Predavanje održano na seminaru 'Sigma kluba' pri Kembridžskom univerzitetu, aprila 1990.Stiven Hoking
"U drami Julije Cezar Kasije kaže Brutu: 'Ljudi su ponekad gospodari svoje sudbine.' Ali jesmo li mi uistinu gospodari vlastite sudbine? Ili je sve što činimo predodređeno, determinisano. Argument u prilog predodređenosti glasio je da je Bog svemoguć i izvan vremena, tako da uvek zna šta će se dogoditi. Ali kako u tom slučaju možemo da imamo slobodnu volju? A ako nemamo slobodnu volju, kako onda možemo biti odgovorni za svoje postupke? Teško da čovek može biti optužen ako je bio predodređen da opljačka banku. Zašto bi ga, onda, trebalo kazniti zbog toga?
U novije vreme, argument u prilog determinizmu zasnivao se na nauci. Kako izgleda, postoje precizni zakoni koji određuju kako će se Vaseljena i sve u njoj razvijati sa vremenom. Iako još nismo ustanovili tačan vid svih tih zakona, već znamo dovoljno da ustanovimo šta se zbiva u svim, osim u sasvim krajnjim situacijama. Da li ćemo otkriti preostale zakone u bliskoj budućnosti ostaje da se vidi. Ja sam u tom pogledu optimista: smatram da su izgledi pola-pola da ćemo doći do ovih zakona u narednih dvadeset godina. Ali čak i ako se to ne dogodi, ta okolnost biće bez uticaja na predmet o kome je ovde reč. Ono što je značajno jeste da treba da postoji skup zakona koji potpuno određuju razvoj Vaseljene od njenog početnog stanja. Možda je te zakone propisao Bog. Ali, kako izgleda, On (ili Ona) ne pača se potom u Vaseljenu da bi kršio vlastite zakone.
Početnu konfiguraciju Vaseljene možda je odabrao Bog, a možda su je odredili zakoni nauke. U oba slučaja, sve je potom u Vaseljeni bilo određeno razvojem koji se odigravao u saglasnosti sa zakonima nauke, tako da je teško razabrati kako možemo biti gospodari svoje sudbine.
Zamisao o tome da postoji nekakva velika objedinjena teorija koja određuje sve u Vaseljeni suočava nas sa mnoštvom poteškoća. Pre svega, velika objedinjena teorija trebalo bi da bude sažeta i elegantna u matematičkom pogledu. Teorija koja opisuje sve morala bi da bude posebna i jednostavna. Kako, međutim, izvestan broj jednačina može da pruži objašnjenja za svu složenost i mnoštvo beznačajnih pojedinosti koji nas okružuju? Može li se stvarno poverovati u to da je velika objedinjena teorija odredila da se Sinead O'Konor nađe na čelu parade hitova ove nedelje, ili da se Madona nađe na naslovnoj strani časopisa Cosmopolitan?
Druga poteškoća vezana za zamisao o tome da je sve predodređeno velikom objedinjenom teorijom jeste to da je onda i sve što mi kažemo takođe predodređeno istom teorijom. Ali zašto bi bilo predodređeno da bude tačno? Nije li verovatnije da će biti pogrešno, jer na svaki tačan iskaz dolazi mnogo mogućih netačnih? Svake sedmice poštar mi donese više teorija koje su mi razni ljudi poslali. Sve su one različite, a većina se međusobno isključuje. No, pretpostavka je da je velika objedinjena teorija predodredila da autori smatraju kako su im teorije tačne. Zašto bi onda bilo šta što ja kažem imalo neku veću vrednost? Zar nisam i ja u podjednakoj meri predodređen velikom objedinjenom teorijom?
Treći problem vezan za zamisao o tome da je sve predodređeno jeste naše uverenje da imamo slobodnu volju - da uživamo slobodu izbora da li ćemo nešto učiniti ili nećemo. Ali ako je sve predodređeno zakonima nauke, onda slobodna volja mora biti samo privid, a ako ne raspolažemo slobodnom voljom, na čemu se onda temelji naša odgovornost za ono što radimo? Ne kažnjavamo ljude za počinjene zločine ako su sišli s uma, jer smo zaključili da u takvom stanju nisu odgovorni za svoje postupke. Ali ako smo svi predodređeni velikom objedinjenom teorijom, onda se sa svakoga skida odgovornost za ono što čini.
O ovim problemima determinizma raspravlja se već stolećima. Rasprave su, međutim, poglavito bile akademske, budući da smo bili daleko od potpunog uvida u zakone nauke, a nismo ni znali kako je bilo određeno početno stanje Vaseljene. Ovi problemi dobijaju na aktuelnosti danas, zato što se ukazala mogućnost da dođemo do celovite objedinjene teorije u roku od svega dvadeset godina. Takođe uviđamo da je početno stanje moglo biti određeno zakonima nauke. Ono što sledi jeste moj lični pokušaj hvatanja ukoštac sa ovim problemima. Ne tvrdim da će se pokušaj odlikovati nekom velikom originalnošću ili dubinom, ali to je najbolje što mogu da pružim u ovom trenutku.
Da rezimiramo: raspravljao sam o nekim problemima koji se javljaju ako se veruje da je sve u Vaseljeni predodređeno. Prilično je svejedno da li iza tog determinizma stoje svemogući Bog ili zakoni nauke. Može se, naime, uvek reći da su zakoni nauke izraz Božje volje.
Razmatrao sam tri pitanja. Prvo, kako mogu složenost Vaseljene i sve njene beznačajne pojedinosti biti predodređene jednostavnim skupom jednačina? Drugim rečima, može li se stvarno verovati u to da Bog stoji iza svih trivijalnosti, kao što je ta ko će se pojaviti na naslovnoj strani časopisa Cosmopolitan? Odgovor, kako izgleda, glasi da iz načela neodređenosti kvantne mehanike proishodi da postoji ne samo jedna istorija Vaseljene već ceo skup mogućih istorija. Ove istorije mogu biti slične u veoma velikim razmerama, ali će se zato veoma razlikovati u normalnim, svakodnevnim razmerama. Dogodilo se da mi živimo u jednoj posebnoj istoriji koja se odlikuje određenim posebnostima i pojedinostima. Ali postoje veoma slična inteligentna bića koja žive u istorijama što se razlikuju od naše po tome ko je pobedio u ratu i ko se nalazi na vrhu liste hitova. Beznačajne pojedinosti naše Vaseljene nastaju stoga što temeljni zakoni uključuju kvantnu mehaniku sa njenim elementom neodređenosti ili nasumičnosti.
Drugo pitanje je bilo: ako je sve predodređeno nekom temeljnom teorijom, onda je i ono što kažemo o toj teoriji takođe njome predodređeno - ali zašto bi bilo predodređeno da bude tačno, a ne pogrešno ili nebitno? Moj odgovor na ovo pretpostavlja pozivanje na Darvinovu teoriju prirodnog odabiranja: samo one jedinke koje izvlače ispravne zaključke o svetu koji ih okružuje imaće izgleda da prežive i da ostave potomstvo.
Treće pitanje je glasilo: ako je sve predodređeno, šta je onda sa slobodnom voljom i našom odgovornošću za postupke koje preduzimamo? Ali jedini objektivan test o tome da li neki organizam ima slobodnu volju jeste to da li se njegovo ponašanje može predvideti. Kada su posredi ljudska bića, uopšte nismo u stanju da koristimo temeljne zakone da bismo predvideli šta će ona učiniti - iz dva razloga. Prvo, ne možemo da rešimo jednačine za veoma velike brojeve čestica koje su tu posredi. Drugo, čak i kada bismo mogli da rešimo jednačine, sam čin dolaska do nekog predviđanja doveo bi do poremećaja sistema i mogao bi da vodi ka drugačijem ishodu. No, ako već ne možemo da predviđamo ljudska ponašanja, u prilici smo da pribegnemo efektivnoj teoriji prema kojoj su ljudi slobodni agenti koji mogu da biraju šta će učiniti. Kako izgleda, postoje jasna preimućstva u pogledu opstanka ako verujemo u slobodnu volju i odgovornost za vlastite postupke. To znači da bi ovo verovanje trebalo da bude osnaženo prirodnim odabiranjem. Da li je osećanje odgovornosti, koje se prenosi jezikom, dovoljno da stavi pod kontrolu nagon za agresivnošću, koji se prenosi preko DNK - ostaje da se vidi. Ako to nije slučaj, ljudska rasa će postati jedan od ćorsokaka prirodnog odabiranja. Možda će neka druga rasa inteligentnih bića negde drugde u Galaksiji uspeti da uspostavi bolju ravnotežu između odgovornosti i agresivnosti. Ukoliko je to posredi, mogli bismo očekivati da oni stupe u kontakt sa nama, ili bar da otkrijemo njihove radio-signale. Možda su oni svesni našeg postojanja, ali ne žele da obznane svoje prisustvo. To se može pokazati kao mudar potez, imali se u vidu naš dosje.
Ukratko, naslov ovog ogleda iskazan je u obliku pitanja: da li je sve predodređeno? Odgovor glasi: jeste, predodređeno je. Ali sasvim bi moglo i da nije tako, jer nikada nećemo doznati šta je tačno predodređeno."
I ovde je očigledno da se radi o teoriji a ne o potvrđenim dokazima.