1. Kako gledate na potez Vatikana da otvori za javnost dio svoje arhive, a koja je vezana za period pape Pija Dvanaestog? Zašto su se odlučili na taj potez?
Ugled Katoličke crkve u svijetu je prilično narušen pedofilskim, političkim i financijskim skandalima. U današnjem društvu percepcija, dojam, utisak su važniji od činjenica. Ovo je u stvari marketinški potez koji više koristi popravljanju percepcije Vatikana, nego što suštinski nešto mijenja. To je pozadina i papinog preimenovanja Tajnog arhiva, koji se sada zove Apostolski arhiv. Ne postoji nikakav pravni institut koji Vatikan može natjerati da objelodani svu dokumentaciju koju posjeduje, niti postoji način da stručna javnost utvrdi jesu li dali sve dokumente ili su neki sklonjeni. Prema tome, oni to čine dobrovoljno i u onoj mjeri koliko procjene da svijet treba da vidi.
2. Da li očekujete da istraživačima i istoričarima budu dostupni svi dokumenti iz tog perioda, pa i oni koji bi mogli komprimitovali Vatikan i papu?
Naravno da ne očekujem. Može se jedino dogoditi da je vatikanskim arhivistima nešto promaklo ili još prije, da nisu uočili implikacije nekog dokumenta. Vatikan je vrlo oprezan, samo sređivanje dokumentacije trajalo je 13 godina. Riječ je o oko 120 arhiva, sa oko 20 000 arhivskih jedinica, odnosno o 16 miliona stranica, više od 15 tisuća omotnica i 2500 fascikala. Ukupno preko 1.3 miliona dokumenata iz razdoblja od 1939. do 1958. koji se tiču pontifikata pape Pia XII. Nemoguće je da jedan dokument nešto fundamentalno promjeni u našem razumijevanju tadašnjih događaja, jer se one najvažnije odluke češće donose neformalnim kanalima i usmenom, a ne pismenom korenspodencijom i najčešće su plod niza odluka i procesa, a ne samo jednog akta, pa još pisanog.
Treba se sjetiti primjera britanskog akademika Johna Cornwella. On je kao katolik koji je pohađao katoličko sjemenište (bogosloviju) i studirao na Oxfordu i Cambridgu prvi imao pristup do tada tajnoj i nepoznatoj dokumentaciji vezanoj za beatifikaciji Pia XII iz vatikanskih arhiva. Svoja je istraživanja poduzeo kako bi otklonio sve optužbe sa pape Eugenia Pacellia, odnosno Pia XII. Ono što je uslijedilo Cornwell je opisao kao “moralni šok”. U uvodu svoje knjige “Hitlerov papa” Cornwell piše: “Materijali koje sam sakupio, a koji su omogućili opširnije sagledavanje Pacellieva života, nisu rasteretili, nego proširili optužbu.” Teško da će Vatikan ponoviti nepažnju koja im se dogodila u slučaju Johna Cornwella i tek tako povjesničarima učiniti kompromitirajuće dokumente (ukoliko postoje) dostupnim.
3. Kako je hrvatska javnost dočekala otvaranje ovog arhiva?
Hrvatska javnost bila je zaokupljena temama poput korona virusa, migrantskom krizom, sukobom u hrvatskoj masoneriji i unutarstranačkim izborima u HDZ-u, pa je vijest o otvaranju arhiva nekako ostala na marginama. Nema čak ni interesa stručnjaka, jer se za sada samo jedan hrvatski povjesničar, Stipe Kljaić prijavio za rad u ovom arhivu, a bolje da nije ni on, jer je za njega papa Pio XII. svetac i junak, bez obzira na dokaze koji govore suprotno. To je kao da Macu Diskreciju pošljate da traži dokaze o tome bave li se starlete prostitucijom. Službena hrvatska historiografija je zauzela stav o tim događajima i ulozi kardinala Stepinca i njih činjenice ne interesiraju. Ako se u arhivu nađe nešto što bi Stepincu moglo ići u prilog, poput pojedinačnih primjera spašavanja nekog Židova, oni će to svakako iskoristiti, a kada bi se kojim slučajem pronašlo nešto što je za hrvatsku crkvu diskreditirajuće, oni bi to ignorirali kao što ignoriraju i sve ove dokaze koji su poznati.
4. Vaše mišljenje kao istoričara, da li je papa znao o zločinima u Jasenovcu, ali i u drugim dijelovima NDH, o misiji spašavanja, kako ustaša, tako i nacističkih vođa na kraju Drugog svjetskog rata, ali i da li je bio upoznat s tim da se Ante Pavelić jedno vrijeme skrivao u Vatikanu?
Papa Pio XII. je bez sumnje bio upoznat kako sa nacističkim i ustaškim zločinima, tako i sa misijom spašavanja, ustaških i nacističkih vođa preko tzv. Pacovskih kanala u operaciji kodnog imena “Spajalica” (Paperclip). Drugo je pitanje kolika je realna bila njegova snaga i utjecaj u okupiranoj Europi i jesu li nacisti nakon rušenja Mussoliniji razmišljali i o nekoj odmazdi prema papi? Njegov manevarski prostor nije bio pretjerano velik ni onda kada su nacisti provodili “konačno rješenje”, niti kada su kasnije Britanci i Amerikanci spašavali te iste naciste. Ipak, postavlja se pitanje koliko poremećeni i izopaćeni mogu biti moralni i etički standardi ne samo ljudi poput svećenika Krunoslava Draganovića koji je spašavao najgore zločince, nego i njegovih nadređenih, prije svega pape koji je za to znao, jer se sve događalo u Vatikanu. Pri tom, taj isti Draganović je imao najgore moguće mišljenje o Paveliću. Kad čovjek to malo detaljnije istraži, kao što sam ja istraživao, ne može, a da se ne sjeti jedne stare opaske “daleko od Rima, bliže Bogu.”
5. Ovdašnju javnost zanima šta ćemo saznati i o jednom drugom visokom katoličkom velikodostojniku tog doba - Alojziju Stepincu. Kako ga vi doživljate i mislite li da će konačno biti rasvjetljena i misterija oko njega?
Marco Auerlio Rivelli je još 1981. napisao doktorsku dizertaciju o Stepincu koju je nakon 20 godina dodatnih istraživanja objavio u knjizi “L’Arcivescovo del genocidio”. Čak i ako se ne složimo sa svim Rivellievim zaključcima, jedno je nepobitno, ustaše su u Zagreb došle “sa dva kamiona”, kao jedna marginalna i ekstremistička skupina koja čak ni nacistima nije bila prvi izbor. Sociološki gledano, ustaški pokret ima brojne elemente sekte i kao takav nikad ne bi dobio naklonost širih masa u Hrvatskoj da nije bilo svesrdne logističke podrške hrvatske katoličke crkve. Sva katolička štampa, sve katoličke institucije, sve katoličke organizacije, kao i veći dio katoličkih svećenika (ne svi, određeni broj svećenika je pristupio partizanima) stavili su se u službu ustaškog režima. Bez katoličke crkve NDH bi u Hrvatskoj imala minoran utjecaj, ništa veći nego što su u Srbiji imali Nedić i Ljotić.
Prema tome, katolička crkva možda nije “stvorila monstrum ustaštva”, ali mu je pomogla da se realizira u svom najširem opsegu. Na čelu te crkve bio je kardinal Stepinac. Ako je mogao ući u otvoreni sukob sa komunističkim vlastima u drugoj Jugoslaviji, zašto u takav sukob nije ušao sa ustaškim režimom koji je bio kud i kamo gori? Stepinac često protestira kod ustaša, tražeći recimo da se prema onima koje se u logore internira postupa humanije tokom transporta, ali same logore ne dovodi u pitanje. Tek 1943. godine za Jasenovac je izjavio da je “najveća ljaga”, nakon što je tamo ubijeno sedam katoličkih svećenika koji su surađivali sa partizanima. Kad je u prethodne dvije godine u ustaškom genocidu stradalo više od 100 pravoslavnih svećenika, onda mu Jasenovac nije bio ljaga.
6. Da li je tačno da Vatikan nikad nije priznao NDH? I ako je tačno, kako to kometarišete?
Točno je da Vatikan nikad nije de iure priznao NDH. Tu možemo povuči paralele sa današnjom situacijom u kojoj Vatikan de iure ne priznaje tzv. Kosovo. Ne priznavanjem tzv. Kosova, Vatikan ima jedan argument više u odnosima sa Beogradom i Srpskom pravoslavnom crkvom, a priznavanjem ne bi ništa promijenio jer tzv. Kosovo i tako funkcionira pod pokroviteljstvom SAD-a i NATO- pakta. Radi se jednostavno o njihovom pragmatizmu. Da Vatikan stvarno nije priznavao NDH, onda bi isključio sve one svećenike koji su obukli ustaške uniforme i počinili stravične zločine nad Židovima, Srbima i Romima, kao i sve svećenike koji su se aktivno uključili u ustaški režim bilo kao funkcioneri ili ideolozi i glavni nositelji ustaške politike.
Iako Vatikan nikada nije formalno priznao NDH, niti je imao apostolskog nuncija u Zagrebu, u ljeto 1941. poslao je u vizitatorsku misiju Giuseppea Marconea. U tom trenutku genocid nad Srbima u NDH je najžešći i traje puna četiri mjeseca. Vatikan je sa tim genocidom dobro upoznat jer stižu stravična svjedočanstava talijanskih vojnika, pogotovo o ustaškim logorima na Pagu i likvidacijama u Jadovnu. Dolazak apostolskog vizitatora u Zagreb, Stepinac je u svom dnevniku prokomentirao riječima da je tim činom “Sveta stolica je de facto priznala Nezavisnu državu Hrvatsku”.
