Sta je za te srpska javnost? Srbija je bila dio te javnosti, a pored Srbije tu su bili Srbi u drugim krajevima, u Vojvodini, Dubrovniku, Crnoj Gori, Austriji itd. I sta ustvari govori to sto si naveo?
Samo da su Hrvati ozbiljno radili na nacionalnom planu, a da su Skrelici sa srpske strane gusili i ono sto je poduzimano od strane srpski pojedinaca na nacionalnom polju. Imas tu ponajbolji primjer Vuka i Danicica...
Obojicu su Hrvati prihvatili (njihov rad) nekolko decenija prije Srba (Srbije)..
Problem je u tom što zapravo ne znaš o čem pišeš.
Kreativni ljudi na svim, a napose tim poljima, ne rade to zbog njeke promičbe, nego
zbog toga što znaju i osjećaju da je to njihovo. Srbi u Srbiji, Vojvodini i Hrvatskoj nisu
nikada, osim deklarativno, osjećali auktore starije hrvatske književnosti kao svoje.
S punim razlogom, jer i nisu njihovi.
Hrvatski pak preporoditelji nasljedovali su hrvatsku književnu i jezičnu
baštinu posve naravno, jer su joj i sami pripadali. Nije Armin Pavić, bez veze, rekao
da Mažuranićeva dva pjevanja vrijede više nego cijeli "Osman" (što je, usput, i moje mišljenje).
Radi se o srastanju i razrastanju jedne književnoumjetničke tradicije koja se mogla rascvasti jedino
na tlu koje i jest njezino- hrvatsko. I zato srpski razni pisci, i prozaisti i pjesnici, u 19. st. kad
nije bilo nikakvih fantomskih Jugoslavena da ih tobože sprječavaju- nisu mogli našta nasljedovati
od Zlatarića, Lucića, Gundulića ili Palmotića. Nisu to mogli Branko Radičević, Đura Jakšić,
Laza Kostić, Vojislav Ilić, Laza Lazarević, ...pa sve do afektiranih obožavatelja Dubrovnika
poput Jovana Dučića ili Miloša Crnjanskoga.
Nije bez razloga sva hrvatska povijest književnosti, od Jagića iz 1864. do S. Prosperova Novaka
iz 2012, puna Dubrovnika tek teko, iz njekoga hira ili paklenskoga plana "preotimanja". Komu ?
Svi su dubrovački (a oni su samo dio priče) pisci ne samo obrađeni u Hrvata- n.pr.
Nalješković:
http://shop.knjizaranova.hr/products/teorija-knjizevnosti-i-jezik/Knjizevna-djela.html , nego
su utjecali na frazeologiju hrvatskoga standarda- a srpskoga nisu. Jasno se to vidi iz Ujevićeve i Paljetkove
poezije, iz velikoga Paljetkova romana o Držiću:
http://www.jutarnji.hr/luko-paljetak--roman-marin-o-marinu-drzicu-/949635/
a još zornije iz monumentalnoga prijevoda TorquataTassa, sveg natopljenog južnohrvatskim stilemima
(što bi u srpskom slučaju bilo nemoguće):
http://www.matica.hr/knjige/766/
Primjer:
http://www.matica.hr/media/pdf_knjige/766/Tasso-Trece pjevanje.pdf
Nu, pitanje je- možeš li uopće razumijeti što je korjenita nacionalna tradicija izvan
mitova lupanih preko agitpropovaca koji se još povlače jedino po bespućima svemreže ?
Iskreno- sumnjam.