Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.980
Ne slažem se, zapravo 50:50 se slažem/ne slažem.
Sa takvom sigurnošću pričamo o Bošnjacima i o izvorima, neko bi rekao da nisu proglasili naciju 93 u nekom podrumu.
Negira se srpsko postojanje u Bosni i Hercegovini, južnoj Dalmaciji itd.
Vrlo blagonaklono se gleda prema krajnje kontraverznim ,,nacijama".
Niko u Bosni nije hteo da se bori za rimokatoličkog Kralja koji je u Papi video spas, tako da je Bosna pala bez borbe.
Već tada odvojeno vojvodstvo od Sv.Save je pružalo izuzetan otpor Turcima, Kosače su bili Srbi i svoje ljude nazivali Srbima, nije da i u Vrh Bosni nisu to radili.
Nema se tu šta puno presipati iz šupljeg u prazno.
Ne znam sa čim konkretno što sam na napisao se ne slažeš...ništa ovde ja ne vidim da je u koliziji sa onim što sam ja napisao.
Gubitkom vere, u suštini gubi se i Srpstvo. To je bilo, čast izuzecima, potpuno povezano. Npr. U Bosni i Hercegovini pre sredine XIX stolećs, dakle za apsolutno čitavi korpus svega što su muslimani ostavili iza sebe od dana pojsve prvih muslimana, postoje isključivo dva pisana dokumenta koji ih identifikuju srpskim etnonimom:
* Turski zapis iz XVII st. kojim su dve pesme Mehmeda Hevaija Uskufija imenovane kao da su napisane na srpskom jeziku. Dakle, na turskom jeziku i nekom tuđom rukom; on je sam za svoj jezik koristio bosanski lingvonim. Ne znamo kako, ali neki je Turčin pretpostavio da je to srpski jezik, verovatno koristeći srpsko-turski rečnik, i stoga to tako nazvao
* Jedan popis bilja iz XVIII st. za koji piše da je srpski
To je, dakle, bukvalno sve što u celokupnoj građi koja je dostupna postoji. Bosanski muslimani sebe nisu smatrali Srbima (pre sredine XIX veka, zapravo kod muslimana mislim i negde druge polovine), niti su ih Srbi pravoslavci, smatrali Srbima (pre kraja XVIII stoleća). Iliti, kada pravoslavni srpski intelektualci uče od ideja francuskog prosvetiteljstva i počinju razdvajati vrlo jasno nacionalnu pripadnost od vere, te identifikovati srpski etnički prostor, oni onda od druge polovine XVIII stoleća - dakle, sekularne, građanske struje među Srbima, a ne klerikalne - njih počinju percipirati kao muslimane srpskog jezika, te dakle, Srbe. A sredinom XIX st. zahvaljujući nadahnuću Srpske revolucije; dakle nacionalnim inspiracijama iz Srbije, finansijskom pomoći i agitaciji Kneževine i Kraljevine Srbije, počinju neki muslimani u Bosni, kroz knjige, propagandu, kontakte, itd. graditi i srpsku nacionalnu svest.
Nije sad to stvar oko koje se može slagati ili ne; to su proste činjenice.
Poslednja izmena: