Konkretno ovaj: Tačno je to što si napisao. Svi ljudi nekada rade radnje koje nisu dobre po njih, a sami su nesposobni da to spreče. Zašto? Ti nisi dao obrazloženje zašto je tako, a volio bih da ga čujem.
Osnovni razlog je taj sto se u covekovoj glavi odvija masa procesa koji su van svesnog domena. Razmisli, recimo, o hodanju: da li ti svesno razmisljas kada koji misic u nogama, ledjima, rukama da zatgegnes ili opustis dok hodas - ili se hodanje odvija "automatski", ti samo razmisljas u najgeneralnijem obliku gde zelis da odes?
Slicno vazi za masu stvari za koje ljudi misle da su pod njihovom kontrolom. Vec smo mnogo pricali o osecaju znanja: sta covek smatra istinitim je samo delimicno pod njegovom svesnom kontrolom. Ali tu je i mnogo drugih stvari: tvoje reci, kada pricas, ne nastaju u okviru svesnog uma; njih proizvode nesvesni procesi (koji ih onda salju masi drugih nesvesnih procesa koji kontrolisu misice u grlu kojima proizvodis zvukove - te misice ne samo sto ne kontrolises svesno, vec verovatno ni ne mozes sve i kada hoces da kontrolises svesno; ako ne verujes, probaj da opustis ili zategnes svoj epiglotis).
Tek u toku govora, kada reci vec izlaze iz tvojih pluca, njihov mentalni odjek dolazi do tvoje svesti.
Kontrola impulsa je tek posebna prica. Uglavnom se zasniva na sistemu u okviru orbitofrontalnog korteksa (iznad i iza ociju, uslovno receno), i zahteva visok nivo energije i koordinacije. Vecinu motivacionih impulsa stvara nesvesni deo mozga, gomila dolazi iz potpuno iracionalnih izvora (amigdala, talamus).
Sta ovo znaci?
Mali primer su seksualni impulsi. Jedan nukleus (mala loptica sive materije) u okviru amigdale kontrolise vecinu seksualnih impulsa, i stvara ih uglavnom bez konteksta. Ako ti nije jasno sta ovo znaci, prostije receno: u svom mozgu imas, kao i svi drugi ljudi, masinu koja proizvodi zelju i nagon da imas seks, sada i odmah, sa bilo cime i bilo kime ko je u tvojoj okolini.
Ti impulsi idu, nesvesno, ka drugim delovima mozga, i nailaze na inhibitorne staze (delove koji modifikuju nagon u skladu sa urodjenim ili naucenim ogranicenjima), ali takodje i proizvode impulse koji postaju motivacija iza kompleksnijih planova. Ogroman deo zelja i planova koji naizgled nemaju nikakve veze sa seksom mogu zapravo da u osnovi sadrze impulse koji dolaze iz ovog nukleusa, ali koji su usput iskrivljeni i promenjeni u nesto sasvim drugacije.
Ovi impulsi tako prerastaju u snove i planove o buducnosti, koji onda idu pred konacnog cenzora u orbitofrontalnom korteksu. Ali tu je i problem: pomenuti zahtev za visokom koordinacijom i visokim nivoom energije.
Otud covek koji je gladan ili umoran postaje "nervozan" i "tezak za sporazumevanje": njegovi osnovni impulsi, potpuno iracionalni i bazicni, prodiru mnogo vise kroz njegovo ponasanje, jer orbitofrontalni cenzor nema dovoljno energije i koordinacije nad umornim/gladnim mozgom da ih potpuno potisne.
Trecim recima, gladan covek
nije ista osoba kao sit covek. Takodje, Rista koji se naljuti nije isti covek kao Rista koji se zaljubio, niti je isti kao Rista koji je umoran, ili Rista koji je odusevljen.
Rista, u stvari, ne postoji kao realni entitet. Niti postoji Endonuclease, niti bilo ko od ucesnika na ovom forumu.
Svako od nas je gomila impulsa i sistema koji te impulse menjaju, inhibisu, potenciraju, preusmeravaju, sa dinamikom koja se menja iz sekunde u sekundu. Neke osnove ostaju manje-vise iste, ali mnogi detalji se menjaju, i vecina problema sledi odatle.
Postoji masa primera sta se dogadja kada se dese promene u sistemu. Jedan dobro analiziran slucaj: devojka - po svim izvestajima jako dobra osoba, odlican djak. Ode na fakultet, prva godina super prodje. U drugoj godini, odjednom, devojka pocne da se drogira, ima seks sa preko osamdeset partnera, pocne da pije...
Dve godine roditelji pokusavaju svasta, ali nista ne deluje. Na kraju dignu ruke. Njeno ponasanje je potpuno iracionalno: sta god joj neko predlozi, njoj izgleda prihvatljivo. Zasto pije? Neko joj ponudi pice na zurci, ona kaze "da". Zasto spava sa prakticno svakim momkom koga upozna? On trazi seks, ona kaze "ok".
Jos godinu dana kasnije - propala na fakultetu, i zakacila nekoliko bolestina - dobije epilepticni napad. Urade sken mozga, i nadju benigan tumor velicine jajeta u levom orbitofrontalnom korteksu, pritiska mozak. Izvade tumor.
Devojka se probudi posle operacije ista onakva kakva je bila pre nego sto su problemi poceli: uzasnuta svojim ponasanjem u toku poslednjih par godina.
Njeni sistemi kontrole su bili ugaseni, potisnuti tumorom. Kada studentu prijatelj ponudi pice, u mozgu se odigrava sukob impulsa: student zeli da se pokaze kao prijatelj (tj. da prihvati radije nego da odbije), zeli da se pokaze kao odrastao (da moze da pije), zeli da uziva u picu - ali s druge strane su suprotni impulsi, zelja da se ne postane pijanica, dugorocni planovi da se zavrsi fakultet uspesno, pa i proste zelje kao sto je zelja da se sutradan ne pati od mamurluka. U mozgu studenta se vodi rat izmedju tih impulsa, dok jedna strana ne prevagne, i student ne prihvati - ili ne odbije - pice.
U mozgu ove devojke, kontrolni impulsi, oni koji su povezani sa dugorocnim planovima i koji u obzir uzimaju dalekorocne posledice sadasnjeg ponasanja - ti impulsi su bili izbaceni iz igre. Impulsi koji uzimaju u obzir samo trenutno stanje stvari su preovladali, i doveli do katastrofe.
Ono sto se mora razumeti je da za ovo nije potreban tumor. Prakticno sve sto nam se dogadja utice na balans impulsa, i na stalnu bitku koju odvojeni sistemi u nasem mozgu vode oko naseg ponasanja. Cak i najprostije stvari - sat ili dva manje sna nego sto je potrebno, ili promena u vazdusnom pritisku, ili neka infekcija koje nismo ni svesni - moze da utice na nase ponasanje.
(Ako iko cita ovaj odgovor iole pazljivo, podsetite me kasnije da napisem nesto o
Toxoplasmi, macjem parazitu koji totalno menja ponasanje pacova, ali utice i na ponasanje ljudi.)
Covek sebe uzima za racionalnu, ujedinjenu osobu: "ja" mogu da planiram sta cu "ja" uraditi sutra. Tako da se desava da "ja" budem veoma iznenadjen kada sutra "ja" uradim nesto sasvim drugo. Ili, sto se takodje cesto desava, "ja" cu se sutra pitati sta sam zaboga "ja" juce mislio kada sam napravio taj glupi plan? Razlog za zbunjenost je mnogo jednostavniji nego sto izgleda: "ja" cu sutra biti drugacija osoba nego sto sam "ja" danas, balans ce biti promenjen, i stvari koje "meni" danas izgledaju ocigledno, sutra mi mogu izgledati izuzetno glupe.
Tvoja najdublja greska - o kojoj nisam mnogo pricao, zato sto pravis mnoge greske koje je mnogo lakse objasniti - je sto u svojoj definiciji dobra i zla tumacis ljude kao ujedinjene entitete.
Pitaju lopova koji je opljackao lokalnu radnju, zasto je uradio nesto za sta zna da ce ici u zatvor na nekoliko godina, za samo par stotina dolara? Eh - ostao je bez posla, hteo je da kupi sebi pivo, nije imao para, hteo je pivo, uzeo je noz i opljackao radnju. Deset godina zatvora, zato sto je hteo pivo.
Ocigledno je da je znao da ce verovatno biti uhvacen, i znao je da mu je ovo vec peti prekrsaj, i da ce mu sudija dati maksimalnu kaznu. I ako ga pitas, naravno da ce ti reci da se ne isplati ici u zatvor na deset godina zbog piva.
Ali u trenutku odluke, impuls u njegovom mozgu koji je trazio pivo je bio jaci od svih njegovih racionalnih impulsa. Njegov svesni um je sedeo u pozadini i vristao "stani, budalo, znas li koju cenu cemo morati da platimo za ovo" - ali nije vredelo, impuls je bio suvise jak.
I znas sta je posebno smesno, kada uzmemo u obzir tvoje stavove o pokajanju? Ako pitas ovog coveka, on se sasvim iskreno kaje zbog onoga sto je uradio. I zna da je to glupo. I priznace ti da je totalno besmisleno. I reci ce ti, iskreno, da ne zeli da ikada ponovo uradi bilo sta tako.
Ali kada bude izasao iz zatvora, ili ako ga pustis na ulicu? U roku od nedelju-dve dana, on ce opet opljackati neku radnju, eda bi zadovoljio trenutni impuls koji je suvise jak.
Iskreno pokajanje je potpuno bezvredna stvar.
Jedino sto ima vrednost je trajna promena u kontroli odredjenog destruktivnog impulsa. Sad, korenite promene u impulsima su moguce, ali one imaju korelacionu, ne kauzalnu, vezu sa pokajanjem. Prostije receno, covek koji uspe da promeni odredjeni balans impulsa koji mu je (ili drugima) prethodno cinio stetu cesto moze da ima dubok osecaj pokajanja za "svoje" prethodne akcije - ali to se dogadja paralelno sa promenom. Promena se ne dogadja
zbog pokajanja.
Petim recima, Risto, tvoje vidjenje dobra i zla je katastrofalno uprosceno, do tacke da je neupotrebljivo u stvarnom svetu, i ne moze se koristiti kao "prekidac" za "mentalne" (ili bilo kakve druge) zakone. Stvari su daleko kompleksnije nego sto i sanjas. Ovo sto sam ovde opisao je samo najpovrsniji sloj kompleksnosti koja lezi iza ljudskih akcija.