fašizam
fašizam (tal.
fascismo, od
fascio: svežanj, snop <
fasces: snop pruća sa sjekirom, koji je u starom Rimu bio simbol drž. vlasti), krajnje nacionalistička i totalitarna ideologija, pokret i poredak nastao u nizu država nakon I. svj. rata; u užem značenju polit. režim u Italiji 1922–45. Naziv i za slične nacionalističke i diktatorske režime u Europi u međuraću. Od 1870-ih u Italiji postoje
fasci, prvo savezi unutar radničkoga pokreta, a poslije u sicilijanskom agrarno-revoluc. pokretu. B. Mussolini preuzeo je naziv 1915. za svoje intervencionističke skupine, koje su se borile za ulazak Italije u rat na strani Antante. Obnovio ih je 1919. u Milanu
(fasci di combattimento), ali ne više kao skupine revoluc. ljevice nego kao krajnju desnicu. Dolasku fašista na vlast pomogao je nered u gospodarstvu, val štrajkova i opće razočaranje neučinkovitim demokr. vladama. Svojom agresivnošću, veličanjem autoritarnoga, polit. uspjesima (poput D’Annunzijeva avanturističkog zauzimanja Rijeke, 1919) uspjeli su se nametnuti kao moguće rješenje drž. problema. Nastupali su protiv vala štrajkova i radničkih organizacija, pa su im tajnu pomoć davali kapitalisti, veleposjednici, čak i drž. vlasti. Faš. poluvojni odredi
(squadre d’azione) brzo su se širili sjev. Italijom. Na izborima 1921. ipak su dobili samo 35 zastupnika (od 535). Nakon toga preustrojili su se u centraliziranu stranku
Partito Nazionale Fascista na kongresu u Rimu (studeni 1921). Na vlast su došli »maršem na Rim« (27–28. X. 1922), čime su prisilili kralja Viktora Emanuela III. da Mussolinija postavi na čelo koalicijske vlade. Mussolini je odmah ishodio izvanredne ovlasti za vladu (3. XII. 1922), osnovao Veliko fašističko vijeće (15. XII. 1922) i faš. odrede institucionalizirao u stranačku vojsku
(Milizia volontaria di sicurezza nazionale). Uskoro je koncentrirao svu vlast u svojim rukama, novim izbornim zakonom osigurao je za svoju stranku dvotrećinsku većinu u parlamentu (travanj 1924), a ubojstvom G. Matteotija, vođe reformnih socijalista, pokrenuo je obračun s oporbom (lipanj 1924). God. 1925–26. faš. zakonima
(legi fascistissime) smanjena su polit. prava, zabranjene nefaš. stranke, ograničena sloboda tiska. Zakonom o proširenju prava izvršne vlasti od 24. XII. 1925. Mussolini je dobio neograničenu vlast i uveo diktatorski režim kojemu je na čelu bio on kao
duce (vođa).
U početku fašizam nije imao jasna polit. programa i osnivao se na negaciji programa drugih stranaka. Postupno je iz elemenata Nietzscheove filozofije moći, Sorelova kulta sile, Paretove teorije elite, D’Annunzijeva akcionizma, revoluc. sindikalizma i nacionalizma do 1931. izgrađen ideološki sustav (
Dottrina del fascismo, 1932). Osnovne su značajke faš. ideologije totalitarna vlast i nov društv. sustav, utemeljen na staleškom ustrojstvu (korporativni sustav), a u vanj. politici ekspanzionizam. Država je središnja vrijednost, ima prvenstvo u odnosu na volju i prava pojedinca. Opravdava se autoritarno vodstvo i nužnost hijerarhije, poslušnost karizmatičnomu vođi, koji utjelovljuje državu (totalitarizam). Uspostavlja se nov sustav vrijednosti: borbenost i poznavanje ratnih umijeća, a preziru se stare građ. vrijednosti. U ideologiji su prisutni i elementi misticizma (sudbina, svetost). Korporativizam nalazi temelje u sindikalnim idejama prevladavanja sukoba klasa postavljanjem zajedničkih društv. ciljeva. Osnovana su korporacijska ministarstva (1926), a ideje su sustavno bile izložene u
Povelji rada (
Carta del lavoro, 1927). Utemeljene su 22 korporacije (1934), koje su imale ulogu posrednika između poslodavaca i namještenika, čime se pokušalo stvoriti natkapitalistički gospodarsko-društv. sustav. Zabranjeni su štrajkovi i sklopljeni kolektivni ugovori te uvedeno soc. osiguranje. Stvorena je mreža kojom su bile obuhvaćene sve udruge (strukovne, žena, mladeži, rekreativne i dr.).
Mussolini se trudio održati dobre odnose s Katoličkom crkvom, što je napokon dovelo do sporazuma tal. države i Vatikana (Lateranski sporazumi, 1929). U vanj. politici težilo se »izravnoj akciji« i obnovi moći ant. Rima. Faš. vlast najprije je pristala uz poredak stvoren Versailleskim mirovnim ugovorima, ali se nakon Hitlerovih početnih uspjeha vezala uza nj. Ekspanzionizam je doveo do rata u Etiopiji (1935–36), sklapanja osovine Rim–Berlin (1936), a potom do Čeličnoga pakta (1939). U lipnju 1940. Italija je ušla u rat na strani Njemačke, ali je doživjela brze voj. poraze. Veliko fašističko vijeće srušilo je 25. VII. 1943. Mussolinija, a zatim ga uhitilo i interniralo. Nijemci su ga oslobodili i u sjev. Italiji osnovali Republiku Salò. Fašizam je propao vojnim porazom u travnju 1945.
U tijeku 1920-ih i 1930-ih pojavili su se pokreti i polit. stranke s faš. obilježjem u mnogim eur. zemljama. U Njemačkoj je bio najrazvijeniji i poznat je kao →
nacionalsocijalizam ili
nacizam, a propagirala ga je Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka
(Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei). U Španjolskoj je poznat kao falangizam, nazvan po stranci Španjolske falange
(Falange España), koja se 1934. spojila s pokretom Nacionalsindikalistički jurišni odredi
(Juntas Ofensivas Nacional-sindicalistas) u
Falange Española Tradicionalista y de las Juntas de Ofensiva Nacional-Sindicalista. U Velikoj Britaniji djelovao je Britanski fašistički savez
(British Union of Fascists), u Francuskoj Ognjeni križevi
(Croix-de-feu) i Francuska narodna stranka
(Parti populaire français), u Nizozemskoj Nacionalsocijalistički pokret
(Nationaal-Socialistische Beweging), u Belgiji Reksistički pokret sa svojom
Formation de Combat, u Norveškoj Nacionalni savez
(Nasjonal Samling), u Švicarskoj frontizam
(Frontismus), u Austriji domobranstvo
(Heimwehr), u Madžarskoj Stranka strjelastoga križa
(Nyilaskeresztes Pártot), u Rumunjskoj Željezna garda
(Garda de fier), u Slovačkoj
Hlinková garda, a u Hrvatskoj kao ustaški pokret (→
ustaše; nezavisna država hrvatska). Pristaše fašizma potjecali su ponajprije iz staroga i novoga sr. staleža, odn. iz redova obrtnika, trgovaca, ratara, namještenika i činovnika, koji su se zbog jačanja radničkoga pokreta i napretka u industrijalizaciji osjećali ugroženima u svojoj materijalnoj egzistenciji i društv. položaju. U svojim polit. pogledima faš. je ideologija bila, s jedne strane, izrazito antimarksistička i antiliberalna, a s druge militaristička i ponajviše nacionalistička. U borbi s polit. protivnicima primjenjivali su promidžbu i nasilje, a provodili su ih uz pomoć paravojnih organizacija i tajne policije.
J. ŠÆETINEC, Korporativno ureðenje dr_ave, str. 96. «Ovakove autonomne i samoupravne
socijalno-ekonomske korporacije, koje idu za ‘korporativnim ureðenjem društva’, vrše upliv i na
politièko djelovanje dr_ave, ako im se dade još i pravo profesionalnoga predstavništva kod dr_avnih
vlasti, naroèito u zakonodavnom radu, pa makar samo sa savjetodavnim znaèajem. Profesionalne
korporacije, vršeæi tu savjetodavnu ulogu, ne postaju još osnovkom politièke i upravne organizacije
dr_ave nego samo pomoænim organom dr_ave na politièkom podruèju, pa zato one ne tvore ‘korporativnu
dr_avu’.», Ondje, str. 96-97.
Korporativizam ima odreðenu ideologiju i socijalno-filozofska naèela. «Èovjeka shvaæa kao osobu s
individualnim pravnom sferom i individualnim ciljevima, ali i kao društveno biæe s društvenim du_nostima.
Tako stoji po sredini izmeðu individualizma i socijalizma, sintetizirajuæi bitne elemente jednoga i drugoga
pravca, kojom sintezom hoæe da poluèi što veæe opæe dobro uza što manje ogranièenje osobne slobode. Glede
polo_aja èovjeka u društvu istièe njegovu organsku vezu s razlièitim društvenim zajednicama, koje se
hijerarhijski redaju od porodice i zvanja do dr_ave. Kod odnosa ljudi meðu sobom naglašuje naèelo solidarnosti,
a u odnosu se prema društvenim zajednicama i dr_avi zauzima za organsku podjelu funkcija.», Ondje, str. 90-91.
O liberalnom individualizmu, filozofskom i religioznom liberalizmu, politièkom liberalizmu te gospodarskom
liberalizmu, vidi: S. BAKŠIÆ, Individualizam i liberalizam kao filozofski osnovi kapitalizma, u: J. ŠÆETINEC
(ur.), Društveni poredak i društveni pokreti, str. 43-59.
.gif "zelenko3 :zelenko3:")
