iwasateenagewerewolf
Zainteresovan član
- Poruka
- 132
Kinematografija Srbije ne samo da je puna dobrih filmova već vrvi od njih. Problem je u tome što su oni mahom nastajali krajem šezdesetih i početkom osamdesetih, i oni nisu ništa manje sofisticirani nego bilo koja druga kinematografija Evrope. Uzmite samo jednu godinu (1967. recimo) i videćete da je tada u našem filmu godišnje snimano više dobrih filmova nego sada u proteklih deset (2003-2013). Ali njihova je nemogućnost da dopru do šire publike u današnje doba uzrokovana jedino godinom izdanja i jezičkom barijerom, koja je prepreka ne samo nama nego i bilo kojoj zemlji čiji filmovi nisu na engleskom jeziku. Razume se, udeo ima i stanovništvo - Francuske filmove će videti više ljudi nego poljske, a naše će svakako videti manje ljudi nego poljske ali više nego albanske filmove npr, iako je vrlo verovatno da i u albanskom filmu postoji skriven kvalitet.
Onima koji tvrde da je domaći film smešan u odnosu na svet, treba objasniti da je najvažniji faktor povezanosti sa istim to koliko je publika spremna da ode dalje od vizuelnih dostignuća ili podredi gledanje Džoni Depa na ekranu istinski dobroj priči. Uzmimo za primer film Tajvanska kanasta: sumnjam da ga je iko van granica YU video, jer jednostavno u tom trenutku nije bilo para za dobru fotografiju i zvuk je nemarom oštećen. A priča nikad bolja. Zato će najretardiraniji film u kome glumi Lesli Nilsen biti na svakom trećem hard-disku širom sveta. Iz istog razloga će i najgori proizvod Emira Kusturice (a to je svakako Život je čudo) dobiti zilion puta više pažnje jer, bože moj, u njemu ima toliko scena "magičnog realizma" koje je jednostavno lakše servirati neprobirljivoj publici. Kusta je odavno ukapirao da je čovek vizuelno biće, i njegovo shvatanje filma je potpuno drugačije od Markovićevog, iako su mu filmovi fabulom i dramaturški daleko inferiorniji. Uprkos tome, popularnost ove dvojice je u inostranstvu srazmerno obrnuta.
Ovaj nesrazmerni odnos može se naći u poređenjem anglosaksonskih filmova međusobno - Meet the Spartans je verovatno videlo više ljudi nego The Great Expectations. Šta mislite zašto, i koji su umetnički dometi ova dva filma? Da, kvalitet je merilo uspeha, kako da ne.

Poenta je da popularnost filma nije baš nikakvo merilo kvaliteta, mada se neki indikatori valjanosti mogu naći u činjenicama da su bili prikazivani recimo na Sundance festivalu, da su dobili neke od BAFTA nagrada (nikako Oskari) ili da su autorski.
Najbolji način (i nažalost jedini) da neko otkrije sve te skrivene lepe filmiće su da krstari internetom. Evo na primer kako je jedan Brazilac pronašao film "Pas koji je voleo vozove" i svideo mu se http://www.imdb.com/title/tt0124825/ (pogledati u komentarima)... Svemoćni internet donekle može da spasi ljude od gledanja i trošenja vremena na američke gluposti, ali sve u svemu srpski film je isto kao i estonski, mongolski ili tunižanski osuđen da bude u zapećku ma koliko dobar bio. A ja ne govorim ovde o zloj sudbini "Ranjene zemlje" ili "Žikine dinastije", već o mnogobrojnim OVDE kultnim filmovima čiji je kvalitet nesporan.
Onima koji tvrde da je domaći film smešan u odnosu na svet, treba objasniti da je najvažniji faktor povezanosti sa istim to koliko je publika spremna da ode dalje od vizuelnih dostignuća ili podredi gledanje Džoni Depa na ekranu istinski dobroj priči. Uzmimo za primer film Tajvanska kanasta: sumnjam da ga je iko van granica YU video, jer jednostavno u tom trenutku nije bilo para za dobru fotografiju i zvuk je nemarom oštećen. A priča nikad bolja. Zato će najretardiraniji film u kome glumi Lesli Nilsen biti na svakom trećem hard-disku širom sveta. Iz istog razloga će i najgori proizvod Emira Kusturice (a to je svakako Život je čudo) dobiti zilion puta više pažnje jer, bože moj, u njemu ima toliko scena "magičnog realizma" koje je jednostavno lakše servirati neprobirljivoj publici. Kusta je odavno ukapirao da je čovek vizuelno biće, i njegovo shvatanje filma je potpuno drugačije od Markovićevog, iako su mu filmovi fabulom i dramaturški daleko inferiorniji. Uprkos tome, popularnost ove dvojice je u inostranstvu srazmerno obrnuta.
Ovaj nesrazmerni odnos može se naći u poređenjem anglosaksonskih filmova međusobno - Meet the Spartans je verovatno videlo više ljudi nego The Great Expectations. Šta mislite zašto, i koji su umetnički dometi ova dva filma? Da, kvalitet je merilo uspeha, kako da ne.


Poenta je da popularnost filma nije baš nikakvo merilo kvaliteta, mada se neki indikatori valjanosti mogu naći u činjenicama da su bili prikazivani recimo na Sundance festivalu, da su dobili neke od BAFTA nagrada (nikako Oskari) ili da su autorski.
Najbolji način (i nažalost jedini) da neko otkrije sve te skrivene lepe filmiće su da krstari internetom. Evo na primer kako je jedan Brazilac pronašao film "Pas koji je voleo vozove" i svideo mu se http://www.imdb.com/title/tt0124825/ (pogledati u komentarima)... Svemoćni internet donekle može da spasi ljude od gledanja i trošenja vremena na američke gluposti, ali sve u svemu srpski film je isto kao i estonski, mongolski ili tunižanski osuđen da bude u zapećku ma koliko dobar bio. A ja ne govorim ovde o zloj sudbini "Ranjene zemlje" ili "Žikine dinastije", već o mnogobrojnim OVDE kultnim filmovima čiji je kvalitet nesporan.
Poslednja izmena: