Promenljivo vreme, sparina, sunce i vetar naizmenično, doveli su me u neko letargično stanje, sa glavoboljom i ušasnim pritiskom u grudima. Loše fizičko stanje je temelj za psihološki kolaps, pa sam se odlučio na ekstreman potez, na šok terapiju bez presedana i pustio film Zero Dark Thirty.
Čim je počeo film, za oko mi je zapala jedna neverovatno ružna, odvratna, i grozna žena, za koju sam odmah i pretpostavio da će biti ,,key man" za hvatanje belosvetskog teroriste od 35 kg. Ta žena, je naravno, najpametniji špijun još od Mata Hari, žena koja misli 100 na sat, žena koja ne odustaje, koja je spremna da odbrusi i predsedniku, koja se odrekla seksa i svih ovozemaljskih strasti, kako bi se uhvatila u koštac sa terorističkim banditima od Beograda do Bagdada. Na nekoliko rečenica koje izgovaraju protagonisti ovog pamfleta, naježio sam se od straha, i sve ljudsko u meni je pretrnulo. Te rečenice, međutim, su u kontekstu ovog filma, potpuno ,,cool" i simpatične, a izgovorene su, takođe od mnogo ,,cool" i i pozitivnih likova.
Nabrojaćui neke od njih: Na nekom sastanku glavešina CIA-e, nezadovoljan dosadašnjim rezultatima, jedan od šefova izgovara,,Ja želim mete, dajte mi mete, da mogu da ih ubijam". Zatim scena kada glavna operativka, ona odvratna koštunjava nakaza sa početka, kaže specijalcima kojima je pripala čast da poubijaju zle teroriste i njihove žene i decu,, Ja znam da se on krije u toj kući, a vi ćete ga ubiti za mene". Da se prosto naježiš od muke, agresije i propagande kojoj bi pozavideo i Gebels. Takođe film obiluje i onim poznatim holivudskim patetičnim momentima koji svoju kulminaciju doživljavaju u istupu, opet, one spodobe od agenta, kada na pitanje jednog od najviših zvaničnika CIA-e, ko je ona, odgovara: I am motherfucker who found this!
Dakle, vrednosti koje promoviše ovaj film su, pre svega, antihumanizam, agresija, nasilje i destrukcija. Na neki način je i dobro, ponekad pogledati neku ovakvu propagandu, kako bi uvek znao razlikovati pravi od pogrešnog puta.