SMISAO HRVATSKOG SVOJATANjA NIKOLE TESLE
Feudalni principi
Smiljan i Lika stotinama godina ranije, kao i u vreme Teslinog rođenja, i
mnogo godina kasnije, bili su u sastavu Srpske pravoslavne mitropolije
čije sedište se nalazilo u Sremskim Karlovcima
Povodom obeležavanja 150-godišnjice rođenja Nikole Tesle objavljeni su
mnogi tekstovi kako u srpskoj tako i u hrvatskoj štampi. U njima je,
između ostalog, pokrenuto pitanje nacionalne pripadnosti velikog
pronalazača. S tim u vezi mogli smo pročitati različita, često netačna a
ponekad i zlonamerna tumačenja s očiglednim falsifikatima. Netačnosti
proističu iz nedovoljnog poznavanja istorije i državnopravnog ustrojstva
Vojne krajine, Hrvatske, Austrije i Ugarske, kao i teritorijalnog
ustrojstva Srpske pravoslavne crkve onog vremena kad je rođen Nikola
Tesla. Istorijski falsifikati koji se mogu pročitati u hrvatskoj štampi
(na primer, u Hrvatskom slovu od 16. decembra 2005) plasiraju se s
namerom da se dokaže da Tesla nije bio ni Srbin niti pripadnik Srpske
pravoslavne crkve i vere već Hrvat.
Što se tiče mesta i kraja u kojem je rođen Tesla, činjenice su sledeće:
Rođen je 1856. u Smiljanu, u Lici, koji su bili u sastavu Vojne granice.
Granica, ili Krajina, tada nije pripadala ni Hrvatskoj ni Ugarskoj, a
ni Austrougarskoj, već je činila posebnu oblast koja se nalazila pod
vlašću cara i vrhovnih vojnih vlasti u Beču.
Kad je Tesla rođen nije bilo Austrougarske, koju neki autori pominju.
Austrougarska je stvorena tek 1867. Do te godine postojala je Austrija, u
čijem sastavu su se nalazile Ugarska i Hrvatska.
Kad je Vojna granica posle Austrougarske nagodbe 1867. razvojačena, tek
1881. ušla je u sastav Hrvatske i stavljena je pod upravu bana i Sabora
Hrvatske. Tek od tog vremena bivši krajišnici (graničari), u koje je po
teritorijalnoj pripadnosti spadao i Tesla, postali su građani Hrvatske.
Da bi dokazali da je Tesla bio Hrvat, a ne Srbin srpsko-pravoslavne
vere, člankopisci iz Hrvatske bezočno falsifikuju istorijske činjenice,
pozivaju se na hrvatsko državno pravo i na iz njega proističuće
zaključke.
Kao jedan od eklatantnih primera falsifikata može da posluži tekst
povjesničara Gorana Jurišića, koji je objavio u pomenutom Hrvatskom
kolu. Poričući Tesli pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi i veri, on,
bez stida, obmanjuje čitaoce da su Smiljan i deo Like u kojoj se nalazi
Smiljan, u vreme Teslinog rođenja „ekumenski bili zavisni” od crkve u
Bukovini.
Ako bi bilo tako, onda Tesla, pa i njegov otac Milutin, koji je bio
srpsko-pravoslavni sveštenik, ne bi imali baš nikakvih dodira sa Srpskom
pravoslavnom crkvom i srpskom Karlovačkom mitropolijom. Međutim,
Jurišić je saopštio podatak koji ne odgovara istorijskoj istini.
Smiljan i Lika stotinama godina ranije, kao i u vreme Teslinog rođenja, i
mnogo godina kasnije, bili su u sastavu Srpske pravoslavne mitropolije
čije sedište se nalazilo u Sremskim Karlovcima. Oni su se nalazili u
Gornjokarlovačkoj eparhiji čiji vladika je, u vreme kad se Tesla rodio,
bio Sergije Kaćanski. Gornjokarlovačka eparhija, poznata još i kao
Plaščanska, nikad nije bila u „ekumenskoj zavisnosti” od crkve u
Bukovini. U takvoj zavisnosti jedno vreme nalazila se Dalmatinska
eparhija, što sa Teslom nema baš nikakve veze.
Proglašavanje Nikole Tesle za Hrvata u najneposrednijoj je vezi s
hrvatskim državnim pravom i postulatima tog prava. U nameri da od
višenacionalne Hrvatske stvore etnički čistu i što veću državu, hrvatski
političari druge polovine devetnaestog i početka dvadesetog veka su,
poput mađarskih političara toga vremena u Mađarskoj, izjednačavali
zemlju (državnu teritoriju) s narodom.
Ako je zemlja (država) bila Hrvatska, onda je i narod koji tu zemlju
naseljava, bez obzira na njegovu etničku pripadnost, u političkom ili,
kako bismo danas rekli, konstitutivnom smislu bio narod hrvatski.
Ovaj princip „čija zemlja onog i nacija” preinačeno je geslo
feudalno-staleškog društva kada je vladalo pravilo „čija zemlja onoga i
vera”. Smisao i cilj oživljavanja preživelih staleških postulata u
građanskom periodu posle revolucije 1848/1849. do naših dana jeste da se
po svaku cenu, milom i silom, izvrši hrvatizacija nehrvatskog življa u
Hrvatskoj.
S tom namerom srpska nacija i srpsko ime u svim njegovim pojavnim
oblicima u Hrvatskoj sistematski su poništavani, brisani i zabranjivani.
Srbi u Hrvatskoj su se toj nacionalno isključivoj, šovinističkoj
politici morali prikloniti ili joj se ukloniti. U svakom slučaju, Srba u
Hrvatskoj nije moglo niti smelo biti. Iz tih razloga Nikola Tesla nije i
ne može biti Srbin već Hrvat i to ne srpske pravoslavne već samo
pravoslavne vere.
Činjenica da u Hrvatskoj i danas, u dvadeset i prvom veku, kad je reč o
nacionalnoj pripadnosti, vladaju principi feudalnog društva, dokaz je da
je ta sredina daleko od svake demokratije, da je ona ne samo
konzervativna već i duboko reakcionarna. Državno pravno kao osnov
političke delatnosti u Hrvatskoj na velika vrata u naše vreme oživeo je
Franjo Tuđman i njegov HDZ.
Svojatanje i hrvatizovanje Nikole Tesle samo je jedan od dokaza da u
hrvatskom društvu još uvek ima onih koji nisu spremni da se odreknu
politike koja je u dva navrata, 1941–1945. i 1991–1995. urodila
tragičnim posledicama.
Vasilije Krestić