Na pitanje "da li postoji neka neposredna logička veza između onoga što
riječi označavaju i njihovog konkretnog glasovnog sklopa, ili je ta veza
proizvoljna, nastala u mnogostrukoj igri slučajnosti" (Ivić, 1975., 14-16)
možemo ponuditi dva načelna odgovora:
• analogistički (naturalistički);
• anomalistički (konvencionalistički).
Za analogiste, jezik je prirodni dar. On u suštini odražava harmoniju glasa
i značenja, logičan je i pravilan. Antički su analogisti cijenili etimološka
istraživanja, želeći otkriti bit riječi. Heraklita možemo smjestiti u ovu skupinu.
S ovom tradicijom lako možemo povezati i okultno, magijsko.
Za anomaliste ne postoji povezanost značenja i izgovora. Oni su, dapače,
ukazivali na nepravilnosti u raznolikim jezičkim odnosima. Antičkim
anomalistima pripadao je Demokrit.
Platon je pokušao zastupati kompromisni stav u dijalogu "Kratil" u kojem
suprotstavlja Kratila (analogista) s Hermogenom (anomalistom).
ACTA IADER., 1/2004, 7-17 J. ĆIRIĆ: ELEMENTI FILOZOFIJE JEZIKA U "POVIJESTI MEĐUZEMLJE" J. R. R. TOLKIENA
http://www.unizd.hr/Portals/41/acta jadertina/1-ciricfi.pdf