Prijateljski pozdrav velikih neprijatelja
Kako je nastala zajednička fotografija ustaše i partizana, koja se na ovom mestu prvi put objavljuje u našoj štampi?
Nedavno smo na ovom mestu objavili četiri fotografije na kojima se, jedni drugima, osmehuju Nemci i partizani. Bilo je to prvo objavljivanje ovakvih - iza sedam brava skrivanih fotografija u jednom visokotiražnom dnevnom listu.
Ovom prilikom, takođe prvi put u istoriji štampe u našoj zemlji, objavljujemo fotografiju na kojoj se rukuju i prijateljski osmehuju - ustaša i partizan.
Zajedničke fotografije ustaša i partizana skrivane su ne iza sedam, nego iza sedamdeset i sedam brava! Zapravo, komunisti su ih verovatno sve spalili, ali došlo je do neočekivane promene na drugoj strani. Ono što je decenijama bilo tajna, sada se u Muslimansko-hrvatskoj federaciji u Bosni i Hercegovini s ponosom ističe kao primer generacijama. Tako se na veb sajtu www. gracanica. org piše o masovnom prelasku esesovaca iz 13. SS „Handžar" divizije u Tuzlanski partizanski odred i 16. muslimansku partizansku brigadu u jesen 1944. godine.
„Sve do kraja septembra i tokom čitavog oktobra, partizanski su štabovi sa zadovoljstvom izvještavali o prelasku ljudstva iz 13. SS divizije u partizane", beleži ovaj izvor. Partizanima nije smetalo što su esesovci prethodno spalili na desetine srpskih sela u Sremu i potom u Bosni i što su zverski poubijali hiljade srpskih civila. To danas ne smeta ni bosanskim zvaničnicima, već naprotiv, oni ističu dobro naoružanje i obučenost esesovaca, kao i njihovu ključnu ulogu u velikoj bitki za Tuzlu decembra 1944. godine. Partizane, odnosno esesovce, u Tuzli su tada napadali četnici pod neposrednom Dražinom komandom.
„Od pobijenih komunista su najviše SS-ovci jer se to već vidi prema njihovom odelu", zapisano je u Operacijskom dnevniku Gorske kraljeve garde majora Nikole Kalabića za 25. decembar 1944. godine. Druga jedinica koja je odigrala značajnu ulogu na Tuzli bila je 18. hrvatska partizanska brigada - prepuna bivših ustaša.
Slika ustaše i partizana koju donosimo potiče, dakle, iz muslimanskih izvora, i to iz Cazinske krajine. Reč je o pripadnicima tzv. Huskine vojske. Husein - Huska Miljković bio je jedan od lidera cazinskih muslimana, čije ime u doba komunizma nije smelo previše da se pominje, dok se danas poredi s Fikretom Abdićem. Komunisti su ga se odricali jer je po propasti „Bihaćke republike", početkom 1943. godine, sa svojoj jedinicom, koja je na momente imala i preko 2.000 ljudi, prešao na suprotnu stranu, u formacije „Nezavisne Države Hrvatske". Od kapitulacije Italije septembra iste godine, Huska Miljković ponovo počinje da se nećka na koju će stranu. Najpre se opredeljuje za četnike i njegov ideolog, učitelj Kozica, na zajedničkom skupu u selu Vrsti, na putu Bihać-Cazin, izjavljuje:
„Hvala vam, braćo, i dobro nam došli. Mi smo srećni što smo doživeli da se opet nađemo u bratskom zagrljaju i saradnji. Priznajemo da smo dosta zakasnili, ali se nadamo da ćemo ipak stići kuda smo naumili. Danas se mnogima otvaraju oči i, na našu radost, sada nas većina oseća da je naša sudbina vezana za Srbe i nacionalni pokret, a ne za ustaše koljače i tirane komuniste".
Rad vojvode Momčila Đujića s Huseinom Miljkovićem odobrio je lično Draža i uskoro su u Cazin poslate grupe četnika s oficirima za vezu. Ali, onda počinju da dolaze i delegacije iz Zagreba, na čelu s Pavelićevim ministrima Vrančićem i Alajbegovićem. Miljkoviću su obećavane kule i gradovi da se mane Srba i on se lomi januara 1944. godine. Već 1. februara u Cazin dolazi „zloglasni krvolok ustaški pukovnik Juco Rukavina" - kako se izrazio vojvoda Đujić izveštavajući Dražu - sa 16 ustaških oficira koji su imali da preuzmu komandu nad „Huskonom vojskom".
Rođeni brat Juce, Ivo Rukavina, bio je komandant partizanskog Glavnog štaba za Hrvatsku. Da li je ta okolnost imala značaja ili ne, tek, Husein Miljković obnavlja razgovore i s partizanima, koji ga već u noći između 2. i 3. februara ponovo primaju u Komunističku partiju. Miljković je pozvao na razgovor i mučki ubio Miloša Bekvu, komandanta četničkog odreda s Petrove gore, da bi potom njegovi ljudi opkolili i napali četnike u selu Vrelu (pri tom su izvukli deblji kraj).
Rasplet je izgledao ovako: onih 16 ustaških oficira ostaje kod Miljkovića, on hapsi učitelja Kozicu, zaduženog za vezu s četnicima, i celu svoju vojsku ponovo prevodi u partizane. Tu se Husein Miljković poslednji put preračunao jer je i ovaj prelazak usledio prerano. Naime, Nemci su krenuli u kaznenu ekspediciju na Cazinsku krajinu, a Miljković je onda poginuo od „svojih muslimana", kako je Đujić izvestio Dražu 13. aprila 1944.
Prema tome, ovaj prijateljski snimak ustaše i partizana nastao je u jednom od dva perioda prelaska Huskinih partizana u formacije NDH i obratno. Takvih situacija tokom rata bilo je mnogo i „Huskina vojska", 16. muslimanska i 18. hrvatska brigada predstavljaju samo neke od primera. A pretapanje ustaških i komunističkih jedinica jedne u druge je samo jedna od okolnosti u kojoj je dolazilo do njihovih prijateljskih susreta. Kada se sve uzme u obzir, zajedničkih fotografija partizana i ustaša mora biti na stotine i one će se tek otkrivati.