@ Ober
Odgovor:
Svojim postovima opet dokazujes da si neozbiljan sagovornik. Medjutim, kad si vec u Velikoj piramidi pronasao crteze radnika koji vuku blokove, trebao bi to da objavis. Bice to prvorazredna senzacija.
Evo sta je tamo zaista pronadjeno (pa prokomentarisi).
Kamene zagonetke.
„Na zapadnom zidu odaje {Kraljeve odaje u Velikoj piramidi} nalazi se predmet zbog cijeg je udomljavanja, ako je verovati egiptolozima, i sagradjena cela Velika piramida. Taj predmet, isklesan od jednog komada tamnog granita, boje cokolade, koji u sebi sadrzi neobicno cvrste cestice feldspata, kvarca i liskuna, jeste sanduk bez poklopca za koji se pretpostavlja da je Keopsov sarkofag. Njegove unutrasnje mere su 6 stopa i 6.6 inca duzine, 2 stope i 10,42 inca dubine i 2 stope i 2.81 inc sirine. Spoljne mere sanduka su 7 stopa i 5,62 inca duzine, 3 stope i 5,31 inc dubine i 3 stope i 2,5 inca sirine – slucajno je za inc presirok da bi mogao da bude pronesen kroz donji (sada blokiran) ulaz u uzlazni hodnik.
U dimenzije sarkofaga ukljucene su neke rutinske matematicke igre. Na primer, ima unutrasnju zapreminu od 1.166,4 litra i spoljnu zapreminu tacno dva puta toliku, 2.332,8 litara ( 1 l = 1 dm kubni). Tako precizno podudaranje nije moglo biti slucajno: zidove sanduka su s preciznoscu masinskog doba sekli majstori ogromne vestine i iskustva. Reklo bi se, stavise, kao sto je donekle zbunjeno primetio Flinders Pitri posto je dovrsio svoja detaljna merenja Velike piramide, da su ti majstori imali pristupa alatima „kakve smo mi sami tek odnedavno izumeli ...“
Pitri je vrlo podrobno ispitivao sarkofag i naveo da je on morao biti odsecen od veceg granitnog bloka pomocu ravnih testera „dugih 8 ili vise stopa“. Buduci da je granit izuzetno tvrd, nije imao kud nego da pretpostavi da su te testere morale imati seciva od bronze (najtvrdjeg metala koji je, navodno, bio poznat Egipcanima), u koji su bili umetnuti „zupci“ napravljeni od jos tvrdjeg dragog kamena: „Priroda ovog posla ukazuje na dijamant kao dragi kamen koriscen za zupce; s ovim zakljuckom se kose samo dve stvari, a to je da je i onda bio redak kao i sad, i da ga u Egiptu nema ...“
Jos veca misterija okruzuje dubljenje sarkofaga, ocigledno mnogo tezi poduhvat nego sto je bilo njegovo odvajanje od granitne stene. Ovde Pitri zakljucuje da su Egipcani sasvim sigurno:
„prilagodili svoj princip testere u kruzni umesto pravolinijski oblik, savivsi ostricu u oblik cevi koja je svojim rotiranjem pravila kruzni zleb; otkidanjem komada ostavljenih u takvim zlebovima mogli su uz minimalan napor da naprave velike rupe. Ove cevaste busilice varirale su od ¼ do 5 inca u precniku, i od 1/30 do 1/5 inca debljine ...“
Naravno, kao sto Pitri i priznaje, egiptolozi nikad nisu pronasli nikakve kruzne ili ravne testere s dijamantskim zupcima. Ocigledni dokazi tako obavljenog busenja i testerisanja, medjutim, primorali su ga da zakljuci da su takvi alati morali da postoje. Narocito se zainteresovao za ovo i svojom studijom obuhvatio ne samo sarkofag iz Kraljeve odaje vec i brojne druge granitne artefakte i „busilicom izvadjena jezgra“ koje je prikupio u Gizi. Sto je dublje zalazilo njegovo istrazivanje, medjutim, to je zagonetnija postajala tehnologija secenja kamena koju su primenjivali stari Egipcani:
„Kolicina pritiska, prikazana brzinom kojom su busilice i testere prodirale kroz tvrdi kamen, vrlo je iznenadjujuca; na kruznu testeru „busilicu“ precnika 4 inca je verovatno stavljano opterecenje od barem jedne ili dveju tona. Na granitnom jezgru br. 7, spiralni trag secenja usecen je 1 inc duboko u obimu od 6 inca, sto je zapanjujuca dubina zaseka ... Ovi nagli spiralni zlebovi ne mogu da se pripisu bilo cemu drugom do ulazenju busilice u granit pod enormnim pritiskom ..“
Nije li cudno to sto su Egipcani, u navodni osvit ljudske civilizacije, pre vise od 4.500 godina, imali nesto sto zvuci poput busilica industrijskog doba, s jacinom udara od tone ili vise, sposobne da prolaze kroz tvrdi kamen kao kroz sir?
Pitri nije uspeo da nadje nikakvo objasnjenje za ovu zagonetku. Niti je umeo da objasni kakav je instrument koriscen za graviranje hijeroglifskih zapisa iz Cetvrte dinastije u brojne cinije od diorita {dubinska eruptivna stena tamne boje i zrnaste strukture, s malim primesama kvarca} nadjene u Gizi: „Hijeroglifi su ugravirani secivom velike snage; nisu upisani grebanjem niti postepenim odvajanjem komadica vec je diorit prosto prosecan, a urezane linije imaju grube ivice ...“
Ovo je smetalo logicnom Pitriju, jer je znao da je diorit jedna od najtvrdjih stena na Zemlji, mnogo tvrdja cak i od gvozdja. Ali, ipak, u starom Egiptu je secen s neverovatnom snagom i preciznoscu, pomocu nekog jos neidentifikovanog graverskog alata:
„Buduci da su linije siroke svega pedeseti deo inca, evidentno je da je ostrica morala biti mnogo tvrdja od kvarca i dovoljno cvrsta da ne kida ivice pri izradi ovako delikatnih linija, pri tom precnika ne veceg od 1/200 inca. Paralelne linije su ugravirane tako da od sredista jedne do sredista druge ima svega 1/30 inca udaljenosti.“
Drugim recima, zamisljao je instrument s vrhom ostrim kao igla, izuzetne, dotad nevidjene tvrdoce, sposoban da probije i izbrazda diorit, kao i da podnese ogroman pritisak kaji takav postupak iziskuje tokom celog svog trajanja. Kakav je to instrument bio? Na koji nacin se primenjivao pritisak? Kako je mogla da se postigne preciznost od svega 1/30 inca razmaka izmedju paralelnih linija?
Kruzne busilice s dijamantskim zupcima, za koje Pitri pretpostavlja da su morale biti koriscene prilikom dubljenja sarkofaga u Kraljevoj odaji, barem je moguce zamisliti u glavi. Ustanovio sam, medjutim, da mi to nije nimalo lako kada je posredi nepoznati instrument sposoban da urezuje hijeroglife u diorit 2.500 godina pre Hrista, u svakom slucaju, ne bez prepostavke da je postojala tehnologija mnogo viseg nivoa no sto su egiptolozi spremni da uzmu u obzir.
Uz to, nije rec samo o nekoliko hijeroglifa ili nekoliko cinija od diorita. Tokom svojih putovanja po Egiptu, ispitao sam mnoge kamene sudove – koji u nekim slucajevima datiraju iz predinastickih vremena – a koji su misteriozno izdubljeni od citavog dijapazona materijala kao sto su diorit, bazalt, kvarcni kristal i metamorfni skriljac.
Na primer, u odajama ispod Djoserove Stepenaste piramide iz Trece dinastije, u Sakari, nadjeno je vise od 30.000 takvih sudova. To znaci da su stari najmanje koliko i sam Djoser (tj. da datiraju iz oko 2650. g. stare ere). Teoretski, mogli bi da budu i stariji, jer su identicni sudovi pronadjeni u predinastickim slojevima datiranim na 4000 godina pre Hrista i jos ranije od toga, a i zato sto je praksa prenosenja dragocenog nasledja s generacije na generaciju od pamtiveka bila duboko ukorenjena u Egiptu.
Bez obzira na to da li su nastali 2.500 ili 4.000 godina pre Hrista, kameni sudovi iz Stepenaste piramide se isticu po svojoj zanatskoj izradi koja je, reklo bi se, takodje postignuta uz pomoc nekog jos nesmisljenog (i skoro nezamislivog) alata.
Zasto nezamislivog? Zato sto su mnogi od tih sudova visoke vaze s dugim, uzanim, elegantnim grlicem i vrlo sirokim telom, cesto s parom rucica koje su iznutra celom duzinom suplje. Jos nije izumljen instrument sposoban da isklese vaze takvog oblika, jer bi takav instrument morao da bude dovoljno uzan da prodje kroz grlic i dovoljno jak ( i odgovarajuceg oblika) da ostruze unutrasnjost i zaobljene drske. I kako je mogao da se generise dovoljan pritisak i primeni unutar vaze da bi se postigli ovakvi efekti.
Visoke vaze ni slucajno nisu jedini zagonetni sudovi iskopani iz Djoserove piramide i na drugim arhaicnim lokalitetima. Tu su monolitske urne s delikatnim ornamentiranim rucicama koje je graver ostavio pricvrscene sa spoljasnje strane posude. Tu su i cinije, takodje sa izuzetno uzanim grlicima, poput vaza, i prostranom, trbusastom unutrasnjoscu. Zatim, tu su otvorene cinije i neverovatno sitne bocice, a povremeno i neobicni predmeti oblika tocka, isklesani od metamorfnog skriljca s ivicama uvijenim prema unutra i tako fino ispolirani da su skoro providni. U svim tim slucajevima, ono sto izuzetno zbunjuje jeste preciznost kojom unutrasnjost sudova odgovara njihovoj spoljasnjosti – oblina se podudara s oblinom – a sve povrsine su apsolutno glatke i ispolirane, bez vidljivih tragova upotrebe bilo kavih alatki.
Nije poznato da je u starom Egiptu postojala tehnologija sposobna za ostvarivanje ovakvih rezultata. Sto se toga tice, ne bi mogao da ih postigne ni bilo koji danasnji kamenorezac, cak ni ako na raspolaganju ima najbolje volfram-karbidne alate. Postoji, dakle, nagovestaj da je u starom Egiptu koriscena nepoznata ili tajna tehnologija.“