Skoro vidim neke gasterbajtere muza i zenu , dosli iz Germaniju u zemlju Srbiju, i sa svima sa kojima pricaju pricaju na srpskom jeziku, osim sa svojom decom
Sa decom strogo na nemackom i naravno deca medju sobom pricaju iskljucivo na nemackom .
Zasto se potomci nasih gasterbajtera i emigranata tako brzo asimiluju i zaboravljaju i zanemaruju jezik i obicaje svojih roditelja i postojbine predaka?
To zavisi od roditelja, ima dosta dece naših emigranata koja pričaju srpki kod kuće, a jezik nove zemlje u školi. Toj deci nije lako, žive jednu stvarnost u kući, a drugu van nje. U principu, ako su rodtelji obrazovani, i deca će naučiti drugi jezik, mada ni to nije pravilo.
Takođe, ako deca ne dolaze redovno u Srbiju, ili ne provode duže periode sa bakom i dekom, ona nemaju gde da usavrše jezik - razumeju roditelje, natucaju, ali ne govore stvarno dobro jer za njih taj jezik i ta kultura nisu svakodnevna stvarnost. Nemaju svi mogućnost da putuju tako često ili da ostanu tooliko dugo...
Pa seti se kad si bio dete, pa kreneš u školu i učiš svašta novo - a deca emigranata to treba da nauče duplo, na dva jezika.
Postoji i konkretan problem: kod nas se knjige za decu štapaju ćirilično. Deca emigranata (ako nisu emigrirali u Rusiju) uglavnom prvo usavrše latinicu, to uče u školi. Znači, dok im mama i tata čitaju knjige, ćirilica nije problem. Čim dete počine da čita samo - čita latinicu, na tom pismu su domaći zadaci, i sve što preko dana radi u školi. Možemo mi tetke da im donosimo divne knjige iz Srbije, ali one skoro nikad ne dođu na red, ako dete želi samo...
I tako, nije lako, zahteva veliki trud i disciplinu, i od roditelja i od dece...