Биће да је и то могуће... ја не знам... нисам покушала...
Замисли тежњу ка ништавилу...
Život je besmislen i to je njegov ultimativni smisao, odnosno svaki smisao je smisao života. Kada bi samo življenje imalo svoj ultimativi smisao, bilo bi nepodnošljivo dosadno i predvidljivo. Vodeći se ovom logikom,ili van-logikom, dolazimo do saznanja da ni gravitacija nije privlačenje, nego baš naprotiv-guranje. Dođemo li do spoznaje da se svemir širi i da njegov unutrašnji sadržaj spravljen od planeta i ostalih otpadaka kreiranih pod unutrašnjim pritiskom, koriste da bi se svemir odgurnuo i kretao dalje jedući ništavilo, uviđamo da su i planete same žrtve jednog takvog pritiska, odnosno energije ništavila koja transformisana u "biće stvari" prožima nas sve. Sama unutrašnja vatra planeta, i ostalih tijela, nije ništa drugo nego manifestacija vanjskog pritiska koji rezultira implozijom, odnosno unurašnjim sagorjevanjem. Svemir jedući ništavilo kako bi se širio, dopušta ništavilu da implozijom djeluje na sve stvari sadržane u samom svemiru, pa vidimo savršen balans, gdje planete nastaju, pod pritiskom, i nestaju pod pritiskom, zvijezde sagorjevaju unutrašnjom energijom ničega. Ništavilo je pogonska energija svemira. Ništa je svuda okolo.
Pa stoga navodim još jedan primjer pritiska misli, gdje Lacan analizirajući Kanta dolazi do zaključka da je ovaj sličan De Sadu, odnosno da je sadista, koji složenošću i kompleksnošću strukture rečenice vrši pritisak na učenika, i raduje se njegovom ne razumjevanju istih rečenica. Rekao bih pak da njegove rečenice moraju biti takve, jer sama složena konstrukcija je arhitektonski namjenjena veličini misli i realizaciji kompleksnih ideja. Mimo ovoga, vidim Slavoj Žižeka kako na svom usplahirenom ruskom enegleskom objašnjava "nedostatak", "nepostojanje" tzv. "Void", pa mi i on izgleda onak simpatičan guran gravitacijom u zemlju, sagorjevan istim tim "nepostojanjem".
Ludilo je predivan spektar boja, koje život čine zanimljivijim i zabavnijim.