Kultura u Srbiji ne umire. Ona se kruni. Tiho. Na ivici entuzijazma.
Institucije koje bi trebalo da čuvaju svetlo - muzeji, pozorišta, biblioteke, domovi kulture,
rade sa budžetima koji jedva pokrivaju osnovne troškove. Programi se organizuju da bi
se ispunile forme, a zgrade se raspadaju dok se čeka na sredstva koja nikad ne stignu.
Ljudi koji tamo rade nisu samo zaposleni - oni su oni koji ostaju i kad više nema razloga
da ostanu. Ali sistem ih ne vidi. Sistem ih koristi kao ukras.
Pedja Cvetičanin iz CESK-a je rekao ono što svi znamo, ali retko izgovaramo: kulturni
populizam je postao pravilo. Kultura se koristi kao simbol, ali se ne ulaže u ono što taj
simbol nosi. Lokalna kultura se potiskuje, dok se globalni trendovi prepisuju bez
razumevanja. Sve se svodi na događaj - nešto što se desi, uslika, objavi i zaboravi.
Nema strategije. Nema plana. Ima samo pokušaja da se nešto “odradi”.
A kultura ne trpi odrađivanje. Ona traži prisustvo.
Traži ljude koji dolaze da učestvuju, a ne da budu viđeni.
Ne pišem ovo da bih zvučala pametno. Pišem jer mi je dosta da se kultura koristi kao
ukras za političke govore i protokole. Bila sam na događajima gde je sve bilo organizovano,
ali niko nije slušao. Niko nije bio prisutan dušom. Kultura ne traži aplauz. Traži ljude koji su
tu - stvarno tu.
Kultura u Srbiji opstaje. Ne zahvaljujući sistemu, nego uprkos njemu.
I to je jedina istina koju ne možete da stavite u PowerPoint.

Institucije koje bi trebalo da čuvaju svetlo - muzeji, pozorišta, biblioteke, domovi kulture,
rade sa budžetima koji jedva pokrivaju osnovne troškove. Programi se organizuju da bi
se ispunile forme, a zgrade se raspadaju dok se čeka na sredstva koja nikad ne stignu.
Ljudi koji tamo rade nisu samo zaposleni - oni su oni koji ostaju i kad više nema razloga
da ostanu. Ali sistem ih ne vidi. Sistem ih koristi kao ukras.
Pedja Cvetičanin iz CESK-a je rekao ono što svi znamo, ali retko izgovaramo: kulturni
populizam je postao pravilo. Kultura se koristi kao simbol, ali se ne ulaže u ono što taj
simbol nosi. Lokalna kultura se potiskuje, dok se globalni trendovi prepisuju bez
razumevanja. Sve se svodi na događaj - nešto što se desi, uslika, objavi i zaboravi.
Nema strategije. Nema plana. Ima samo pokušaja da se nešto “odradi”.
A kultura ne trpi odrađivanje. Ona traži prisustvo.
Traži ljude koji dolaze da učestvuju, a ne da budu viđeni.
Ne pišem ovo da bih zvučala pametno. Pišem jer mi je dosta da se kultura koristi kao
ukras za političke govore i protokole. Bila sam na događajima gde je sve bilo organizovano,
ali niko nije slušao. Niko nije bio prisutan dušom. Kultura ne traži aplauz. Traži ljude koji su
tu - stvarno tu.
Kultura u Srbiji opstaje. Ne zahvaljujući sistemu, nego uprkos njemu.
I to je jedina istina koju ne možete da stavite u PowerPoint.


