Dusa

Одакле ти идеја да је тешко?
Имаш ли ти душу?

Ako si se već opredelila za dogmatski stav onda znaš gde da tražiš spasenje za svoju dušu. Koje god pitanje da postaviš - odgovor je jedan, centralizovan i neopoziv.
Dakle, tvoje traganje je završeno.

A sad me pusti da oplemenjujem ljude... Ne vredjaj više...
 
Ako si se već opredelila za dogmatski stav onda znaš gde da tražiš spasenje za svoju dušu. Koje god pitanje da postaviš - odgovor je jedan, centralizovan i neopoziv.
Dakle, tvoje traganje je završeno.

A sad me pusti da oplemenjujem ljude... Ne vredjaj više...

:lol:

Зар ти није било лакше да ми одговориш на питање...
 
:lol:

Зар ти није било лакше да ми одговориш на питање...

Ti bi sve da materijalizuješ...
Pa ukratko duša to su naše vrline po kojim nas ljudi prepoznaju i rangiraju.

Dakako i glupost je vrlina ali je ne treba isticati.
Zato kada dodje neko nov, tebi nepoznat, sakrij glupost svoju...

Eto sad si oplemenjena delimično, ima još puno toga da se poradi na tebi... :D
 
]Ti bi sve da materijalizuješ...
Објасни како си до овог закључка дошао.

Pa ukratko duša to su naše vrline po kojim nas ljudi prepoznaju i rangiraju.
Одавно нисам чула ништа бесмисленије...
Људи нас дакле само по врлинама рангирају? Мане не виде?
Душа су врлине?!
Драги верници и ви неверни са душом... Ево, Деда Мраз вам гарантује да ћете сви у Рај. Душа је саткана од врлина, те према томе немате разлога за бригу.


Dakako i glupost je vrlina ali je ne treba isticati.
Zato kada dodje neko nov, tebi nepoznat, sakrij glupost svoju...

Ово паметовање остави за Ксенофобију...
 
“Mrznja iz dna Duse…”

Sitne neprobudjene Duse mrze iz svojih sitnih centara telesnosti:

…Sigurnost
…Uzbudjenje
…Moc

Preko toga dolazi Love I spirala u evoluciju…za Velikodusne…

Granice Duse – haha…nema toga osim onih koje sam postavis.

Хм.. ако место речи ''душа'' убацимо ''свест''... ово би се и дало сварити...

Neke Duse mrze neke ne, neke spavaju druge su budnije…

Шта овде значи ово ''неке Душе''?
 
Da li iz dna Duse mrzi Dalaj lama ili bi mozda tako izgledala Ljubav u formi Coveka…ne znam o njemu…Ono sto je nekom u dubini Tamno, drugom je Svetlo…Tao symbol…iz prvog u sedmi tesko, vidi gde si, zapitaj se sta hoces a sta si navikao, zasto si ovde I kakva je tvoja Volja.

“ U konacnoj analizi postoje samo dve stvari : Ljubav I Strah. “ De Melo

Svetlo I Tama…

Не разумем..:roll:
 
“Mrznja iz dna Duse…”

Sitne neprobudjene Duse mrze iz svojih sitnih centara telesnosti:

…Sigurnost
…Uzbudjenje
…Moc

Preko toga dolazi Love I spirala u evoluciju…za Velikodusne…

Granice Duse – haha…nema toga osim onih koje sam postavis.

Oh well…

Neke Duse mrze neke ne, neke spavaju druge su budnije…Da li iz dna Duse mrzi Dalaj lama ili bi mozda tako izgledala Ljubav u formi Coveka…ne znam o njemu…Ono sto je nekom u dubini Tamno, drugom je Svetlo…Tao symbol…iz prvog u sedmi tesko, vidi gde si, zapitaj se sta hoces a sta si navikao, zasto si ovde I kakva je tvoja Volja.

“ U konacnoj analizi postoje samo dve stvari : Ljubav I Strah. “ De Melo

Svetlo I Tama…

Ovde sam! Hoću dobar provod, na njega sam navikao. Ovde sam zbog zbog provoda i druženja, kod mene se sve svodi na to. Svetlo je dan, a tama je noć!
 
Не разумем..:roll:
Ljubav je svetlo, strah je tama.
Slažem se za ovo prvo, a za drugo ne.
Jer, strah je iskonsko osećanje svakog živog bića i potpuno je prirodan ako nije patološki. Nešto, što je prirodno i svojstveno čoveku, ne može biti Tama.
Postoji mnogo vrsta strahova, a najrašireniji je strah od smrti, tanatofobija. Pretpostavljam da se ovo viđenje Tame i straha odnosi upravo na strah od smrti. Dakle, polazište svih religija jeste da treba prevazići taj strah, ako o smrti razmišljamo samo kao o fizičkoj.
Smrt se, od početka hrišćanstva, tretira kao memento mori - "Setite se, vi koji ćete umreti." Na taj način, stalnim podsećanjem na trenutak smrti i kazne ili nagrade nakon smrti, vernik je "prinuđen" (svojom voljom) da se pridržava religioznih kanona. On, dakle, potiskuje urođeni strah od smrti, nadajući se da ništavilo ne postoji. A onaj koji je se plaši, pada u opasnost da utone u (ovozemaljsku) tamu ("crne" misli, depresija, očaj, pa i želja da što brže sam sebi okonača život jer je bolja brza smrt, neko spora agonija u njenom iščekivanju).
 
Na Kultnim stvarima je bilo mnogo lepih tema i nejasno mi je zašto se upropašćavaju chatovanjem, iako već imaju kfane predviđene za to. Ne vidim svrhu chatovanja na forumu.
 
Na Kultnim stvarima je bilo mnogo lepih tema i nejasno mi je zašto se upropašćavaju chatovanjem, iako već imaju kfane predviđene za to. Ne vidim svrhu chatovanja na forumu.

:evil: Зато што не желиш озбиљно да разговараш. Љутиш се за сваку ситницу.
О чему да причам са истомишљеницима? Можемо само да седимо у ''кафани'' и да ћаскамо...

Хајде Ристо ти ми објасни...
Ко је и како ту душу смислио да људе превари?
Морам да признам да је замисао генијална. Нико се не буни када му кажеш ''Ти имаш душу''.

Због чега сви воле да имају душу?
 
Ljubav je svetlo, strah je tama.
Slažem se za ovo prvo, a za drugo ne.
Jer, strah je iskonsko osećanje svakog živog bića i potpuno je prirodan ako nije patološki. Nešto, što je prirodno i svojstveno čoveku, ne može biti Tama.
Postoji mnogo vrsta strahova, a najrašireniji je strah od smrti, tanatofobija. Pretpostavljam da se ovo viđenje Tame i straha odnosi upravo na strah od smrti. Dakle, polazište svih religija jeste da treba prevazići taj strah, ako o smrti razmišljamo samo kao o fizičkoj.
Smrt se, od početka hrišćanstva, tretira kao memento mori - "Setite se, vi koji ćete umreti." Na taj način, stalnim podsećanjem na trenutak smrti i kazne ili nagrade nakon smrti, vernik je "prinuđen" (svojom voljom) da se pridržava religioznih kanona. On, dakle, potiskuje urođeni strah od smrti, nadajući se da ništavilo ne postoji. A onaj koji je se plaši, pada u opasnost da utone u (ovozemaljsku) tamu ("crne" misli, depresija, očaj, pa i želja da što brže sam sebi okonača život jer je bolja brza smrt, neko spora agonija u njenom iščekivanju).
Strah, posebno strah od smtri, je dat čoveku iz najbanalnijeg razloga: da se život u samom startu ne bi pretvorio u svoju suprotnost. Jedini zadatak straha je da nauči čoveka čta je dobro (za njega i uopšte) a šta loše. Kad se to postigne onda je glavna obaveza čoveku da se oslobodi svih strahova, jer mu više nisu od koristi. Anuliranjem strahova dolazi se na bazu odakle počinje čivekov pravi život. To je život ljubavi. Nije to sujeta. Ništa ne ispunjava baženstvom čovekov život kao nesebična ljubav. Ono što vernike nepokolebivo vodi napred je blaženstvo, a ne strah od pakla. To je i razlog što mnogi vernike pogrešno tumače.
 
Svetlo I Tama…

Ljubav I Strah…

Telo kao nosilac Duse, Mrak kao nosilac Svetla…

Ne prezirem ni Telo ni Mrak ni Strah,

Strah je koristan saveznik…

Hrabrost nije odsustvo Straha, Hrabrost je delanje uprkos Strahu…

Volja da se prosirimo , da ekspandiramo u Ljubav koja je krajni I pocetni smisao Igre.

Telo je ok, Strah je ok, ima svoju svrhu, sve OK…ipak ropstvo nije ok, zavisnosti nisu ok. Ko ljubi Telo iznad Duha nije ni svestan da vec jeste mrtav jer ljubi vozilo vise od onog ko vozi.
 
Strah, posebno strah od smtri, je dat čoveku iz najbanalnijeg razloga: da se život u samom startu ne bi pretvorio u svoju suprotnost. Jedini zadatak straha je da nauči čoveka čta je dobro (za njega i uopšte) a šta loše. Kad se to postigne onda je glavna obaveza čoveku da se oslobodi svih strahova, jer mu više nisu od koristi. Anuliranjem strahova dolazi se na bazu odakle počinje čivekov pravi život. To je život ljubavi. Nije to sujeta. Ništa ne ispunjava baženstvom čovekov život kao nesebična ljubav. Ono što vernike nepokolebivo vodi napred je blaženstvo, a ne strah od pakla. To je i razlog što mnogi vernike pogrešno tumače.

Lep odgovor, Ristobe.
Složila bih se sa većinom ovog, što si rekao.
Vernik ili ateista, čovek treba da posmatra život u svetlu nesebične ljubavi.
I naravno da stalno prisutan strah od smrti pretvara život u suprotnost, ili ne-život.
Jedina razlika (koja možda, kad o tome bolje razmislim, i nije bitna za suživot vernika i nevernika) jeste u tome što vernici razmišljaju o blaženstvu posle smrti, a ateisti o blaženstvu (ne mislim na materijalno) ovde i sada.
 
Lep odgovor, Ristobe.
Složila bih se sa većinom ovog, što si rekao.
Vernik ili ateista, čovek treba da posmatra život u svetlu nesebične ljubavi.
I naravno da stalno prisutan strah od smrti pretvara život u suprotnost, ili ne-život.
Jedina razlika (koja možda, kad o tome bolje razmislim, i nije bitna za suživot vernika i nevernika) jeste u tome što vernici razmišljaju o blaženstvu posle smrti, a ateisti o blaženstvu (ne mislim na materijalno) ovde i sada.
Ma, ovde i sad. I nismo pošli sa teme jer je to duša.
 

Back
Top