Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

  • Začetnik teme Začetnik teme Neno
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Da, moja greška, mislio sam na Narodnu stranku, ne Hrvatsku stranku koja nastaje 1905.

1890. Narodna stranka nije izašla na izbore.

Opet lažeš. Izašla je i izgubila je.

Narodna stranka je u početku okupljala Hrvate i Srbe te bila za priključenje Hrvatskoj.
1879. Srbi izlaze iz Narodne stranke i osnivaju Srpsku stranku jer se ne slažu sa priključenjem Hrvatskoj.
Na izborima uglavnom dobivaju glasova proporcijaono srpskom udjelu u stanovništvu oko 17%. Odnosi se na Dalmaciju jer u Dubrovniku nije bilo Srpske stranke.

Opet lažeš.

Nikakve Hrvate nije okupljala "u početku" jer se do konca 19. stoljeća nitko u Dubrovniku nije izjašnjavao kao Hrvat. Pokvareno izvrćeš, dio pripadnika Narode stranke, Srba, bio je za spajanje i sa Hrvatskom u kontekstu šire južnoslavenske zajednice, a ne samo Dubrovnika i Hrvatske. Dubrovnik se nije mogao spojiti sa Hrvatskom da je i htio, jer je između bila Dalmacija, koja to nije htjela i koja je poziv Hrvatske na ujedinjenje odbila.

1879. Srbi izlaze iz Narodne stranke i osnivaju Srpsku stranku jer se ne slažu sa priključenjem Hrvatskoj..

Opet lažeš.

Dio Srba je izašao iz Narodne stranke, a ne svi Srbi. Narodnu stranku je i nakon odlaska djela Srba vodio Srbin, Luko Zore, autor knjige "Dubrovčani su Srbi".


Na izborima uglavnom dobivaju glasova proporcijaono srpskom udjelu u stanovništvu oko 17%. Odnosi se na Dalmaciju jer u Dubrovniku nije bilo Srpske stranke.

Opet lažeš. Srpska stranka na razini Dalmacije dobiva 20-25 posto glasova, iako je pravoslavnih Srba 17 posto, a dio tih pravoslavnih Srba glasa za narodnjake. To ukazuje da je dobar dio glasova Srpske stranke dolazio od katolika.

I još jednom lažeš, u Dubrovniku je bilo Srpske stranke i vladala je gradom.

Opet iznosiš stavove bez dokaza, potpuno izvan okvira onoga vremena.
Sve neke belosvecke zavere Vatikana i Švaba.

Nikakva zavjera, već dinamika migracija. Jednostavno, staro stanovništvo svih primorskih krajeva je masovno odlazilo u prekomorske zemlje, umiralo u epidemijama ili nije ostavljalo dovoljno potomstva. Posljednje desetljeće 19. stoljeća je pravi egzodus, gotovo polovina stanovnika Dalmacije se iselila.

Što se tiće naseljavanja pa upravo Srbi su se tamo proporcionalno najviše doselili poslije 2.sr.
Sa 300 1890. na oko 8000 1991.

Opet lažeš. 1890. nije bilo 300 Srba, nego pravoslavnih Srba, a sama činjenica da je Srpska stranka tada vladala Dubrovnikom, govori kako su se Dubrovčani osjećali. Poslije 2. svjetskog rata rasli su i pravoslavni Srbi, ali su Hrvati od 2 ili 3 čovjeka koji su se u Dubrovniku 1890. izjašnjavali kao Hrvati (Frano Supilo i ako je nagovorio još nekog), došli na gotovo 60 000. Supilov List Crkvena Hrvatska je masno plaćao autore, ali ni Dubrovčani od sramote nisu htjeli pisati u njemu pod svojim imenom, nego su pisali pod pseudonimima. Supilo je bio izrod Cavtata, iako je on prije svega bio Jugoslaven, pa tek onda Hrvat.

Većinom nemaš pojma o čemu pišeš, iznosiš vlastite želje kao činjenice bez i jednog dokaza.

Sve ovo što pišem moguće je naći čak i u radovima hrvatskih znanstvenika. Oni to priznaju, a onda ide ono "ali".


Stavio sam podatke iz kojih se vide rezultati za svaku općinu pa tako i grad Dubrovnik.
To što ne pokazuju tvoje fantazije je tvoj problem.

Ne, moji rezultati su iz hrvatskih znanstvenih radova, konkretno iz rada srbofobnog Franka Miroševića, odakle si i ti citirao. Kao što rekoh, Melko Čingrija je bio drugi po osvojenim glasovima. Da, Melko Čingrija, čovjek koji je 1914. utamničen od austrijskih vlasti kao kolovođa "velikosrpskog pokreta" u Dubrovniku i koji je nakon što je bio načelnik Dubrovnika otišao u Srpsku narodnu radikalnu stranku Nikole Pašića i čovjek koji je 1939. u Beogradu oštro ustao protiv pripojenje Dubrovnika Banovini Hrvatskoj.
 
Opet lažeš. Izašla je i izgubila je.



Opet lažeš.

Nikakve Hrvate nije okupljala "u početku" jer se do konca 19. stoljeća nitko u Dubrovniku nije izjašnjavao kao Hrvat. Pokvareno izvrćeš, dio pripadnika Narode stranke, Srba, bio je za spajanje i sa Hrvatskom u kontekstu šire južnoslavenske zajednice, a ne samo Dubrovnika i Hrvatske. Dubrovnik se nije mogao spojiti sa Hrvatskom da je i htio, jer je između bila Dalmacija, koja to nije htjela i koja je poziv Hrvatske na ujedinjenje odbila.



Opet lažeš.

Dio Srba je izašao iz Narodne stranke, a ne svi Srbi. Narodnu stranku je i nakon odlaska djela Srba vodio Srbin, Luko Zore, autor knjige "Dubrovčani su Srbi".




Opet lažeš. Srpska stranka na razini Dalmacije dobiva 20-25 posto glasova, iako je pravoslavnih Srba 17 posto, a dio tih pravoslavnih Srba glasa za narodnjake. To ukazuje da je dobar dio glasova Srpske stranke dolazio od katolika.

I još jednom lažeš, u Dubrovniku je bilo Srpske stranke i vladala je gradom.



Nikakva zavjera, već dinamika migracija. Jednostavno, staro stanovništvo svih primorskih krajeva je masovno odlazilo u prekomorske zemlje, umiralo u epidemijama ili nije ostavljalo dovoljno potomstva. Posljednje desetljeće 19. stoljeća je pravi egzodus, gotovo polovina stanovnika Dalmacije se iselila.



Opet lažeš. 1890. nije bilo 300 Srba, nego pravoslavnih Srba, a sama činjenica da je Srpska stranka tada vladala Dubrovnikom, govori kako su se Dubrovčani osjećali. Poslije 2. svjetskog rata rasli su i pravoslavni Srbi, ali su Hrvati od 2 ili 3 čovjeka koji su se u Dubrovniku 1890. izjašnjavali kao Hrvati (Frano Supilo i ako je nagovorio još nekog), došli na gotovo 60 000. Supilov List Crkvena Hrvatska je masno plaćao autore, ali ni Dubrovčani od sramote nisu htjeli pisati u njemu pod svojim imenom, nego su pisali pod pseudonimima. Supilo je bio izrod Cavtata, iako je on prije svega bio Jugoslaven, pa tek onda Hrvat.



Sve ovo što pišem moguće je naći čak i u radovima hrvatskih znanstvenika. Oni to priznaju, a onda ide ono "ali".




Ne, moji rezultati su iz hrvatskih znanstvenih radova, konkretno iz rada srbofobnog Franka Miroševića, odakle si i ti citirao. Kao što rekoh, Melko Čingrija je bio drugi po osvojenim glasovima. Da, Melko Čingrija, čovjek koji je 1914. utamničen od austrijskih vlasti kao kolovođa "velikosrpskog pokreta" u Dubrovniku i koji je nakon što je bio načelnik Dubrovnika otišao u Srpsku narodnu radikalnu stranku Nikole Pašića i čovjek koji je 1939. u Beogradu oštro ustao protiv pripojenje Dubrovnika Banovini Hrvatskoj.

Okle tolike mrznje u tebi? Diskutovali smo o svemu ovome ja i @Q. in perpetuum hibernum na drugoj temi:

https://forum.krstarica.com/threads/da-li-su-dubrovcani-bili-posebna-nacija.968639/page-18
 
Па то је народна књижевност, то је српски језик. Тебе, ако сам те добро разумео буни језик који се користи у цркви у то доба. Вероватно ти је познато да су ту у питању црквене књиге које долазе из Русије јер у Србији нису штампане. То је последица турске окупације. Ако погледаш текстове пре пада под Турке и народне песме из 18 века (грубо речено), видећеш да је то исти језик. То ти је најпростије речено српски.
Ništa me ne buni, nisi ti ništa drugačije napisao od mene.
Nema srpske književnosti na narodnom jeziku do 19.st.
Tekstovi iz 18.st koje je netko privatno zapisao za sebe i danas nekima služe kao dokaz srpske književnosti na narodnom jeziku nije ništa jer su objavljivali na drugačijem jeziku, slavenosrpskom.
Uostalom ti zapisi na narodnom srpskom se javljaju na području Slavonije i Vojvodine kada je na tom području već duže u uporabi pisanje na hrvatskom jeziku. Danas se to u Srbiji negira i tvrdi da je to "bunjevački".
 
Opet lažeš. Izašla je i izgubila je.
Ovakvo djetinjasto pisanje ne vodi ničemu. U najmanju ruku priložio bi neki dokaz za svoje tvrdnje.

Na općinskim izborima 1886. godine opet su pobjedu odnijeli narodnjaci dok 1889. godine na izborima za Dalmatinski sabor dominaciji Narodne stranke dolazi kraj jer na saborske izbore zajedno izlaze Srpska i Autonomaška stranka te kao koalicija uspijevaju odnijeti pobjedu.

Na općinskim izborima 1890. godine ta koalicija također odnosi pobjedu te preuzima upravljanje dubrovačkom
općinom. Jedan od glavnih razloga koalicijske pobjede na izborima je bilo ne kandidiranje svojih političara na izbore od strane Narodne stranke.
 
Opet lažeš. Izašla je i izgubila je.



Opet lažeš.

Nikakve Hrvate nije okupljala "u početku" jer se do konca 19. stoljeća nitko u Dubrovniku nije izjašnjavao kao Hrvat. Pokvareno izvrćeš, dio pripadnika Narode stranke, Srba, bio je za spajanje i sa Hrvatskom u kontekstu šire južnoslavenske zajednice, a ne samo Dubrovnika i Hrvatske. Dubrovnik se nije mogao spojiti sa Hrvatskom da je i htio, jer je između bila Dalmacija, koja to nije htjela i koja je poziv Hrvatske na ujedinjenje odbila.



Opet lažeš.

Dio Srba je izašao iz Narodne stranke, a ne svi Srbi. Narodnu stranku je i nakon odlaska djela Srba vodio Srbin, Luko Zore, autor knjige "Dubrovčani su Srbi".




Opet lažeš. Srpska stranka na razini Dalmacije dobiva 20-25 posto glasova, iako je pravoslavnih Srba 17 posto, a dio tih pravoslavnih Srba glasa za narodnjake. To ukazuje da je dobar dio glasova Srpske stranke dolazio od katolika.

I još jednom lažeš, u Dubrovniku je bilo Srpske stranke i vladala je gradom.



Nikakva zavjera, već dinamika migracija. Jednostavno, staro stanovništvo svih primorskih krajeva je masovno odlazilo u prekomorske zemlje, umiralo u epidemijama ili nije ostavljalo dovoljno potomstva. Posljednje desetljeće 19. stoljeća je pravi egzodus, gotovo polovina stanovnika Dalmacije se iselila.



Opet lažeš. 1890. nije bilo 300 Srba, nego pravoslavnih Srba, a sama činjenica da je Srpska stranka tada vladala Dubrovnikom, govori kako su se Dubrovčani osjećali. Poslije 2. svjetskog rata rasli su i pravoslavni Srbi, ali su Hrvati od 2 ili 3 čovjeka koji su se u Dubrovniku 1890. izjašnjavali kao Hrvati (Frano Supilo i ako je nagovorio još nekog), došli na gotovo 60 000. Supilov List Crkvena Hrvatska je masno plaćao autore, ali ni Dubrovčani od sramote nisu htjeli pisati u njemu pod svojim imenom, nego su pisali pod pseudonimima. Supilo je bio izrod Cavtata, iako je on prije svega bio Jugoslaven, pa tek onda Hrvat.



Sve ovo što pišem moguće je naći čak i u radovima hrvatskih znanstvenika. Oni to priznaju, a onda ide ono "ali".




Ne, moji rezultati su iz hrvatskih znanstvenih radova, konkretno iz rada srbofobnog Franka Miroševića, odakle si i ti citirao. Kao što rekoh, Melko Čingrija je bio drugi po osvojenim glasovima. Da, Melko Čingrija, čovjek koji je 1914. utamničen od austrijskih vlasti kao kolovođa "velikosrpskog pokreta" u Dubrovniku i koji je nakon što je bio načelnik Dubrovnika otišao u Srpsku narodnu radikalnu stranku Nikole Pašića i čovjek koji je 1939. u Beogradu oštro ustao protiv pripojenje Dubrovnika Banovini Hrvatskoj.
Vicevi su na drugom podforumu.
Možda ti radim nepravdu, čisto sumnjam, ali nisam čitao dalje od prvih rečenica. Toliko neukosti i nacionalističke zaslijepljenosti se rijetko viđa. Čim se raspiseš djeluješ kao još jedan klon forumskih pacijenata.
 
Ovakvo djetinjasto pisanje ne vodi ničemu. U najmanju ruku priložio bi neki dokaz za svoje tvrdnje.

Na općinskim izborima 1886. godine opet su pobjedu odnijeli narodnjaci dok 1889. godine na izborima za Dalmatinski sabor dominaciji Narodne stranke dolazi kraj jer na saborske izbore zajedno izlaze Srpska i Autonomaška stranka te kao koalicija uspijevaju odnijeti pobjedu.

Na općinskim izborima 1890. godine ta koalicija također odnosi pobjedu te preuzima upravljanje dubrovačkom
općinom. Jedan od glavnih razloga koalicijske pobjede na izborima je bilo ne kandidiranje svojih političara na izbore od strane Narodne stranke.


"U ožujku 1891. dolazi do izbora za Carevinsko vijeće u Beču, gdje se vidi službena suradnja dvije strane. Hrvatski kandidat bio je Lovro Borčić, narodnjak iz Splita. Ipak, unatoč zajedništvu pravaša i narodnjaka, u Dubrovniku je pobijedio srpsko-autonomaški kandidat Marin Bonda."

Izvor:

FRANO SUPILO I OSVAJANJE DUBROVAČKE OPĆINE 1899.

Marinović, Stijepo; Završni rad 2021, Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet
 

Ne radi se ni o kakvoj mržnji, već sam ga u jednom postu uhvatio u nekoliko laži. O nacionalnoj pripadnosti Dubrovčana uopće nisam ovdje govorio, već o time kako su se u drugoj polovini 19. stoljeća izjašnjavali. Svatko iole istinoljubiv mora priznati da su se Dubrovčani tada izjašnjavali kao Srbi, eventualno Slaveni ili se uopće nisu izjašnjavali i da hrvatstva tamo prije Jugoslavena Supila nema. Pa nema. I opet nema.
 
Ne radi se ni o kakvoj mržnji, već sam ga u jednom postu uhvatio u nekoliko laži. O nacionalnoj pripadnosti Dubrovčana uopće nisam ovdje govorio, već o time kako su se u drugoj polovini 19. stoljeća izjašnjavali. Svatko iole istinoljubiv mora priznati da su se Dubrovčani tada izjašnjavali kao Srbi, eventualno Slaveni ili se uopće nisu izjašnjavali i da hrvatstva tamo prije Jugoslavena Supila nema. Pa nema. I opet nema.

Diskutovali smo o tome, zakljucak je bilo da vecina Dubrovcana definitivno nije se izjasnila kao Srbi tada. @Q. in perpetuum hibernum
 
Diskutovali smo o tome, zakljucak je bilo da vecina Dubrovcana definitivno nije se izjasnila kao Srbi tada. @Q. in perpetuum hibernum

Kao da je vaš zaključak konačna, nepobitna istina.

Prvo, tada se većina stanovnika bilo gdje u Hrvatskoj Slavoniji, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini nije izjašnjavala nikako. Trebalo je vremena dok se moderna nacionalna svijest "primi" u najširim, neobrazovanim masama iz ruralnih područja, a takvi su bili 90 posto stanovništva Hrvatske, a 95 posto Hrvata, jer je građanski sloj uglavnom bio sastavljen od Nijemaca, Mađara, Talijana, Židova, pa i Čeha.

Drugo, proučavajući one dubrovačke novine i listove koje su izdavali dubrovački Srbi, prema njihovim tiražama, prema broju običnih ljudi koji su se javljali u oglase, zaključujemo da se radilo o tisućama ljudi i to ne samo obrazovanih građana, već i o težacima, ribarima....

Treće, kako i sam djelom vučem korijene iz tog kraja, znam da se u Cavtatu za vrijeme 2. svjetskog rata još uvijek pjevala pjesma: "Držimo se za prst mali, mi smo Srbi Caftačani" (tako su oni izgovarali "f", a ne "v").

Dakle, koliko se god hrvatska historiografija upirala minimizirati broj, doprinos i utjecaj dubrovačkih Srba katolika, jasno je da su oni, sve i da nisu činili apsolutnu većinu stanovnika (jer tada kako rekoh nacionalna svijest nigdje u ovim krajevima još nije bila raširena), bili su pojedinačno najveća grupa. Iza njih su mogli biti Slaveni (Slovinci), našijenci i autonomaši, a Hrvata nije bilo.
 
"U ožujku 1891. dolazi do izbora za Carevinsko vijeće u Beču, gdje se vidi službena suradnja dvije strane. Hrvatski kandidat bio je Lovro Borčić, narodnjak iz Splita. Ipak, unatoč zajedništvu pravaša i narodnjaka, u Dubrovniku je pobijedio srpsko-autonomaški kandidat Marin Bonda."

Izvor:

FRANO SUPILO I OSVAJANJE DUBROVAČKE OPĆINE 1899.

Marinović, Stijepo; Završni rad 2021, Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet
Tebi nije jasna razlika između općinskih izbora za grad Dubrovnik i izbora za zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču.

Kad već imaš taj rad iz kojeg citiraš, kako možeš pisati tolike gluposti mimo logike i činjenica.
 
Kao da je vaš zaključak konačna, nepobitna istina.

Prvo, tada se većina stanovnika bilo gdje u Hrvatskoj Slavoniji, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini nije izjašnjavala nikako. Trebalo je vremena dok se moderna nacionalna svijest "primi" u najširim, neobrazovanim masama iz ruralnih područja, a takvi su bili 90 posto stanovništva Hrvatske, a 95 posto Hrvata, jer je građanski sloj uglavnom bio sastavljen od Nijemaca, Mađara, Talijana, Židova, pa i Čeha.

Drugo, proučavajući one dubrovačke novine i listove koje su izdavali dubrovački Srbi, prema njihovim tiražama, prema broju običnih ljudi koji su se javljali u oglase, zaključujemo da se radilo o tisućama ljudi i to ne samo obrazovanih građana, već i o težacima, ribarima....

Treće, kako i sam djelom vučem korijene iz tog kraja, znam da se u Cavtatu za vrijeme 2. svjetskog rata još uvijek pjevala pjesma: "Držimo se za prst mali, mi smo Srbi Caftačani" (tako su oni izgovarali "f", a ne "v").

Dakle, koliko se god hrvatska historiografija upirala minimizirati broj, doprinos i utjecaj dubrovačkih Srba katolika, jasno je da su oni, sve i da nisu činili apsolutnu većinu stanovnika (jer tada kako rekoh nacionalna svijest nigdje u ovim krajevima još nije bila raširena), bili su pojedinačno najveća grupa. Iza njih su mogli biti Slaveni (Slovinci), našijenci i autonomaši, a Hrvata nije bilo.

Ako su ljudi u Cavtatu znalli u WW2. da su Srbi onda su to znali i četrdeset godina kasnije 1991. a onda to znaju i sad...
Zar ti nije jasna ta očita logička činjenica?


.
 
Ako su ljudi u Cavtatu znalli u WW2. da su Srbi onda su to znali i četrdeset godina kasnije 1991. a onda to znaju i sad...
Zar ti nije jasna ta očita logička činjenica?

Ništa tebi nije jasno ni logično.

Prvo, ljudi se mijenjaju. Danas u hrvatskom javnom životu postoje primjeri velikih hrvatskih domoljuba, čak i nacionalista, koji su prije tridesetak godina pisali hvalospjeve Titu, Jugoslaviji i Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Kad su jednog predsjednika braniteljske udruge suočili sa njegovim tekstovima u kojima slavi Jugoslaviju, on je odgovorio da se ponovno rodio 1990. i da od tada za njega život počinje.

Drugo, porodica Vragolov je možda i najbolja paradigma nacionalne svijesti Cavtata. Još od sredine 19. stoljeća Austrija je zatvarala pripadnike te čuvene cavtatske porodice. U 20. stoljeću, djed Vragolov je robijao 1914. kao "velikosrbin", otac Vragolov je 1945. zatvoren od strane partizana jer je bio u četnicima, a 1991. sin Vragolov je bio u hrvatskoj vojsci.

Treće, ljudi su samo ljudi. Kad neki Srbin sa Kosova dođe u Zagreb, ako tamo provede 40 godina, on će se vrlo lako asimilirati. Asimilirao bi se i u Njemačkoj, a gdje neće u Hrvatskoj. Njegova djeca su već Hrvati, čak i ako su kršteni u pravoslavnoj crkvi. To je jednostavno prirodan proces, razlike između Hrvata i Srba ipak nisu toliko velike. Ako se većina hrvatskih pravoslavnih Srba koji su ostajali u Hrvatskoj s vremenom asimilirala, jasno je da za asimilaciju Srba katolika gotovo da i nije bilo prepreka.

Četvrto, 1991. u cavtatskom hotelu "Croatia" skupilo se dvjestotinjak viđenijih Cavtaćana, ali i ljudi iz okolnih mjesta, pa čak i neki iz Dubrovnika koji su htjeli Dubrovnik odvojiti od Hrvatske i pripojiti Srbiji i Crnoj Gori. Mnogi od njih su osuđeni, neki su pobjegli iz Hrvatske, a neki su zatvoreni. Upoznao sam jednu ženu koja je bila na tom skupu i koja je robijala radi toga nekoliko godina.

Konačno, ljudi su ono što tvrde da jesu. Ako se danas Cavtaćani izjašnjavaju kao Hrvati, onda su oni Hrvati. Kraj priče. Međutim, historiografija griješi ako na temelju sadašnjosti pokušava rekonstruirati prošlost. Ta greška koja je kod povjesničara česta naziva sa "anakronizam".
 

Back
Top