Kako već dugo nije napisano ništa o i oko Gitarijade setio sam se jedne poprilično zaboravljene ličnosti koja je imala svog udela u celoj toj rokerskoj buruleski grada Leskovca.
Mango Džeri
Mago Džeri je svirao gitaru i nosio šešir.
Ova priča bi mogla da zanima druga Uličnog jer se tiče
istorijata njegove
struke.
Ne znam koliko se vas seća čuvenog Manga Džerija, uličnog gitariste romskog porekla koji se periodično pojavljivao u Leskovcu tokom 70ih i 80ih, neki su ga viđali i 90ih kao na primer ja ali ne u Leskovcu.
Taj čovek je bio fenomen iz nekoliko razloga.
Prvi je bio taj da je skoro 3 decenije opstao u Srbiji kao beskućnik.
Drugi je što se za sve to vreme izdržavao jedino sviranjem gitare na ulici a treći je da sam pričao sa ljudima iz bar desetak gradova i svi su znali ko je Mango Džeri a povrh svega svako je od njih bio ubeđen da je on živeo upravo u njihovom.
Ko je u stvari bio Mango Džeri?
Na to pitanje nemam odgovor. Koliko sam uspeo da ukačim on je u stvari bio prvi jugoslovenski profesionalni ulični muzičar koji nije svirao srpsko-bosansko-makednoske narodnjake već se opredelio za kantri-kejdžun repertoar u čakberijeskoj interpretaciji.
Svi koji su ga ikada pomenuli u mom prisustvu pamtili su ga po izvođenju čuvene Džambolaje.
Da ne bude zabune, Džambolja je zapravo neki američki đilkoški đuveč ili stručno rečeno kreolsko jelo čije se poreklo vezuje za saveznu državu Luizijanu u SAD. Nastala je pod uticajem španske i francuske kuhinje. Džambolaja se najčešće priprema od piletine, kobasica, pirinča, paradajza, celera, i začina po ukusu kuharice ili pak
kuhara.
No ovde nije reč ni o kakvom močvarskom pilavu. Reč je o čuvenoj pesmi
Jambalaya (On the Bayou) Henka Vilijamsa koju je izvodio i junak iz naslova ove kratke povesti.
To je ova pesma i neverovatna je.
Što se same pesme Džambolaja tiče, način na koji ju je izvodio Henk Vilijams uvek me je bacao u emotivno raspoloženje ekvivalentno svom užasu američkog juga iz pedesetih. Ali kad bi je Mango svirao to je bilo nešto sasvim drugo. Samo njegova interpretacija kejdžun jezika je bila spektakl za sebe, lupanje po gitari, raspad od štima na sve tri žice koliko ih je imao uglavnom. Ali krajnje ekspresivno.
Na žalost, ni jedno Magovo izvođenje ove pesme nije zabeleženo ni tonskim niti video zapisom jer on je nastupao u analognoj eri kada je tek retki partijski funkcioner ili neki advokat sebi mogao da priušti video kameru da bi mogao da se snima sa gospodžom ili kako se to onda govorilo drugaricom.
Kratka digresija: još kao klinac primeti sam da su ondašnji moćnici voleli da svoje supruge oslovljavaju sa Keti ili Lili. To su onda valjda bili popularni nadimci za jebozovne tetkice. A državna televizija se nije zanimala za muzičare koji nisu u udruženju a o nezavisnim produkcijama nije bilo reči. Mada sasvim sam uveren da je bio tu i tamo
potkačen nekom uličnom reportažom ali ti u postojanje tih snimaka ne mogu biti siguran.
Sve u svemu ja sam u društvu Roberta Tomovića Robija prisustvovao jednom od poslednjih a možda i najluđih Mangovih nastupa. Da pojasnim ko je uopšte Robert Tomović Robi. Robi je kultni frajer leskovačkih generacija 71’, druge, treće. On je tu titulu stekao tako što se je postao prvi frajer famozne Brankice, a ko zna ko je Brankica njemu ništa ne treba dalje objašnjavati. Oni koji ne znaju, ko ih hebe, nemaju pojma za kakvo su vanpojamnu, ako ništa drugo a ono -
estetsku spoznaju uskraćeni.
Dakle da ne objašnjavam kako smo i zašto u noći između 27od i 28og decembra 1994. godine ja i Robi završili na beogradskoj štajgi, jenostavno završili smo i tu nema prostora za dalju polemiku.
Uglavnom, parkirali smo dupeta ne one pregradne ograde kod šaltera na autobuskoj, pljugali i pričali o koječemu pa skoro do gluvog doba. Tu je bilo još nekoliko ljudi koji su biće čekali autobuse ali baš u gluvo doba počeše da pristižu, tih godina, noćni žitelji štajge, beogradski beskućnici, mentalno oboleli pacijenti prestoničkih institucija za
mentalno zdravlje koje je država poslala u
dužu šetnju usled nedostatka sredstava da ih opskrbljuje hranom i spuštaćima te ostali otpadnici i desperadosi. Među njima bio je, glavom i bradom i Mango Džeri. Kad ih se već nakupilo dvadsetak, polegali su na svoje ponjave i svaki je od njih počeo svoju
mesečevu sonatu da bi se sve to pretvorilo u kakafoniju jadikovki, nutricionističkih propovedi, neartikulisanih krikova i mlataranja rukama i nogama. Nakon dobrih pola sata horskog pražnjenja beogradskih
Nevidljivih pred počinak, oglasio se i Mango Džeri. Prihvatio je svoju čuvenu gitaru koja uzgred nikada nije bila lakirana i bila je gotovo trula pa na na dve-tri žice koliko ih je uvek imao na gitari, u ležećem položaju počeo je
ponoćni koncert, Džonibigud u trajanu od 20 minuta na svim poznatim i nepoznatim jezicima,
Tuti Fruti, i nezaobilazna Džambolaja. Na kraju su Mango i hor Nevidljivih zajedno pevali u glas nešto što bi moglo da se opše samo kao Uspavanka za Nečastivog.
Tada sam ga i poslednji put u životu video.
Neki se možda i pitaju kakve veze ima Mango Džeri sa leskovačkom rok scenom?
Legenda kaže da je on krajem 50ih pokazao prve rok en rol akorde na gitari nekim budućim leskovačkim gitaristima i tako se i cela priča zakotrljala.
Ali siguran sam da mnogi imaju svoju, sasvim drugačiju priču o njemu….