Hej drugari!

Evo i ja da se javim sad kad sam pocela lagano da sredjujem utiske i da se oporavljam od naboja emocija ovih dana...
Prvo, moram da prokomentarisem ovo oko ulice...
Cula sam u cetvrtak uvece na tribini da je zahtev odbijen i iz kojih razloga i sokirana sam... To me je u neku ruku porazilo... Ljudi kao da zele da zaborave da je ogroman broj umetnika, knjizevnika, slikara, naucnika, filozofa, ciji se lik i delo provlace kroz skolsko gradivo (toliko o vaspitnom momentu), bilo pod dejstvom kojekakvih opijata... Samo sto se oni u to vreme nisu zvali narkomanima, ali su ti znacajni knjizevnici bili samo dno drustva, a mi ih danas velicamo, s razlogom naravno, jer je ono sto su ostavili iznad svega ostalog... Nije drugaciji slucaj sa Milanom, niti sa bilo kim iz Ekatarine... Mozda je potrebno jos 20 godina, pa da neko to shvati, a mozda nekome ni citav zivotni vek nije dovoljan.. A mozda je za sve to zasluzan, vec ovde pomenut, gospodin Aleksandar Ilic, koji je svojim "sjajnim" delom jos vise potencirao tu pricu o opijatima... Gospodin koji se predstavlja kao Margitin najveci moguci prijatelj, a posle njene smrti blati njeno ime bez imalo stida, stavlja joj u usta neke reci koje ne zelim da verujem da je ona ikada izgovorila...pa i ako je sve tako kako govori, tako jedan "veliki" prijatelj bi trebao da sacuva uspomenu na nju u onom obliku koji je zasluzila... Cak i kada su u dokumentarcu svi iznosli secanja nekim setnim tonom, on je opet bio taj koji je nemilosrdno potencirao tu pricu... Mozda je taj covek jedan od odgovornih za takve stavove o ovim licnostima...
To je prvo sto mi je proletelo kroz glavu kada sam cula odgovor...
Takodje, svidela mi se negde pomenuta ideja za organizaciju velikog koncerta, mozda cak jedne velike manifestacije, da udruzimo svi snage i zapocnemo ozbiljnu borbu... Pre ovog komentara nikad ne bih toliko grizla za to, iako sam svesna znacaja, ali posle ovih teskih reci, mislim da ne smemo da dopustimo da se na tome zavrsi... Kako je sinoc rekao jedan moj prijatelj "Oni nisu prodali stan za to, oni nisu ostali na ulici zbog toga, oni nisu napsutili porodicu zbog toga, oni su UMRLI ZA TO! Sta jos trazite?" Zaista, sta je jos potrebno... Mislim da je cisto licemerje, ako se sada povucemo, jer toboze sledimo neku ideju, a onda cinimo sasvim suprotno... UH, jos uvek me drze emocije...
Inace, cetvrtak je prosao super... Goranka i Ambrozic su bili, otvorili izlozbu, govorili o fotografijama (ja nazalost nisam cula ni jednu jedinu rec, jer sam vecito bila u trku da obezbedim da sve ide svojim tokom), pustili smo dokumentarac o Magi, o Milanu, Firci nam je pustao novi Revisited, govorio na kratkoj tribini, zavrsili smo sve sa koncertom, gde nam je i svirao... I sto je, mozda, vrlo vazno u ovom trenutku prikupili smo jos potpisa za ulicu... Bila je lepa atmosfera, bila sam presrecna kada su mi ljudi prilazili i zahvaljivali se na svemu...Nekako, uvek je ta emocija tako iskrena i duboka, isto toliko i licna, da je malo reci potrebno, a svi prepoznamo to jedni drugima u ocima...
Licnost koja mi je to vece ucinila posebnim je svakako bio Firci, u ciju odbranu konacno mogu odgovorno da stanem, jer je bio taj koji pored tehnicke pomoci (kako smo ga na kraju prozvali tehnicki direktor veceri

), dao neku snagu kojom sam, ni sada ne znam kako, sve iznela do kraja... Kada je on nakon svega rekao "hvala" ja sam shvatila zbog cega sam to sve radila i tog trenutka za mene je vece bilo potpuno... Jos uvek ne mogu da se oslobodim nekih slika iz glave, i trenutka kada su svirali "Oci boje meda", a ja se samo jednog trenutka trgla i shvatila gde sam, kao da sam se vratila iz neke pete dimenzije... Taj osecaj mi jos uvek stoji negde pod kozom...
Veceras mozda opet idem na tribute, ne zelim da ovo sto trenuto osecam ikad prestane...