Ovo je nerealno. Srpska javnost za regionalnu dubrovačku književnost jednostavno nije hajala, i to je sve.
Ugledni prevoditelj Mirko Tomasović, u svojoj knjizi "Raspre i rasprave", piše o tom (dio je ovdje):
http://www.scribd.com/doc/105475573/Mirko-Tomasović-Jovan-Splavić-ponovljen
Dosta je samo reći da je prvo srpsko izdanje Gundulićeva "Osmana" bilo unakažen
prijevod Jefte Popovića i predstavljeno u "Sabranim delima Jefte Popovića", 1827., dok
su tiskana hrvatska izdanja, sve opsežnijim kritičkim aparatom obrađena, mnogobrojna:
1826- u Dubrovniku, s dopunom Pjerka Sorkočevića
1844- raskošno, 2ilirsko", s dopunom Ivana Mažuranića za 14. i 15. pjevanje (sva kasnija
su s Mažuranićevom dopunom)
1877- izdanje Armina Pavića za ediciju JAZU "Stari pisci hrvatski"
1887- izdanje filologa Ivana Broza
Konačnima se smatraju izdanja Đure Korblera, 1919. i 1938., ovo posljednje s
bilješkama Milana Rešetara
U cijelom tom razdoblju "Osmana" je, u srpskom okruženju, izdao filolog
Jovan Bošković u Zemnunu 1889. Za dubrovačku književnost u srpskoj kulturnoj
javnosti nije bilo interesa jer se, unatoč štokavskoj mitologiji i ideologiji, nije osjećalo
da pripada srpskomu kanonu.
I to nema veze sa Skerlićem ni s bilo kim.