Dakle, po Tebi, teorija evolucije se zasniva na pretpostavkama.
Ja to nigde nisam napisao, niti si to mogao da zaključiš iz onoga što jesam napisao.
Daću ti prijateljski savet - nemoj mi više pripisivati nešto što nisam izjavio (i raspitaj se šta znači kada dajem savet).
Otkud onda, među onima koji propagiraju TE, toliko samopouzdanja, kada pričaju o nečemu što se zasniva na pretpostavkama?
Zato što se teorija evolucije zasniva na prirodnim zakonima, potvrđena je rezultatima više različitih nauka, kao i praktičnom primenom.
U naletu dobre volje, pretpostavimo da je tvoja poruka bila nenameran gaf.
Razmotrimo šta je cilj teorije evolucije.
Cilj je objašnjenje nastanka i razvoja svake vrste koja postoji ili je ikada postojala.
Odmah nam je jasno da teorija evolucije taj zadatak nikako ne može da ispuni, jer svakako postoje vrste koje usled sticaja različih okolnosti nisu ostavile iza sebe dovoljno jasan trag da bi smo uopšte znali da postoje. Različite vrste meduza koje ne ostavljaju iza sebe fosilni trag su odličan primer. Na osnovu fosila morskog sveta iz nekog perioda možemo znati da li bilo meduza, ali ne i kakve su bile njihove osobine i koje su to vrste uopšte bile.
Međutim, teorija evolucije vrlo lako može da ispuni cilj objašnjenja nastanka grupa, rodova, klasa, itd. i taj cilj svakako ispunjava.
Dakle, teorija evolucije nije kompletna teorija. Takođe, sasvim je razumno pretpostaviti da nije 100% tačna u smislu da je sasvim moguće da sa nekim novim otkrićem nastanak neke vrste bude pomeren dalje u prošlost, ili da neka grupa vrsta dobije zasebnu granu.
Primer za prvo je trava. Do pre desetak godina se smatralo da se trava razvila pre oko 60 miliona godina. Međutim, nađen je fosilizovan izmet dinosaurusa koji sadrži travu. Tako da je nastanak trave pomeren na period neposredno pre nestanka dinosaurusa, pre 65 miliona godina
Primer za drugo bi bila na primer evolucija hominida i taj primer imaš u jednoj od mojih prethodnih poruka.
Treći primer bi bila evolucija sisara iz reptila. S obzirom da postepenost prelaza, obilje fosilnog nalaza i rasprostranjenost prelaznih oblika, veliki spor na polju teorije evolucije je tačno određivanje koja vrsta pripada reptilima, a koja sisarima.
Ovde je svakako veliki problem to što su reptili loše definisani. Tako imamo više različitih klasifikacija reptila koji uključuju ili ne uključuju kornjače. Takođe je problem što ptice, koje su dinosaurusima bliže nego pomenute kornjače nisu svrstane u reptile. Sa stanovišta spora koji sam pomenuo najveći problem predstavlja klasifikacija sinapsida van reptila.
Problem potiče iz činjenice da su reptili klasifikovani pre nastanka teorije evolucije, na osnovu subjektivnih osećaja naučnika iz ranijih epoha, a ne na osnovu svojih objektivnih karakteristika. Drugim rečima, radi se o nasleđenom problemu koji sa teorijom evolucije nema veze, ali je na teoriji evolucije da se sa istim izbori.
Ono što teorija evolucije sasvim uspešno radi jeste da opisuje razvoj živog sveta.
Kako znamo da je teorija evolucije u tome uspešna?
Praktičnom primenom.
Na primer, teorija evolucije predvidi da između dve vrste treba da postoji bar još jedna koja je živela u određenom periodu. Paleontolozi počnu da kopaju u sloju koji odgovara tom periodu i gle čuda, upravo nađu vrstu koja je predviđena.
No, ima još. Teorija evolucije se uspešno primenjuje u ljudskim delatnostima kao što su molekularna biologija, ekonomija, robotika, itd.
Sve ovo ne bi bilo moguće da je teorija evolucije kojim slučajem nije tačna.
Da probam da objasnim analogijom. Recimo da imamo na raspolaganju slagalicu sa veoma velikim brojem delova. Teorija evolucije raspolaže sa dovoljno delova da znamo šta je na slici, ali nam nedostaju pojedini detalji.