Da, to je rekao Dekart, racionalista.
"Mislim, dakle postojim."
Na žalost, neki postoje a ne misle.
Dok god razmišljamo, zaista egzistiramo. I to je dovoljno. Kad kreneš od nulte tačke, i počneš da razmišljaš (mislim na analizu i sinezu, tj. proces zaključivanja), već si dokazao svoje postojanje.
Telo ne može bez duše, duša ne može bez tela. Dekart ne daje prednost ni duši ni telu pošto su, kako on kaže, to nezavisne supstancije. Ali se često bune jedno protiv drugog (to spada u domen Dekartove dijalektike - stalno kretanje i prožimanje). Izlazi da je uvek deo nas žrtvovan ili potlačen. Otuda nelagoda, ali i intiman osećaj da ovo samožrtvovanje nije neophodno, da se odnos između vlastite duše i tela može posmatrati drugačije, kroz saživot, a ne kroz rat.
Cilj Dekartovog izleta u metafiziku bio je u tome da pokaže da iz metafizičkog dualizma ne proishodi samo podela na istinu i umetnost, na nauku i veštinu življenja, nego i čovekova sudbina koja sve ove podele miri u nesumnjivoj činjenici da čovek i ulogu tragača za istinom i ulogu kreatora sopstvenog iskustva ume da igra istovremeno.
Nije potrebna prevelika filozofija da bi svaki čovek pojedinačno shvatio da je on Univerzum za sebe - jedinstveno telo, jedinstvena duša. Neponovljiv. To je najbitnije. Za svojom dušom ne tragaš, jer je ona u tebi - samo što je ponekad sakrivena i zamaskirana. Samosvest i jeste spoznaja sopstvene duše. Radiš na sebi i tačno znaš gde je i kakva ti je duša. Podsvest je, naravno, integrisana u dušu.
Ovo kažem JA, Borac.8-)