Nije i dodatno podvaljuješ neistine. Ako je to napisao Ruvarac, a čisto sumnjam, onda je prvi iskasapio Antunov potpuni citat i podvaljuje Antunu da on misli na "današnji književni srpski jezik" što nigdje Antun ne kaže i ne misli. Ruvarac je samo još jedan primjer u nizu kako su Srbi radili takve falsifikacije još u 19. stoljeću.
U pravom citatu se jasno vidi na što se sve mislilo i društveno-politički kontekst, a radi se o vremenu 15 godina prije osnivanja Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1868.-1918.). Kada se taj dio citata izbaci onda se dobiva sasvim drugi mogući kontekst za konstrukcije u manipulativne svrhe kao što se upravo i činilo.
Lažni citat:
"Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma, i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom."
Pravi citat:
"Još prije nekoliko godina - piše Antun g. 1852. u programu gimnazije zagrebačke - skoro nitiko nije znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je i što znao, ne mogaše je razumjeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma, i ovi rijedki bijahu držani kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. U ovih školah odhranjivali su se domaći sinovi na tudjinski način kao pravi tudjani, i to ne samo po tom, što im se ništa nije predavalo iz slavjanskoga jezika, nego još većma po tom, što se je s prevelikom zanešenostju za ljepotom latinskoga jezika mladićem ulijevala mrzost prama narodnomu tobože barbarskomu jeziku. Tim nije čudo, što ni najbolji ni najučeniji naši ljudi nisu mogli skladno u ugladjeno ni deset riječi progovoriti našim jezikom; nije čudo, što su gdjekoji naši inače visokoučeni i mnogo cijenjeni Hrvati tim neprijateljskim duhom u školah opojeni marljivo nastojali, da bez svakoga milosrdja unište svakojaka stara, možebit od najveće važnosti hrvatska pisma, a osobito ona, koja su po starohrvatskom načinu glagoljskimi slovi pisana bila, i to sasvim u dobroj nakani, da zataru uspomenu toga barbarstva medju našim narodom i da ne budu morali kada pocrveniti od srama pred kojim tudjincem, ako bi spazio, da stara hrvatska pisma nisu pisana uljudnim latinskim, nego barbarskim hrvatskim jezikom. Jednom riječju ove škole zavdoše nas u narodnom obziru u pravo barbarstvo. Kroz ove škole prošavši Hrvat nije mogao ništa priobćiti svojoj materi, sestri i drugim ljdem, koji se nisu bavili u tih školah."
