Fjodor Mihajlovič Dostojevski

  • Začetnik teme Začetnik teme zbunjena
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Lijen sam da prevodim s engleskoga, i lakše mi je c-p. Ovo je mudri E.M.Forster napisao o Dostojevskom, i osobno se slažem s većim dijelom rečenoga. Dio je to knjige "Aspects of Novel", odjeljak "Prophecy"

Prophecy—in our sense—is a tone of voice. It may imply any of the faiths that have haunted humanity—Christianity, Buddhism, dualism, Satanism, or the mere raising of human love and hatred to such a power that their normal receptacles no longer contain them: but what particular view of the universe is recommended—with that we are not directly concerned.

...

Let us distinguish between the prophet and the non-prophet.
There were two novelists, who were both brought up in Christianity. They speculated and broke away, yet they neither left nor did they want to leave the Christian spirit which they interpreted as a loving spirit. They both held that sin is always punished, and punishment a purgation, and they saw this process not with the detachment of an ancient Greek or a modern Hindu, but with tears in their eyes. Pity, they felt, is the atmosphere in which morality exercises its logic, a logic which otherwise is crude and meaningless. What is the use of a sinner being punished and cured if there is not an addition in the cure, a heavenly bonus? And where does the addition come from? Not out of the machinery, but out of the atmosphere in which the process occurs, out of the love and pity which (they believed) are attributes of God.
How similar these two novelists must have been! Yet one of them was George Eliot and the other Dostoevsky.
..
Now what is the difference in these passages—a difference that throbs in every phrase? It is that the first writer is a preacher, and the second a prophet. George Eliot talks about God, but never alters her focus; God and the tables and chairs are all in the same plane, and in consequence we have not for a moment the feeling that the whole universe needs pity and love—they are only needed in Hetty’s cell. In Dostoevsky the characters and situations always stand for more than themselves; infinity attends them; though yet they remain individuals they expand to embrace it and summon it to embrace them; one can apply to them the saying of St. Catherine of Siena that God is in the soul and the soul is in God as the sea is in the fish and the fish is in the sea. Every sentence he writes implies this extension, and the implication is the dominant aspect of his work. He is a great novelist in the ordinary sense—that is to say his characters have relation to ordinary life and also live in their own surroundings, there are incidents which keep us excited, and so on; he has also the greatness of a prophet, to which our ordinary standards are inapplicable.

But Mitya, taken by himself, is not adequate. He only becomes real through what he implies, his mind is not in a frame at all. Taken by himself he seems distorted out of drawing, intermittent; we begin explaining him away and saying he was disproportionately grateful for the pillow because he was overwrought—very like a Russian in fact. We cannot understand him until we see that he extends, and that the part of him on which Dostoevsky focused did not lie on that wooden chest or even in dreamland but in a region where it could be joined by the rest of humanity. Mitya is—all of us. So is Alyosha, so is Smerdyakov. He is the prophetic vision, and the novelist’s creation also. He does not become all of us here: he is Mitya here as Hetty is Hetty. The extension, the melting. the unity through love and pity occur in a region which can only be implied and to which fiction is perhaps the wrong approach. The world of the Karamazovs and Myshkin and Raskolnikov, the world of Moby Dick which we shall enter shortly, it is not a veil, it is not an allegory. It is the ordinary world of fiction, but it reaches back. And that tiny humorous figure of Lady Bertram whom we considered some time ago—Lady Bertram sitting on her sofa with pug—may assist us in these deeper matters. Lady Bertram, we decided, was a flat character, capable of extending into a round when the action required it. Mitya is a round character, but he is capable of extension. He does not conceal anything (mysticism), he does not mean anything (symbolism), he is merely Dmitri Karamazov, but to be merely a person in Dostoevsky is to join up with all the other people far back. Consequently the tremendous current suddenly flows—for me in those closing words: “I’ve had a good dream, gentlemen.” Have I had that good dream too? No, Dostoevsky’s characters ask us to share something deeper than their experiences. They convey to us a sensation that is partly physical—the sensation of sinking into a translucent globe and seeing our experience floating far above us on its surface, tiny, remote, yet ours. We have not ceased to be people, we have given nothing up, but “the sea is in the fish and the fish is in the sea.
 
Urvane, hvala na linkovima.

Juče sam odgledala AGAPE. Prof. Stojanović je bio profesor na mom fakultetu (odsek germanistike) i pamtim njegov slikoviti opis svetske književnosti. Otprilke ovako: svetska književnost je poput pećine u kojoj srećemo velikane (i manje velikane) književnosti. Na kraju pećine/tunela nazire se svetlost, i u njoj je - Tomas Man.:lol: Tada je nama, studentariji, to bilo smešno, ali danas razumem njegov zanos. A razumem i ono što je tada tvrdio: koliko god poštovali genija i njegovo delo, ujedno imamo prava i da nam se to delo ne sviđa, čak i ako ne baratamo argumentima kojima bismo "dokazivali" zašto nam se nešto ne dopada. Jednostavno, imamo prava na pristrasnost.

Što se tiče Dostojevskog, moram priznati da sam se - gle čuda! - složila sa V. Jerotićem i njegovim mišljenjem o izvesnoj slabosti likova Aljoše i Zosime.
Dostojevski, ta nerikosnovena veličina, bio mi je na pijedestalu godinama (da ne kažem - decenijama), a onda sam, odjednom, postala sitničava i pronašla da, povrh sve genijalnosti, talenta da prodre u najtamnije ćoškove ljudske svesti ... ume da bude i patetičan, pa povremeno i dosadan. U tom smislu, čudi me da u emisiji nije spomenut Nabokov, odnosno njegova kritika Dostojevskog, okarakterisana među oficijelnim kritičarima kao "blasfemična". I naš Pekić se, zbog te kritike, obrušio na Nabokova, insinuirajući da je Nabokov tek mrvica u odnosu na Dostojevskog.

Prošle godine sam i ja - još manja mrvica - na blogu napisala blasfemični osvrt na Dostojevskog. Moja konstatacija da ume da bude patetičan i iritantan za čitanje (naročito u "Karamazovima") nipošto ne znači da sam prestala da ga volim. Samo sam ga spustila jednu stepenicu niže.
 
Urvane, hvala na linkovima.

Juče sam odgledala AGAPE. Prof. Stojanović je bio profesor na mom fakultetu (odsek germanistike) i pamtim njegov slikoviti opis svetske književnosti. Otprilke ovako: svetska književnost je poput pećine u kojoj srećemo velikane (i manje velikane) književnosti. Na kraju pećine/tunela nazire se svetlost, i u njoj je - Tomas Man.:lol: Tada je nama, studentariji, to bilo smešno, ali danas razumem njegov zanos. A razumem i ono što je tada tvrdio: koliko god poštovali genija i njegovo delo, ujedno imamo prava i da nam se to delo ne sviđa, čak i ako ne baratamo argumentima kojima bismo "dokazivali" zašto nam se nešto ne dopada. Jednostavno, imamo prava na pristrasnost.

Što se tiče Dostojevskog, moram priznati da sam se - gle čuda! - složila sa V. Jerotićem i njegovim mišljenjem o izvesnoj slabosti likova Aljoše i Zosime.
Dostojevski, ta nerikosnovena veličina, bio mi je na pijedestalu godinama (da ne kažem - decenijama), a onda sam, odjednom, postala sitničava i pronašla da, povrh sve genijalnosti, talenta da prodre u najtamnije ćoškove ljudske svesti ... ume da bude i patetičan, pa povremeno i dosadan. U tom smislu, čudi me da u emisiji nije spomenut Nabokov, odnosno njegova kritika Dostojevskog, okarakterisana među oficijelnim kritičarima kao "blasfemična". I naš Pekić se, zbog te kritike, obrušio na Nabokova, insinuirajući da je Nabokov tek mrvica u odnosu na Dostojevskog.

Prošle godine sam i ja - još manja mrvica - na blogu napisala blasfemični osvrt na Dostojevskog. Moja konstatacija da ume da bude patetičan i iritantan za čitanje (naročito u "Karamazovima") nipošto ne znači da sam prestala da ga volim. Samo sam ga spustila jednu stepenicu niže.

Hja...ovo je zapravo tema o kojoj bi se moglo i predugo pisati. Stoga, samo nekoliko nabacanih ideja:

* puno ovisi o kulturi i njezinom senzibilitetu. Npr. većini je ljudi iz našega kulturnoga kruga strana poetika kineske ili indijskih književnosti (mislim na klasike). Mi ne razumijemo te kulturne kodove.

* Rusi su problem za zapadnjake već i u tom što muku muče s imenima- nije lako nekom Francuzu ili Argentincu skontati da su Ivan Ivanovič Ivanov, Ivanič, Ivan Ivanovič, Ivan, Vanja, Vanječka, Vanjka..jedan te isti lik

* isto, najviše ovisi o osobnom temperamentu. Tako nereligiozne osobe-ne mislim na konvencionalnu religioznost- ne mogu, uglavnom, skontati pisce u kojih je snažna spiritualna dimenzija (Blake, Dostojevski, Melville, Whitman,..).

* postoji i nešto što bih nazvao "ključna zapreka u osjećaju drugotnosti". Estetski nastrojene osobe teško prihvaćaju pisce kod kojih estetika ne igra neku ulogu. Otud i kritike D. koje su dali Nabokov ili Breton. Nabokov je, a pročitao sam od njega nekih 5 romana i još 2-3 druge knjige, ograničen esteticizmom i traži dlaku u jajetu

* iako više uglavnom ne čitam imaginativnu literaturu, slažem se u oko 80% s općeprihvaćenim kanonom kojeg su stvorili i pisci i kritičari, o vrhunskim piscima, velikima i dobrima. Rangiranje jest proizvoljno, teško je komparirati autore iz raznih epoha, etika, svjetonazora...no D. ostaje vrhunski pisac uza sve kičaste promašaje, neobično naslanjanje na Schillera i francuske krimiće kao što je Eugene Sue, tu i tamo melodrame, ..

Nije bez veze takav moderni autor kao William Gaddis rekao da je D. najpisac i da "nema toga što on nije mogao napraviti" (citat po sjećanju)
 
Hmmm Borka...
Tomas Man,prvak sveta (za sad!) i duhovnik otfrlje Dostojevski!
T:Man je sav bio u tom svom pisanju...Ni slovnu grešku,pa šak i sintaksa i sintagma mu bili upregnuti u te
izazove podsvesti Stare Dame koju je namerio da evoluira 200 godina odjednom i -uspeo!
A Fjodor?!
Sav u kockarskim dugovima i dužan po tri romana odjednom izdavaču jer je od avansa izmirivao dugove kockarske
koji su bili "crveni" i pred likvidacijom...

Neskromno je kad povučem paralelu sa sobom,ali to je to ponašanje i odnos prema knjižestvu...Nepoštovanje čitalačkog publikuma
i katastrofalno shvatanje književnosti kao cirkus u kom su priče i romani divlje,a ukroćene zveri! Lavovi koji skaču kroz plameni obruč,a
publika je tu da pljune lovu za ulaznice!
Jer za nešto plemenito i nisu-i ljudi su samo vrste samoukroćenih predatora...
Dobra je za dame i Mirjam,a za mudonje o Rambu i Crikni Mučki 156.deo...Kueljo je zakon(za curce i domaćice),manite se kocoša...
(I to sam bivši,pa znam da ostali život,u šta i žene spadaju,ide samo na brzinu i baš kad se mora...:mrgreen:)
Iako je rangiranje pisaca (Urvane!) kao rangiranje torti,ipak je kvalitet na Manovoj strani! Kao nekad Servantes i Man je seizmićan s 10 Rihtera!
 
Aaaaa, pa ja se slažem sa prof. Stojanovićem: Man je svetlost na kraju tunela.
No, to je stvar (da se tako izrazim) senzibiliteta.
Izuzev Čehova i Dostojevskog, "ne leže" mi ruski pisci. Ni proza, ni poezija. Cenim, divim se itd, ali više volim Šekspira i Getea.
Tolstoj, recimo, iako "tehnički"/stilski skoro savršen, blago mi ide na živce. Ne znam kako bih to objasnila ... Možda zbog "Ane Karenjine" i konzervativizma koji podvriskuje između redova. Možda zbog, kod jednog realiste, krajnje romantičarskog pristupa u poređenju sela (idealizovane pastorale) i grada kao mijazme i uzroka sveg duhovnog propadanja - kojeg se takoreći gnušam (ma koliko bio odraz onog vremena).

Moguće da je Urvan u pravu ("Tako nereligiozne osobe-ne mislim na konvencionalnu religioznost- ne mogu, uglavnom, skontati pisce u kojih je snažna spiritualna dimenzija (Blake, Dostojevski, Melville, Whitman,.."), ali - s druge strane - ja baš VOLIM Blejka i Melvila, i kontam ih, čini mi se, odlično. No te hrišćanske aporije, oličene u "Velikom Inkvizitoru" prosto me bole.
 
Hmmm Borka...
Tomas Man,prvak sveta (za sad!) i duhovnik otfrlje Dostojevski!
T:Man je sav bio u tom svom pisanju...Ni slovnu grešku,pa šak i sintaksa i sintagma mu bili upregnuti u te
izazove podsvesti Stare Dame koju je namerio da evoluira 200 godina odjednom i -uspeo!
A Fjodor?!
Sav u kockarskim dugovima i dužan po tri romana odjednom izdavaču jer je od avansa izmirivao dugove kockarske
koji su bili "crveni" i pred likvidacijom...

Neskromno je kad povučem paralelu sa sobom,ali to je to ponašanje i odnos prema knjižestvu...Nepoštovanje čitalačkog publikuma
i katastrofalno shvatanje književnosti kao cirkus u kom su priče i romani divlje,a ukroćene zveri! Lavovi koji skaču kroz plameni obruč,a
publika je tu da pljune lovu za ulaznice!
Jer za nešto plemenito i nisu-i ljudi su samo vrste samoukroćenih predatora...
Dobra je za dame i Mirjam,a za mudonje o Rambu i Crikni Mučki 156.deo...Kueljo je zakon(za curce i domaćice),manite se kocoša...
(I to sam bivši,pa znam da ostali život,u šta i žene spadaju,ide samo na brzinu i baš kad se mora...:mrgreen:)
Iako je rangiranje pisaca (Urvane!) kao rangiranje torti,ipak je kvalitet na Manovoj strani! Kao nekad Servantes i Man je seizmićan s 10 Rihtera!

Nema univerzalnih dokaza (ni "dokaza"), i svatko može i treba imati svoje preferencije i mišljenje.

I to je dobro.

Samo, osobno se slažem sa Saulom Bellowom, Rothom, William Gaddisom i hrpom drugih da je Dostojevski unicum među velikim romanopiscima, i da zajedno s Tolstojem čini najuži vrh romana (George Steiner je tom dodao, nakon 30 godina od svoje prvobitne studije, i Prousta, s čim se opet slažem).

Mann jest velik misaoni autor, no jednostavno nije kalibra Dostojevskoga, to je većini ljudi jasno. Mann je sigurno inteligentniji, obrazovaniji, kultiviraniji..od Dostojevskoga, no njegovi su likovi plošni, sve je sporo kao film Tarkovskoga, dobar dio tematike je zastario i pripada antikvarnici, seks je teutonski dosadan, a opreka umjetnik-građanin nije viiše aktualna (zapravo- nikad nije bila). Mann piše o mitovima i mitskim dimenzijama, no to stanje duha mu bježi jer nije dovoljno primitivan, a ironije razaraju sve.

Sve to ne znači da ga ne volim i cijenim, ili da ne smatram da je velik pisac, kao npr. Faulkner, Joyce ili Henry James. No, ovdje se radi o drugačijem rangu kreativnosti.

Kad su Beethovena pitali za mišljenje o Mozartu, kratko je odgovorio: "U kraljevstvu se zna tko je kralj."
 
Okačiću delić mog blasfemičnog teksta, pa pljujte!:lol:

Zatim sam prešla na „Zločin i kaznu“ (pročitan barem tri puta pre toga), i utvrdila da mi je i taj roman podjednako dosadan. U njemu sam, čak, uočila nedoslednosti i manjkavosti u psihološkoj karakterizaciji. Nikako nisam uspevala u sebi da izazovem saosećajnost prema Raskoljnikovu. Štaviše, ozbiljno me je iznerviralo nekoliko stvari: prvo, njegov početni fašistički pogled na svet (o čovečanstvu koje je podeljeno na rulju i nadljude, o tome da veliki naučnici ne bi trebalo da oklevaju da žrtvuju mnoštvo ljudskih života ukoliko bi im ti životi pomogli da dođu do velikih otkrića). Drugo, potpuno nemotivisana i nelogična bliskost između njega – slučaja „lucidnog ludaka“ i prostitutke Sonje („ukaljane“ samo fizički, i to sa jakim adutom, mnogo jačim nego što je Raskoljnikovo filozofiranje o svrsishodnosti ubijanja štetočina), koja se ogleda u upornom Sonjinom nastojanju da, kroz zajedničko čitanje Svetog pisma, Raskoljnikova preobrazi i pobudi njegovu savest. Ali, primetila sam da – izuzev zbrda-zdola sklepanog završetka u maniru hrišćanskog samoosvećivanja i praštanja – u suštini Raskoljnikov tokom celog romana duhovno ne napreduje. Odnosno, da se griža savesti javlja usled straha od kazne, pod pritiskom istrage, i da se pod „samoosvešćivanjem“ krije otkriće da u svetu postoji poredak koji, mimo egomanijačkih fantazija, podrazumeva i zakonske konsekvence za učinjeni zločin.
Da, likovi Dostojevskog se ne razvijaju, ili se, povremeno, jedva razvijaju. Miškin insistira na svojoj misiji, iako je ona vidljivo problematična od samog početka, Raskoljnikov sa izvršenog ubistva prelazi na obećanja da će se uskladiti sa spoljnim svetom, tj. bolje ga razumeti, ali sve promene dolaze spolja, a ne iznutra. Ono što se neočekivano i oštro menja, to su zapleti. Ne i likovi, koji od početka do kraja ostaju suštinski isti.
Setih se da negde imam knjižicu eseja Vladimira Nabokova, među kojima je i kritički osvrt na Dostojevskog. Esej o Dostojevskom bio je u akademskim krugovima prilično osporavan. Nakon što sam ga pročitala (klimajući glavom u znak odobravanja), čini mi se da je tim akademskim krugovima ipak bilo važnije KO je, a na ŠTA je napisao o Dostojevskom. Naime, Nabokov, i sam poreklom Rus ali sa anglosaksonskim senzibilitetom (koji valjda ne podrazumeva rusku dušu stepske širine), pisac koji se usudio da piše o pedofilskoj ljubavi, pa još u prvom licu, nije doživljen kao kompetentan da kritikuje veličinu Dostojevskog. Pa kaže Nabokov: „Budući da je majstor zapleta, Dostojevski drži pažnju čitaoca; gradi klimakse i održava neizvesnost vešto. Ali ako ponovo pročitate neku njegovu knjigu, pa već znate sva iznenađenja i zaplete, odmah ćete shvatiti da onog uzbuđenja koje ste osetili prilikom prvog čitanja, jednostavno više nema.“

....

Dostojevskog sada radije vidim kao odličnog dramaturga, nego kao genijalnog romanopisca. Uvreženo je mišljenje da je on, po veštini kopanja po ljudskim dušama, prethodnik Frojda i Junga, te da je to bio zahvaljujući svojoj empatičnosti. No, ispostavilo se da je takva tvrdnja samo delimično tačna: Dostojevski je likove gradio uvek pri ruci imajući udžbenik iz psihologije – „Psiha“, C.G. Karusa. Zbog navodno velike moći saosećanja, romani Dostojevskog okarakterisani su kao polifonijski struktuisani. Uprošćeno rečeno: svaki njegov (anti)junak ima ravnopravno pravo glasa koje je, pride, podjednako ubedljivo i nije glas samog pisca već, čak, i glas čoveka kome pisac ne daje za pravo ali ga razume, jer mu saosećajnost daje moć da uđe u svačiju kožu.
Jeste, pisanje je šizoidna rabota i zahteva da književnik, tokom stvaranja, postaje neko drugi. I to ne jedna osoba, već dve, tri, stotinu: muškarac, žena, dete, ubica, *****, lopov, star, mlad, umirući. Ali nijedan pisac, pa ni Dostojevski – nepošteđen ideje o važnosti sopstvenog glasa – nije u tom zadatku savršen.
Ovo su, svakako, samo neka moja „car-je-go!“ razmišljanja na temu Dostojevskog, pri čemu treba istaći da jedino validno tumačenje umetničkog dela leži u individualnom doživljaju tog dela.
 
Aaaaa, pa ja se slažem sa prof. Stojanovićem: Man je svetlost na kraju tunela.
No, to je stvar (da se tako izrazim) senzibiliteta.
Izuzev Čehova i Dostojevskog, "ne leže" mi ruski pisci. Ni proza, ni poezija. Cenim, divim se itd, ali više volim Šekspira i Getea.
Tolstoj, recimo, iako "tehnički"/stilski skoro savršen, blago mi ide na živce. Ne znam kako bih to objasnila ... Možda zbog "Ane Karenjine" i konzervativizma koji podvriskuje između redova. Možda zbog, kod jednog realiste, krajnje romantičarskog pristupa u poređenju sela (idealizovane pastorale) i grada kao mijazme i uzroka sveg duhovnog propadanja - kojeg se takoreći gnušam (ma koliko bio odraz onog vremena).

Moguće da je Urvan u pravu ("Tako nereligiozne osobe-ne mislim na konvencionalnu religioznost- ne mogu, uglavnom, skontati pisce u kojih je snažna spiritualna dimenzija (Blake, Dostojevski, Melville, Whitman,.."), ali - s druge strane - ja baš VOLIM Blejka i Melvila, i kontam ih, čini mi se, odlično. No te hrišćanske aporije, oličene u "Velikom Inkvizitoru" prosto me bole.

Tolstoj ti je kao Homer, samo nije takav divljak.

Ne znam, teško je reći, valjda je stvar u empatiji i temperamentu. Neke pisce volimo, a neke cijenimo, no baš i ne volimo.

Može se vagati, no kao osobno mišljenje- koje nikoga ne obvezuje- meni se čine precijenjeni Cervantes, Goethe,..dok su mi Dante i Milton preopterećeni teologijom. George Steiner je, mislim, rekao da nema načina kojim bi se pokazalo da je Ana Karenjina veći roman od Gđe. Bovary (što jest). To je nemoguće "dokazati".
 
Okačiću delić mog blasfemičnog teksta, pa pljujte!:lol:

Zatim sam prešla na „Zločin i kaznu“ (pročitan barem tri puta pre toga), i utvrdila da mi je i taj roman podjednako dosadan. U njemu sam, čak, uočila nedoslednosti i manjkavosti u psihološkoj karakterizaciji. Nikako nisam uspevala u sebi da izazovem saosećajnost prema Raskoljnikovu. Štaviše, ozbiljno me je iznerviralo nekoliko stvari: prvo, njegov početni fašistički pogled na svet (o čovečanstvu koje je podeljeno na rulju i nadljude, o tome da veliki naučnici ne bi trebalo da oklevaju da žrtvuju mnoštvo ljudskih života ukoliko bi im ti životi pomogli da dođu do velikih otkrića). Drugo, potpuno nemotivisana i nelogična bliskost između njega – slučaja „lucidnog ludaka“ i prostitutke Sonje („ukaljane“ samo fizički, i to sa jakim adutom, mnogo jačim nego što je Raskoljnikovo filozofiranje o svrsishodnosti ubijanja štetočina), koja se ogleda u upornom Sonjinom nastojanju da, kroz zajedničko čitanje Svetog pisma, Raskoljnikova preobrazi i pobudi njegovu savest. Ali, primetila sam da – izuzev zbrda-zdola sklepanog završetka u maniru hrišćanskog samoosvećivanja i praštanja – u suštini Raskoljnikov tokom celog romana duhovno ne napreduje. Odnosno, da se griža savesti javlja usled straha od kazne, pod pritiskom istrage, i da se pod „samoosvešćivanjem“ krije otkriće da u svetu postoji poredak koji, mimo egomanijačkih fantazija, podrazumeva i zakonske konsekvence za učinjeni zločin.
Da, likovi Dostojevskog se ne razvijaju, ili se, povremeno, jedva razvijaju. Miškin insistira na svojoj misiji, iako je ona vidljivo problematična od samog početka, Raskoljnikov sa izvršenog ubistva prelazi na obećanja da će se uskladiti sa spoljnim svetom, tj. bolje ga razumeti, ali sve promene dolaze spolja, a ne iznutra. Ono što se neočekivano i oštro menja, to su zapleti. Ne i likovi, koji od početka do kraja ostaju suštinski isti.
Setih se da negde imam knjižicu eseja Vladimira Nabokova, među kojima je i kritički osvrt na Dostojevskog. Esej o Dostojevskom bio je u akademskim krugovima prilično osporavan. Nakon što sam ga pročitala (klimajući glavom u znak odobravanja), čini mi se da je tim akademskim krugovima ipak bilo važnije KO je, a na ŠTA je napisao o Dostojevskom. Naime, Nabokov, i sam poreklom Rus ali sa anglosaksonskim senzibilitetom (koji valjda ne podrazumeva rusku dušu stepske širine), pisac koji se usudio da piše o pedofilskoj ljubavi, pa još u prvom licu, nije doživljen kao kompetentan da kritikuje veličinu Dostojevskog. Pa kaže Nabokov: „Budući da je majstor zapleta, Dostojevski drži pažnju čitaoca; gradi klimakse i održava neizvesnost vešto. Ali ako ponovo pročitate neku njegovu knjigu, pa već znate sva iznenađenja i zaplete, odmah ćete shvatiti da onog uzbuđenja koje ste osetili prilikom prvog čitanja, jednostavno više nema.“

....

Dostojevskog sada radije vidim kao odličnog dramaturga, nego kao genijalnog romanopisca. Uvreženo je mišljenje da je on, po veštini kopanja po ljudskim dušama, prethodnik Frojda i Junga, te da je to bio zahvaljujući svojoj empatičnosti. No, ispostavilo se da je takva tvrdnja samo delimično tačna: Dostojevski je likove gradio uvek pri ruci imajući udžbenik iz psihologije – „Psiha“, C.G. Karusa. Zbog navodno velike moći saosećanja, romani Dostojevskog okarakterisani su kao polifonijski struktuisani. Uprošćeno rečeno: svaki njegov (anti)junak ima ravnopravno pravo glasa koje je, pride, podjednako ubedljivo i nije glas samog pisca već, čak, i glas čoveka kome pisac ne daje za pravo ali ga razume, jer mu saosećajnost daje moć da uđe u svačiju kožu.
Jeste, pisanje je šizoidna rabota i zahteva da književnik, tokom stvaranja, postaje neko drugi. I to ne jedna osoba, već dve, tri, stotinu: muškarac, žena, dete, ubica, *****, lopov, star, mlad, umirući. Ali nijedan pisac, pa ni Dostojevski – nepošteđen ideje o važnosti sopstvenog glasa – nije u tom zadatku savršen.
Ovo su, svakako, samo neka moja „car-je-go!“ razmišljanja na temu Dostojevskog, pri čemu treba istaći da jedino validno tumačenje umetničkog dela leži u individualnom doživljaju tog dela.

Zapravo se slažem s većinom ovdje napisanoga, no...nažalost, imam dosta drugih poslova pa ću probati odgovoriti mislima drugih (što baš nije fer, no eto..).

Gary Saul Morson je odlično prikazao novinu D. u tretiranju i kreiranju likova u studiji koju je Cambridge Companion tiskao o D. Rusi muljatori su piraterijski učinili knjigu dostupnom, pa ju možeš spremiti ovdje (klikne se na sliku, pa kad ponudi "get", spremi se na comp): http://gen.lib.rus.ec/book/index.php?md5=817A0F845E363FBBEAB840B5CB40B205

Tvoje su tvrdnje:

* R. se ne mijenja
* antipatična je bitanga
* ono sa Sonjom je zapravo muljanje i petljanje
* pokajanje je neka muljaža koja nema veze sa zbiljom

To je sve istina.

No- a tu dolazimo do bitnoga- te priče o Dostojevskom "psihologu" su samo unekoliko točne. D. je mješavina psihologa (manje) i mahnitoga metafizičara. Njegovi su likovi u konačnici neobjašnjivi. Na primjer, u prikazu likova, uvjerljivost likova Balzaca, Trollopea i sl. je poglavito "sociološka"; Flauberta, Tolstoja, Eliotove je, recimo tako, psihološka. No- realnost likova Dostojevskoga ili Melvillea je primarno spiritulna. Oni time nisu manje (ili više) "realni". Oni su drugačiji.

Završit ću s citatom (lijen sam da prevodim s engleskoga) čike Harolda Blooma, koji je po mom sudu prekritičan prema D. zbog antisemitskih ispada Fjodorovih, no dovoljno je empatičan i fer da prizna veličinu kad ju vidi. Citat je iz njegove serije kratkih prikaza romana (nepotrebno je reći, uglavnom se slažem s citiranim)

Dostoevsky had his own mode of humor, but he might not have appreciated Perelman either. Crime and Punishment is less apocalyptic than The Brothers Karamazov, but it is apocalyptic enough. It is also tendentious in the extreme, which is the point of Perelman’s parody, but Dostoevsky is so great a tragedian that this does not matter. Raskolnikov is a powerful representation of the will demonized by its own strength, while Svidrigailov is beyond that, and stands on the border of a convincing phantasmagoria. Until the unfortunate epilogue, no other narrative fiction drives itself onwards with the remorseless strength of Crime and Punishment, truly a shot out of hell and into hell again. To have written a naturalistic novel that reads like a continuous nightmare is Dostoevsky’s unique achievement. Raskolnikov never does repent and change, unless we believe the epilogue, in which Dostoevsky himself scarcely believed. Despair causes his surrender to Porfiry, but even his despair never matches the fierce ecstasy he has achieved in violating all limits. He breaks what can be broken and yet does not break himself. He cannot be broken, not because he has found any truth, objective or psychological, but because he has known, however momentarily, the nihilistic abyss, a Gnostic freedom of what is beyond our sense of being creatures in God’s creation. Konstantin Mochulsky is surely right to emphasize that Raskolnikov never comes to believe in redemption, never rejects his theory of strength and power. His surrender, as Mochulsky says, “is not a sign of penitence but of pusillanimity.” We end up with a pre-Christian tragic hero ruined by blind fate, at least in his own vision. But this is about as unattractive as a tragic hero can be, because Raskolnikov comes too late in cultural history to seem a Prometheus rather than a bookish intellectual. In a Christian context, Prometheus assimilates to Satan, and Raskolnikov’s pride begins to seem too satanic for tragedy.

Raskolnikov hardly persuades us on the level of Dostoevsky’s Christian polemic, but psychologically he is fearsomely persuasive. Power for Raskolnikov can be defined as the ability to kill someone else, anyone at all, rather than oneself. I meet Raskolnikov daily, though generally not in so extreme a form, in many young contemporaries who constitute what I would call the School of Resentment. Their wounded narcissism, turned against the self, might make them poets or critics; turned outward, against others, it makes them eminent unrest-inducers. Raskolnikov does not move our sympathy for him, but he impresses us with his uncompromising intensity.

...
The best of all murder stories, Crime and Punishment seems to me beyond praise and beyond affection. Dostoevsky doubtless would impress me even more than he does already if I could read Russian, but I would not like him any better.
 
Man je kulturni evropski Raspučin koji je pomerio sve kulturne aksiome početkom 20 veka.
Dostojevski u 19 veku nije pomerio ništa! Možda koji kartaški sto da je prevrnuo...
Što se tiče filozofije ,možda je i prethodio egzistencijalizmu apsurda Kamija i Jungovom poznom misticizmu,ali
to je sve...
Uostalom,beletristika je zabava,a ne glavni kulturni tok! Glavni kulturni tok čine filozofija,religija (duhovnost ređe),nauke,produkcioni odnosi (finansiranje kulture!),normativni i
pravni sistemi država,arhitektura...,a ne zabava miliona...
Uticaj Dostojevskog i Mana,a dejstvo Hegela,Marksa,Ničea,Ajnštajna i recimo Nilsa Bora na civilizacijske tokove! Dupe i oko!
 
Man je kulturni evropski Raspučin koji je pomerio sve kulturne aksiome početkom 20 veka.
Dostojevski u 19 veku nije pomerio ništa! Možda koji kartaški sto da je prevrnuo...
Što se tiče filozofije ,možda je i prethodio egzistencijalizmu apsurda Kamija i Jungovom poznom misticizmu,ali
to je sve...
Uostalom,beletristika je zabava,a ne glavni kulturni tok! Glavni kulturni tok čine filozofija,religija (duhovnost ređe),nauke,produkcioni odnosi (finansiranje kulture!),normativni i
pravni sistemi država,arhitektura...,a ne zabava miliona...
Uticaj Dostojevskog i Mana,a dejstvo Hegela,Marksa,Ničea,Ajnštajna i recimo Nilsa Bora na civilizacijske tokove! Dupe i oko!

Besmislica. Ovo je negdje blisko "umovanju" Pisareva (i prije Černiševskog) da je par cipela korisniji od Shakespearea. Nedvoumno, to je točno za nekog tko nema cipele. No, to nema veze s temom.
 
ЛЛично обожавам Достојевског, и чини ми се да се одлично га разумем, јер га читам и разматрам са позиције Православног Хришћанина. Он је би писац , с једне стране са с друге, православни филозоф. Зачудо, одлично је примљен у Јапану. Из његових писама, који иха три тома од по 1000 страна, може се много тога закључити. Тек сад сам видео тему и сад ћу да је прелистам уназад.
Од оних који су писали о Достојевском издвојио би Соловљева, Спкеторског , Шесотова, Николу Милошевића, Хесеа, ( који је написао "Велику студију о Достојевском" 1919 године), Јакова Глософкера, ( Достојевски и Кант), књигу Мирјане Прокић, " Јуродиви и Достојеввски, Николу Милошевића и " Достојевски као Мислилац".
Са његовим романима су сви упознат, али у филозофском смислу, су га обрађивали Берђајев, Иљин, Шестов, Спекторски, Соловљев, који му је био и другар и који је као и сваки Рус, у животу мењао своје ставове и износио их онако како их је и мењао. Фатастичан тумач Достојевског је свакако и Тарковски, ( он је додуше и најбољи могући тумач Фојдоровљевог ( руског) космизма. И тако даље.
 
Ево Спекторског о Достојевском

http://www.revijasrp.si/knrevsrp/revsrp103/evgsp103/dosto103.htm



Vsaka umetnost si prizadeva, da bi bila resnichna. A tudi resnica ima svoje epohe. V raznih dobah se razumeva razlichno, a vchasi celó nasprotno...
A kaj pa to "resnica"?:per:
Nauči Sanovnik Slovenski...Da bi znao kakve gluposti citiraš...

- - - - - - - - - -

A što se tiče Tarkovskog? Filmski umetnik koji ostavio dubok trag u svetskoj kinematografiji,ali u filozofiji...ybg...
Tu negde koliko i naš Kusta,mada mislim da je Kusta inteligentniji...
 
Moguće da je "moj problem s Dostojevskim" nastao jer sam veoma mlad "progutao" sve dostupno od Fridriha Ničea i za mene
je Bog umro dok sam čitao "Ekce Homo"...Prvi roman koji sam pročitao nije bio Zločin i kazna,ni Braća Karamazovi,već Kockar...
Ili sam ta tri romana čitao paralelno,kad se bolje setim jer je jedan od njih (Zločin i kazna valjda) bio obavezna lektira...
S mojim profesorom srpskohrvatskog sam se već tada gadno pokačio ismevajući Kockara rečima Zaratustre...
Vas ću poštediti jer sam se rano odvojio od te prepotentne retorike i sklopa mišljenja,ali loš ukus u ustima od romana Fjodora,neka ruska memla
i zakorovljenost bezrazložnog pravoslavlja ,neprirodna metafizika kao fikcije i ludila-ostali mi za do kraja mog veka...
 
Moguće da je "moj problem s Dostojevskim" nastao jer sam veoma mlad "progutao" sve dostupno od Fridriha Ničea i za mene
je Bog umro dok sam čitao "Ekce Homo".
..Prvi roman koji sam pročitao nije bio Zločin i kazna,ni Braća Karamazovi,već Kockar...
Ili sam ta tri romana čitao paralelno,kad se bolje setim jer je jedan od njih (Zločin i kazna valjda) bio obavezna lektira...
S mojim profesorom srpskohrvatskog sam se već tada gadno pokačio ismevajući Kockara rečima Zaratustre...
Vas ću poštediti jer sam se rano odvojio od te prepotentne retorike i sklopa mišljenja,ali loš ukus u ustima od romana Fjodora,neka ruska memla
i zakorovljenost bezrazložnog pravoslavlja ,neprirodna metafizika kao fikcije i ludila-ostali mi za do kraja mog veka...

:hahaha::hahaha::hahaha:

BP2b6P9CMAEzzao.jpg
 
Vsaka umetnost si prizadeva, da bi bila resnichna. A tudi resnica ima svoje epohe. V raznih dobah se razumeva razlichno, a vchasi celó nasprotno...
A kaj pa to "resnica"?:per:
Nauči Sanovnik Slovenski...Da bi znao kakve gluposti citiraš...

- - - - - - - - - -

A što se tiče Tarkovskog? Filmski umetnik koji ostavio dubok trag u svetskoj kinematografiji,ali u filozofiji...ybg...
Tu negde koliko i naš Kusta,mada mislim da je Kusta inteligentniji...

Дакле, Достојевског читам као Православни верник, не само као љубитељ књижевности.
Сад, да ли си га ти разматреао као Православни верни,, нисам сигуран. А он је ето, осим што је био писац, био и Православни мислилац.

- - - - - - - - - -

Moguće da je "moj problem s Dostojevskim" nastao jer sam veoma mlad "progutao" sve dostupno od Fridriha Ničea i za mene
je Bog umro dok sam čitao "Ekce Homo"...Prvi roman koji sam pročitao nije bio Zločin i kazna,ni Braća Karamazovi,već Kockar...
Ili sam ta tri romana čitao paralelno,kad se bolje setim jer je jedan od njih (Zločin i kazna valjda) bio obavezna lektira...
S mojim profesorom srpskohrvatskog sam se već tada gadno pokačio ismevajući Kockara rečima Zaratustre...
Vas ću poštediti jer sam se rano odvojio od te prepotentne retorike i sklopa mišljenja,ali loš ukus u ustima od romana Fjodora,neka ruska memla
i zakorovljenost bezrazložnog pravoslavlja ,neprirodna metafizika kao fikcije i ludila-ostali mi za do kraja mog veka...

Немогуће је ту ишта размети, у колико се све што је писао, гледа западним очима, то јест очима западне цивилизације, којој ми не припадамо, као ни Руси.
Неспорно да је Ниче Геније. неспорно је и то да је исто као и Достојевски, он био боготражитељ својеверемно. Но, ето, није га нашао. нашао је оно друго, па је тако и прошао. У осталом, Ниче је био одушевљен Достојевским. Достојевски није знао да неки Ниче у опште постоји. Што се тиче Православне филозофске мисли, Достојевски је оставио огроман траг. Што се тиче Тарковског, једно је да га подцењујеш, а друго је то што га не разумеш. Његову поетику копирају баш сви, а нарочито Холивуд. А његово тумачење Достојевског и космизма Фјодорова је највероватније најцеловитије и нај тачније.
 
Poslednja izmena:
Дакле, Достојевског читам као Православни верник, не само као љубитељ књижевности.
Сад, да ли си га ти разматреао као Православни верни,, нисам сигуран. А он је ето, осим што је био писац, био и Православни мислилац.

- - - - - - - - - -



Немогуће је ту ишта размети, у колико се све што је писао, гледа западним очима, то јест очима западне цивилизације, којој ми не припадамо, као ни Руси.
Неспорно да је Ниче Геније. неспорно је и то да је исто као и Достојевски, он био боготражитељ својеверемно. Но, ето, није га нашао. нашао је оно друго, па је тако и прошао. У осталом, Ниче је био одушевљен Достојевским. Достојевски није знао да неки Ниче у опште постоји. Што се тиче Православне филозофске мисли, Достојевски је оставио огроман траг. Што се тиче Тарковског, једно је да га подцењујеш, а друго је то што га не разумеш. Његову поетику копирају баш сви, а нарочито Холивуд. А његово тумачење Достојевског и космизма Фјодорова је највероватније најцеловитије и нај тачније.
Ybe mi se za Holivud i Tarkovskog!
A Dostojevski nije ni mogao znati za Ničea!
Što se tiče Junga i Frojda? Tja...Pre će biti da se držao pomenotog Karusa...
Jung i Frojd su se obrazovali i malo na ruskoj literaturi,ali im ,sigurno bilo interesantnije mizoginstvo Tolstoja
nego apsurd koji dominira svim Fjodorovim romanima...Apsurd mu je i krajnji filozofski domet i sva metafizika...
Njegovu mistiku religioznosti,bar meni,ne možete prodati kao metafiziku! Jer to podrazumeva solipsizam,a s tim brišem da ne kažem šta...:mrgreen:
Samo nemoj da se nađe neko ko će reči da je uticao i na Ciolkovskog i na Nilsa Bora!:lol:
No,na Kozireva mejbi...:mrgreen:
 
Napisat ću svega nekoliko rečenica, ne želeći ulaziti u polemike ni s kim.

* perceprija D. kao nekog pravoslavnog pisca je pogrješna. Točno je da je ruska religijska renesansa (Berdjajev, dijelom Bulgakov, na svoj način Šestov,..) bila pod utjecajem D., no njihove hiperbole nemaju korijena u zbilji. D. kao osoba je bio ruski nacionalist i "pravoslavac"; kao pisac, on ostaje nacionalist, no njegova verzija kršćanstva nema veze s ortodoksijom. Među osobom i piscem vlada raskol. Bliži je istini Konstantin Leontijev, koji je sam postao i ruski monah, da je D. ostao do kraja i mješavina socijalista, i ignoranta u pogledu istočnoga kršćanstva, i krajnje heterodoksan u svojim stavovima. D. zapravo u BK ismijava rusko monaštvo, Zosima kao osoba nema veze s bilo koji normativnim kršćanstvom, a stalno naklapanje D. o Kristu nema veze s kršćanskom religijom- to je religija Sina bez Oca. Likovi D., pa i oni vjernici, nikad se ne mole; Bog D. je jedino imanentan, a praktički nikad transcendentan.

Ukratko, "pravoslavlje" D. je štos ruske religiozne misli na početku 19. st. i nema jače podkrjepe u zbilji.

* glede psihologije, D. nije znao kršćansku spiritualnu tradiciju (npr. on nije čitao ništa od toga, recimo "Filokaliju"). Njegova reprezentacija likova isto nije imala utjecaja na Freuda (koliko god ovaj cijenio D. kao autora). Freud je sebe zamišljako kao Darwina psihe, kao znanstvenika, i njegovi glavni prinosi (dinamičko nesvjesno kao "podrum", seks kao motor, nagon prema smrti-Thanatos, nagon života- Libido, Eros; mitovi o primarnom ubojstvu nekad u kameno doba, liječenje kompleksa preko osvješćivanja- neka Id postane Ego..)- sve to nema veze s D. Sam D. nije artikulirao nikakvu suvislu psihologiju; seks za njega nije nikakav motor, nego je eros manifestacija životne vitalnosti; transcendencija je za njega bitni poriv ljudske vrste, a čovjek je esencijalno metafizička životinja- što je Freudu posve strano, jer u metafiziku nije vjerovao. Kod D. nema nikakve terapije, a kompleksi u bečkom smislu ni ne postoje.

Pravi su nasljednici D. pisci i filozofi koji su imali, bar dijelom, metafizički poriv (Heidegger, Wittgenstein, na plići način Berdjejev, ..). Od Hamsuna do Rotha, to su njegovi pravi baštinici.
 
Poslednja izmena:
OK su zapažanja osim opaske delovanja na filozofe...Možda na Berđajeva,a na Hajdegera i pogotovu na Vitgenštajna ni trun!
Njegova lupetanja,narvno da nisu mogli ozbiljno ,sem kao beletristićku slobodu,shvatiti ova dvojica mudraca od kojih je čak prvi
(uz Adorna i Huserla)obznanio smrt filozofije...
Posebno me iznenađuje dobro zapažanje da Fjodor nije baš mario ortodoksno hriščanstvo,više je bio,poput,recimo Junga,na izvorima te religije...
Tj.u pokušaju vizija izvora judeohriščanstva...
No,kakogod-meni to nije ni blizu oslobođenja tematskog koje je doneo Tomas Man!
Emotivno sam bliži Prustu,ali Man je objektivno zaslužan (da ga se besi?!) za današnju pluralnu kulturu! Ali i za ,recimo-ljudska prava!
 
OK su zapažanja osim opaske delovanja na filozofe...Možda na Berđajeva,a na Hajdegera i pogotovu na Vitgenštajna ni trun!
Njegova lupetanja,narvno da nisu mogli ozbiljno ,sem kao beletristićku slobodu,shvatiti ova dvojica mudraca od kojih je čak prvi
(uz Adorna i Huserla)obznanio smrt filozofije...
Posebno me iznenađuje dobro zapažanje da Fjodor nije baš mario ortodoksno hriščanstvo,više je bio,poput,recimo Junga,na izvorima te religije...
Tj.u pokušaju vizija izvora judeohriščanstva...
No,kakogod-meni to nije ni blizu oslobođenja tematskog koje je doneo Tomas Man!
Emotivno sam bliži Prustu,ali Man je objektivno zaslužan (da ga se besi?!) za današnju pluralnu kulturu! Ali i za ,recimo-ljudska prava!

https://www.alexandria.unisg.ch/206168/1/2011_Schmid_Heidegger.pdf

https://books.google.hr/books?id=l2...UDAF#v=onepage&q=heidegger dostoevsky&f=false
 
Poslednja izmena:
Ybe mi se za Holivud i Tarkovskog!
A Dostojevski nije ni mogao znati za Ničea!
Što se tiče Junga i Frojda? Tja...Pre će biti da se držao pomenotog Karusa...
Jung i Frojd su se obrazovali i malo na ruskoj literaturi,ali im ,sigurno bilo interesantnije mizoginstvo Tolstoja
nego apsurd koji dominira svim Fjodorovim romanima...Apsurd mu je i krajnji filozofski domet i sva metafizika...
Njegovu mistiku religioznosti,bar meni,ne možete prodati kao metafiziku! Jer to podrazumeva solipsizam,a s tim brišem da ne kažem šta...:mrgreen:
Samo nemoj da se nađe neko ko će reči da je uticao i na Ciolkovskog i na Nilsa Bora!:lol:
No,na Kozireva mejbi...:mrgreen:

Нико теби ниша и не продаје. Не ради се о апсурду, него о тајни и тајнама. Кад Толстој каже, " Нема никаве тајне", Достојевски каже, " Све је тајна". Хебемумиша, какав хиептрофиран его имаш. Сад теби неко нешто продаје.... свашта. Наравно да је утицао на читав низ филозофа. Берђајев, Иљин, Спекторски, Соловљев, Шестов. ( Умало да заборавм да за један број људи овде, онај ко није са запада, у опште није ни филозоф. Поготово зато што код руских мислилаца нема систематизације као код западних, него се на папиру може видети како мисао настаје. А и зато што су кроз време многи од њих мењали своје ставове и своје мишљење, онако како су сазревали и налазили оно што су тражили. Ту се ипак ради о две различите културе и две различите цивилизације.
Толстој је велики писац. Достојевски је и писац и Православни мислилац. И једно и друго.
 

Back
Top