poslije sastanka u Divcima. Jedan četnički komandant, čije je pozivanje na Mihailovića sumnjivo, vjerojatno je bez njegova znanja izručio Nijemcima 365 partizana koje su četnici ranije zarobili; osim tridesetak njih, svi su ti zarobljenici kasnije smaknuti ili poslani u koncentracione logore.104

104 Izvještaj o izručenju tih zarobljenika Nijemcima pojavio se najprije u Borbi od 20. novembra 1941; prestampan u KPJ, Istorijski arhiv Komunističke Partije Jugoslavije, tom I, sv. 1. str. 310-312. Vidi i The Trial of Draja Mihailović, str. 23, 129-130. Marjanović, Ustanak 1941. str. 367.

Očito ne znajući za sastanak u Divcima, kapetan Hudson je u međuvremenu činio sve moguće da pomiri dvije grupe otpora, i u poruci od 13. novembra sugerirao je svojim pretpostavljenima da Mihailovića izlože pritisku:

Predlažem da javite Mihailoviću kako puna britanska pomoć neće dalje pristizati osim ako ne pokuša da pod svojom komandom ujedini sve antifašističke elemente. Taj pokušaj zatim trebam izvesti osobno ja, tako da odem u Užice i tamo s partizanima prodiskutiram uvjete takvog združivanja, te da vam pošaljem izvještaj preko našeg Mark III W/T aparata tamo, i njegovog (Mihailovićevog) W/T aparata ovdje. Takvom nastojanju trebao bi prethoditi odlučan poziv Radio-Moskve partizanima da se ujedine s Mihailovićem.105

105 Deakin, The Embattled Mountain, str. 139.

Kad su partizani 1. novembra s uspjehom odbili napad četnika na području Užica i Požege, počeli su s protunapadom. Nakon dva tjedna neprestanih borbi, opkolili su četnički štab na Ravnoj Gori. Kapetan Hudson komentirao je nekoliko godina kasnije taj događaj: partizani su »došli, i dok sam ja bio tamo, skoro zauzeli Ravnu Goru.«106 Izgleda da uopće ne bi imali velikih poteškoća da je zauzmu, ali ih je, prema Dedijeru, odvratila od toga emisija Radio-Moskve na srpsko-hrvatskom, o borbama protiv Nijemaca u Srbiji. U njoj je Mihailović naveden kao vođa svih snaga otpora u Srbiji. Iako zapanjen emisijom, Tito je shvatio da bi borba protiv četnika, i eventualna Mihailovićeva smrt, mogla Rusima prouzročiti neprilike s Britancima. Zbog toga je naredio da se operacija obustavi i da se četnicima pošalju parlamentarci na daljnje pregovore.107 Između 18. i 20. novembra sastala se u Čačku mješovita komisija. Na tom sastanku predstavnici dviju grupa otpora opet su se suglasili da obustave međusobne borbe i da poduzmu združene operacije protiv Nijemaca, te da stvore novu mješovitu komisiju za rješavanje problema i mješoviti sud koji bi kažnjavao one pripadnike dviju grupa koji bi se ogriješili o taj sporazum.108 Ta se komisija u nekoliko navrata zaista i sastala, posljednji puta 27/28. novembra u selu Pranjani, blizu Ravne Gore, ali očito bez ikakvih pozitivnih rezultata. U međuvremenu su Nijemci krenuli u svoj konačni napad da likvidiraju partizanski slobodni teritorij sa središtem u Užicu. Tito je 28. novembra telefonom pozvao Mihailovića da krenu u zajedničku akciju protiv Nijemaca ali nije postigao ništa: Mihailović mu je rekao da ne može prihvatiti frontalne napade i da osim toga mora svoje odrede vratiti u njihova zavičajna područja.109

106 Hudson, str. 13; vidi također The Četnih, str. 10. Saopćenje partizanskog Vrhovnog štaba o postanku četničko-partizanskog sukoba tih dana, izdano 4. novembra 1941. i objavljeno u Borbi od 7. i 8. novembra 1941, vidi u Zbornik DNOR, tom I, sv. 1, str. 242-247.

107 Dedijer, Josip Broz Tito, str. 308.

108 Marjanović, »Prilozi«, str. 219-220; Marjanović, Ustanak 1941, str. 369-371.

109 Marjanović, »Prilozi«, str. 220-221. Ovo je bio posljednji neposredni kontakt između dvojice voda. Vidi i Đelević, str. 187-188.

Drugi osnovni razlog koji je pridonio prekidu, i time sukobu između četnika i partizana u zapadnoj Srbiji, jest činjenica da je Mihailović uspostavio kontakt s Britancima i vladom u izbjeglištvu, što je jako povećalo njegovo samopouzdanje i prestiž. Iako se to može izvesti iz općeg razvoja događaja u tom razdoblju, to potvrđuje i slijedeća poruka kapetana Hudsona: »Britansko obećanje za pomoć djelovalo je na pogoršanje četničko-partizanskih odnosa. Kad sam prvi put stigao na Ravnu Goru i Užice, krajem oktobra 1941. i prije izbijanja četničko-partizanskih neprijateljstava, Mihailović je već iz jednog telegrama saznao da će dobiti britansku podršku. S pravom je osjećao da nitko izvan zemlje ne zna ništa ni o partizanima ni o tome da on sam nije zaslužan za pobunu.«110

110 Radio-poruka citirana u The Četniks, str. 11.

Samo nekoliko dana nakon Mihailovićevog sastanka s njemačkim potpukovnikom Kogardom u Divcima, predsjednik vlade Simović je preko BBC-a 15. novembra spomenuo Mihailovića kao »komandanta svih jugoslovenskih oružanih snaga u zemlji« i pozvao je sve borce da se ujedine pod njegovom vrhovnom komandom.111 To je Mihailoviću davalo autoritet koji je već neko vrijeme i svojatao i od tog časa pa sve do kraja novembra, on je u svim svojim pregovorima s partizanima, s obzirom na partizanski prijedlog za zajedničke operacije protiv neprijatelja i za stvaranje zajedničkog operativnog štaba, neprestano inzistirao da se partizani stave pod njegovu komandu, budući da je on jedini legitimni predstavnik vlade.112 Vlada u izbjeglištvu savjetovala mu je da prestane napadati Nijemce i da borbu prihvati tek u samoobrani, jer će inače Nijemcima dati izliku za krvave represalije nad civilnim stanovništvom. Time je potkrijepila njegove argumente. K tome je 16. novembra Hudson primio i slijedeću poruku, očito da je prenese Mihailoviću: »Vlada Njegovog Veličanstva sada smatra da borbu trebaju voditi Jugoslaveni za Jugoslaviju, a ne revolucija komunista za Rusiju, ako se želi da borba uspije. Zbog toga je vlada Nj. V. zatražila od sovjetske vlade da se komunistički elementi okupe oko Mihailovića i da surađuju s njim protiv Nijemaca, te da se bezrezervno stave na raspolaganje Mihailoviću kao nacionalnom vodi. Simović će također narediti Mihailoviću da se suzdrži od osvetničkih akcija.«113

111 Kljaković, u Politici, 6. IX 1970.

112 Marjanović, »Prilozi«, str. 219-220.

113 Deakin, The Embattled Mountain, str. 140; vidi također The Trial of Dra^a Mihailović, str. 131.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

P
Miroslav Krleža i Prvi svetski rat
Odgovora
2
Pregleda
362
Zagor92
Zagor92
T
Шта мислите о личном односу између Радована Караџића и Слободана Милошевића?
2 3
Odgovora
70
Pregleda
1.061
Tangying
T
Nina
Hitlerova najveća opsesija bio je Drugi svetski rat
Odgovora
10
Pregleda
395
pertowic
P

Back
Top