Kad se ne smiju svoje evo od Zal Koopa
Lice koje ljubim
Lice koje ljubim,
to tvoje lice, to lice koje volim
i ruke koje osjećam, ruke oko mene,
taj beskraj što me blaži,
tvome tijelu pripada.
Poljupci tvoji,
poljupci što ih imam,
to su slatki poljupci slavuja
i milovanja koja daješ moju dušu časte
i još se divna, bjelinom labudova,
kao pučina mora naslanjaš
i svako zrno moga pijeska
crvenim kljunom ljubiš.
Grliš oblake na mom čelu,
tom nebeskom osloncu,
i površinom kože,
kapima sedefa kroz prste kaplješ
i pustaš dah svoje utrobe,
da moju utrobu toči
i glas svoj salješ
u mom glasu da se nadje,
kao vjetar,
koljena mi zanosiš posteljom
i svjetlošću mjesečine,
mojom kosom šuštiš.
Kad me suncem u sebe primaš,
u zlatni osmjeh pomičes moje usne,
a raširena bedra njihov sjaj odnose.
Moj oganj, tvoj vrat izvija,
iz plamena poput žari izranjaš,
bistirim znojem bradavica padaš
i njihovom tišinom
divlje se po meni množiš.
Dragulj si što se mojim srcem
živom vatrom niže
i ljubav tvoga bića,
tako mojim bićem raste.
Skrivena u ruži,
za mene si, lice koje ljubim.