Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

  • Začetnik teme Začetnik teme Neno
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Je li imaš neki citat za to, ili će se i to ispostaviti kao sa Ivićem piromanom i sl.?

Slobodan Prosperov Novak je stara lažovčina. U serijalu "Republika" mrtav hladan prevodi jednu mletačku pjesmicu o Dubrovčanima: "quattro stanze, un salone, è la casa di un Schiavon" u "četri sobe, jedan salon, to je kuća jednoga Hrvata." Ja slušam i ne vjerujem. Prvo, znam da Mlačani nikad ne bi Dubrovčane nazivali Hrvatima, ali mislim, možda pogrdno kao kad Hrvati Srbe nazivaju Turcima. I vratim staru lažovčinu, kad ono u pjesmici ne kaže Hrvat, nego Slaven.

39:54

 
Dubrovačka književnost bila na ćirilici i glagoljici?
Što su starohrvatsko i bosansko pismo? Ako to nisu slova u punom smislu, a riječ je o Dubrovniku, znači da je štokavski za Mažuranića bio starohrvatski. Savršen.

Ponovno pitam i molim izvor u kojem se nalazi citat Antuna Mažuranića da svi vidimo i provjerimo kako je on to rekao.
 
Slobodan Prosperov Novak je stara lažovčina. U serijalu "Republika" mrtav hladan prevodi jednu mletačku pjesmicu o Dubrovčanima: "quattro stanze, un salone, è la casa di un Schiavon" u "četri sobe, jedan salon, to je kuća jednoga Hrvata." Ja slušam i ne vjerujem. Prvo, znam da Mlačani nikad ne bi Dubrovčane nazivali Hrvatima, ali mislim, možda pogrdno kao kad Hrvati Srbe nazivaju Turcima. I vratim staru lažovčinu, kad ono u pjesmici ne kaže Hrvat, nego Slaven.

39:54


Ma, shvatio sam ja vrlo dobro ko je S. P. Novak. U početku mi je delovalo da samo nešto klasično mulja i muti, kao svaki ostrašćeni pojedinac koji je zalutao među intelektualce, a onda sam video da je čovek klasični predstavnik frankovačke Hrvatske, da ne kažem i da je ustaša. Čovek je Đorđa Balaševića okarakterisao kao velikosrpskog zločinačkog ideologa koji na svojim plećima ima odgovornost genocida u Srebrenici.

Od najluđih istupa tjedna izdvajamo ovu divotu: S. P. Novak okrivio Balaševića za Srebrenicu

https://www.telegram.hr/politika-kr...u-s-p-novak-okrivio-balasevica-za-srebrenicu/

https://forum.krstarica.com/threads/dubrovacka-knjizevnost.803860/post-42036845

Svašta je on rekao u toj emisiji, ali samo ova izjava sama po sebi svedoči sa koliko poremećenom osobom tu imamo slučaj. Takav u Srbiji bi imao svoje mesto najdalje na BalkanINFO.

Mislim, stvarno, samo pustiti kroz mozak ovo pomahnitalo ludovanje koje je sve isprosipao kod onog otpuštenog novinara zagrebačke televizije, između gostovanja viđenih neoustaša i ekstremnih desničara, u koje je nekim čudom upao i ovaj zalutali intelektualac. Bolest retko viđenih razmera. Još se i žešće nalupetao u izjavi o knjizi Zlate Bojović, a da je očigledno nije uopšte ni pročitao.

P. S. E, Balašević genocidista Bošnjaka...nikada nisam prestao da se iščuđavam. I nije mu to jedina budalaština. On je jedan od onih otrovnih srbofoba koji iza prividne rečitosti i načitanosti prikrivaju svoju pravu prirodu. Znači bukvalno mentalna dijagnoza tj. ima svoj F; za psihijatrijsku pomoć.
 
Poslednja izmena:
Hvala, lijepo se vidi kako se citat kasapio i vadio van konteksta. Prekrasna manipulacija.
Screenshot_20230826_030419_Samsung Notes.jpg
 
Ma, shvatio sam ja vrlo dobro ko je S. P. Novak. U početku mi je delovalo da samo nešto klasično mulja i muti, kao svaki ostrašćeni pojedinac koji je zalutao među intelektualce, a onda sam video da je čovek klasični predstavnik frankovačke Hrvatske, da ne kažem i da je ustaša. Čovek je Đorđa Balaševića okarakterisao kao velikosrpskog zločinačkog ideologa koji na svojim plećima ima odgovornost genocida u Srebrenici.

Od najluđih istupa tjedna izdvajamo ovu divotu: S. P. Novak okrivio Balaševića za Srebrenicu

https://www.telegram.hr/politika-kr...u-s-p-novak-okrivio-balasevica-za-srebrenicu/

https://forum.krstarica.com/threads/dubrovacka-knjizevnost.803860/post-42036845

Svašta je on rekao u toj emisiji, ali samo ova izjava sama po sebi svedoči sa koliko poremećenom osobom tu imamo slučaj. Takav u Srbiji bi imao svoje mesto najdalje na BalkanINFO.

Mislim, stvarno, samo pustiti kroz mozak ovo pomahnitalo ludovanje koje je sve isprosipao kod onog otpuštenog novinara zagrebačke televizije, između gostovanja viđenih neoustaša i ekstremnih desničara, u koje je nekim čudom upao i ovaj zalutali intelektualac. Bolest retko viđenih razmera. Još se i žešće nalupetao u izjavi o knjizi Zlate Bojović, a da je očigledno nije uopšte ni pročitao.

P. S. E, Balašević genocidista Bošnjaka...nikada nisam prestao da se iščuđavam. I nije mu to jedina budalaština. On je jedan od onih otrovnih srbofoba koji iza prividne rečitosti i načitanosti prikrivaju svoju pravu prirodu. Znači bukvalno mentalna dijagnoza tj. ima svoj F; za psihijatrijsku pomoć.
Da li se dobro sećam da je po majci Srbin i da je odrastao i išao u školu u Beogradu?

To su uklapa u onaj obrazac ozlojeđenih tipa Starčevića, Tuđmana, Madlenke Olbrajt i kompanije.
 
Za one koji imaju vremena, strpljenja i živaca:


Sad sam prvi put odslušao ovaj deo o Balaševiću. O čemu se tu radi? Tu se radi o zavisti duboko netalentovanog pojedinca pred harizmatičnim umetnikom, koji je srušio i granice nacija, a ovaj koji se u svom punom intelektualnom naponu uvukao u Tuđmanov šupak nije danas u stanju da dobije haj fajv od nekog studenta. To je ta mržnja Salijerija prema Mocartu. To je geneza ove notorne psihopatologije.
 
Hvala, lijepo se vidi kako se citat kasapio i vadio van konteksta. Prekrasna manipulacija.
1693017653902.jpeg
Kontekst je diskutant Zvonimir Božić korektno ispoštovao.
Zvonimir Božić:

Do početka 20. stoljeća nitko u Hrvatskoj nije ni znao za dubrovačku književnost, niti ju je mogao razumijeti. O tome piše brat bana Mažuranića, Antun Mažuranić: „Još prije nekoliko godina, skoro niti tko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti."

A. Mažuranić svedoči da Hrvati, učeni Hrvati, intelektualna elita nikakve veze sa Dubrovnikom i njegovom književnošću nisu imali.

Citat prema Ruvarcu:
https://kovceg.tripod.com/1895_dimitrije_ruvarac.htm
Čujte šta je Antun Mažuranić, rekao 1852. za dubrovačku literaturu, i za početak vašeg književnog preporođaja:


„Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma (t. j. glagolicu i kirilicu), i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom (tu je Antun mislio današnjim književnim srpskim jezikom)" (1. s. 291.)​
 
Poslednja izmena:
Eto ih opet, tvrde da je ‘Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski‘

https://dubrovacki.slobodnadalmacij...dubrovnik-po-jeziku-uvijek-bio-srpski-1314766

Kako piše srpski portal Politika, ‘Dubrovnik je po jeziku uvek bio srpski‘. Pa nastavljaju intervjuom s redovnim profesorom na Filološkom fakultetu u Beogradu Slavkom Petakovićem, ‘kome je specijalnost dubrovačka književnost, jer kaže – Dubrovnik je, možda, i najveća riznica građe za proučavanje istorije srednjovekovne Srbije‘.

Da zaključim odgovor na ovo složeno pitanje: svoja naučna uverenja Rešetar je sažeo u zaključak „da je Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski” i taj stav do sada naučno nije obesnažen, bez obzira na uporne pokušaje da se stanovišta velikog poznavaoca istorije jezika tendenciozno retuširaju, a srpska filološka tradicija koja se bavi ovim pitanjem diskredituje - kaže, između ostalog, u intervjuu.
Ovo je sve tačno, i ne bi trebalo da bude nikakvog konflikta oko toga. Ali se opet vraćamo na početak. Dolazi do prepravljanja istorije oko onoga o čemu se ni ne raspravlja. Hrvatska smatra na njihova književna građa u Dubrovniku kreće od 15-16 stoljeća, dok Srbija to stavlja na početak 13. stoljeća sa otvaranjem Srpske kancelarije (https://en.wikipedia.org/wiki/Serbian_Chancellery_in_Dubrovnik). Koliko znam 13. stoljeće se dešava prije 15. Nakon Hilandara, Dubrovnik je najveća riznica srpske srednjovjekovne književne građe.
 
Što su starohrvatsko i bosansko pismo? Ako to nisu slova u punom smislu, a riječ je o Dubrovniku, znači da je štokavski za Mažuranića bio starohrvatski. Savršen.

Ponovno pitam i molim izvor u kojem se nalazi citat Antuna Mažuranića da svi vidimo i provjerimo kako je on to rekao.
Nema smisla nešto raspravljati s tim bolesnicima (a i pokvarenjacima).

Bolje je vidjeti što i kako.

1. oni sami sebi skaču u usta, jer je među njima, sudi li se po tim iskazima, prevladala luđačka klika kojoj su se, najvjerojatnije iz konformizma, priklonili i drugi, kojia znaju da su to ludosti i laži. Tako sami negiraju ono što uče u školskim udžbenicima, vlastitim, o povijesti jezika i književnosti (npr. dijalektološke knjige Ivića i Okuke, te povijesti književnosti Skerlića, Popovića, Miličevića, Deretića,...). Neki od lažaca koji su ušli u srpske programe su Aleksandar Milanović, Vitor Savić i Zlata Bojović, pa to onda stvara shizofrenu situaciju u tim studijima. Glede sličnih falsifkata ili očitih laži, primje rmože biti i Makedonija, gdje se bugarski preporoditelji iz 19. st. stavljaju u kontekst makedonskoga jezika, što je laž u samom pristupu, budući da su oni sami inzistirali na bugarskom imenu, iako su uključili niz pjesama koje jesu temeljene na makedonskom. Povijsno točan bi bio pristup da se kaže da su to bili bugarski preporoditelji, no da te zbirke pjesama i uključuju makedonski materijal, jezika koji je kodificiran u 40im godinama 20. st. Zato ih Bugari i blokiraju oko EU.

2. ne samo u hrvatskom školstvu, nego nigdje u svjetskim ustanovama gdje se uče ti jezici i književnosti- inače, vrlo rijetke- ta bulažnjanja nitko ne uzima ozbiljno. Dakle, tu se nema što dleovati. No, u odnosima s državom Srbijom i podružnicom u BH, RS, valjalo je odavno uvesti sankcije dok se to ne riješi. Sa Srbijom RH ima nekih 5 neriješenih pitanja, i tu se mlakost vlade pokazala kontraproduktivnom. Toćno, nekad je vlada reagirala kako treba bez histerije, no ovdje se radi o nerijateljskom djelovanju države poremećenih vrijednosti na više polja, a na ovom ih treba blokirati za EU, a ako se tu ova vlada pokaže kukavička, onda sljedeća, ili nizom institucionalnih mjera kojim bi se poništilo priznanje akreditacije tih učilišta gdje se predaju takve burgije.
To ne bi bio problem da se radi o egzaktnim znanostima- npr.nitk one priznaje diplomu biologije gdje se uči kreacionizan- no u području društvenih znanosti ludilo nije tako brzo sankcionirano. Recimo, u SAD je kritička teorija rase, CRT, još uvijek poučavana u nizu sveučilišta, iako se počinje zakonom zabranjivati u srednjim školama i čini se da će biti potpuno odbačena i u visokom školstvu. Slično je s afrocentrizmom i predavanjem književnosti, gdje su kao "rasisti" izbačeni Twain, Conrad, Faulkner, pa i Shakespeare. No- to je znak ludila unutar neke zemlje i nema nikakva utjecaja na druge zemlje koje za to ne haju i kod kojih to nema nikakvih posljedica. Zaključno- sankcije i blokada za EU, no malo vjerojatno, budući da ova vlada na tom polju nije pokazala praktički ništa.
 
Ovo je sve tačno, i ne bi trebalo da bude nikakvog konflikta oko toga. Ali se opet vraćamo na početak. Dolazi do prepravljanja istorije oko onoga o čemu se ni ne raspravlja. Hrvatska smatra na njihova književna građa u Dubrovniku kreće od 15-16 stoljeća, dok Srbija to stavlja na početak 13. stoljeća sa otvaranjem Srpske kancelarije (https://en.wikipedia.org/wiki/Serbian_Chancellery_in_Dubrovnik). Koliko znam 13. stoljeće se dešava prije 15. Nakon Hilandara, Dubrovnik je najveća riznica srpske srednjovjekovne književne građe.
To se odnosi na građu za srpsku povijest, no od koje je samo dio pisan srpskim jezikom. Ta kancelarija je zvana slavenskom, a nekad srpskom, a zamijenila ju je turska. U toj se kancelariji pisalo nizom jezičnih tipova od kojih su većinski hrvatski, u prepisci s Bosnom, a većinski srpski, u prepisci sa Srbijom.
Dakle, lingvistički je lako razlučiti te bliske tipove koji su vida trgovinskih ugovora i sl.

Ono što niukoliko ne spada u srpsku baštinu su dokumenti iz te kancelarije iz prepiske s Bosnom, uz iznimku onih u doba Tvrtka I., koje je doveo srpske pisare i posrbio jezičnu fizionomiju manjeg broja tekstova nastalih u to doba.

No to je minorni dio, ili dio dijela.

Još prije nastaju hrvatski latinični tekstovi, u 14. stoleću i opsežni, koji s bilo čim srpskim nemaju veze, a ni sva kasnija, skoro isključivo na latinici, ali i jedan tekst na čirilici, nisu srpski i ne spadaju u korpus srpske pisane riječi. To se odnosi kako na umjetničku, tako na liturgijsku književnost, te na ćirilicom pisane tekstove turske dubrovačke kancelarije.

O tom je rubno rečeno i u ovom videu:

 
To se odnosi na građu za srpsku povijest, no od koje je samo dio pisan srpskim jezikom. Ta kancelarija je zvana slavenskom, a nekad srpskom, a zamijenila ju je turska. U toj se kancelariji pisalo nizom jezičnih tipova od kojih su većinski hrvatski, u prepisci s Bosnom, a većinski srpski, u prepisci sa Srbijom.
Dakle, lingvistički je lako razlučiti te bliske tipove koji su vida trgovinskih ugovora i sl.

Ono što niukoliko ne spada u srpsku baštinu su dokumenti iz te kancelarije iz prepiske s Bosnom, uz iznimku onih u doba Tvrtka I., koje je doveo srpske pisare i posrbio jezičnu fizionomiju manjeg broja tekstova nastalih u to doba.

No to je minorni dio, ili dio dijela.

Još prije nastaju hrvatski latinični tekstovi, u 14. stoleću i opsežni, koji s bilo čim srpskim nemaju veze, a ni sva kasnija, skoro isključivo na latinici, ali i jedan tekst na čirilici, nisu srpski i ne spadaju u korpus srpske pisane riječi. To se odnosi kako na umjetničku, tako na liturgijsku književnost, te na ćirilicom pisane tekstove turske dubrovačke kancelarije.

O tom je rubno rečeno i u ovom videu:

Ovo nisam nigdje čuo kod nas da se jezični tipovi u prepisci sa Bosnom nazivaju "hrvatskim". Zvuči mi previše anahrono vršiti prijevod riječi "srpski" u "hrvatski".
 

Prilozi

  • IMG_20220128_202444.jpg
    IMG_20220128_202444.jpg
    91,8 KB · Pregleda: 7
Zaključno- sankcije i blokada za EU, no malo vjerojatno, budući da ova vlada na tom polju nije pokazala praktički ništa.
У потпуности те подржавам, што оштрије санкције и то на крајње увредљив и понижавајући начин, а посебно забрана уласка овом „нашем” слинавку уз сву силу недипломатских увреда не би ли макар лично увријеђен коначно узвратио сличном мјером и ишутирао сва хрватска предузећа која су се накотила овдје. А за ЕУ блокада може и не мора, нити хоћемо тамо, нити нас хоће тамо.
 
Ovo je sve tačno, i ne bi trebalo da bude nikakvog konflikta oko toga. Ali se opet vraćamo na početak. Dolazi do prepravljanja istorije oko onoga o čemu se ni ne raspravlja. Hrvatska smatra na njihova književna građa u Dubrovniku kreće od 15-16 stoljeća, dok Srbija to stavlja na početak 13. stoljeća sa otvaranjem Srpske kancelarije (https://en.wikipedia.org/wiki/Serbian_Chancellery_in_Dubrovnik). Koliko znam 13. stoljeće se dešava prije 15. Nakon Hilandara, Dubrovnik je najveća riznica srpske srednjovjekovne književne građe.
Kako može književna građa započeti od 13. stoljeća kada ta srpska kancelarija je bila diplomatski i ekonomski ured? Nije to bio umjetnički ured koji je utjecao na stvaranje književne građe. To uopće nije isto i ne može biti ikakav argument za prisvajanje dubrovačke književnosti.
 
Kako može književna građa započeti od 13. stoljeća kada ta srpska kancelarija je bila diplomatski i ekonomski ured? Nije to bio umjetnički ured koji je utjecao na stvaranje književne građe. To uopće nije isto i ne može biti ikakav argument za prisvajanje dubrovačke književnosti.
A ko je ikad kazao da se samo radi o diplomatskim tekstovima? Ovi pisari su se često bavili i umjetničkoj književnosti. Primjerice toga je Paskoje Primojević.
https://en.wikipedia.org/wiki/Paskoje_Primojević
 
Kontekst je diskutant Zvonimir Božić korektno ispoštovao.

A. Mažuranić svedoči da Hrvati, učeni Hrvati, intelektualna elita nikakve veze sa Dubrovnikom i njegovom književnošću nisu imali.

Citat prema Ruvarcu:
https://kovceg.tripod.com/1895_dimitrije_ruvarac.htm
Čujte šta je Antun Mažuranić, rekao 1852. za dubrovačku literaturu, i za početak vašeg književnog preporođaja:

„Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma (t. j. glagolicu i kirilicu), i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom (tu je Antun mislio današnjim književnim srpskim jezikom)" (1. s. 291.)​
Nije i dodatno podvaljuješ neistine. Ako je to napisao Ruvarac, a čisto sumnjam, onda je prvi iskasapio Antunov potpuni citat i podvaljuje Antunu da on misli na "današnji književni srpski jezik" što nigdje Antun ne kaže i ne misli. Ruvarac je samo još jedan primjer u nizu kako su Srbi radili takve falsifikacije još u 19. stoljeću.

U pravom citatu se jasno vidi na što se sve mislilo i društveno-politički kontekst, a radi se o vremenu 15 godina prije osnivanja Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1868.-1918.). Kada se taj dio citata izbaci onda se dobiva sasvim drugi mogući kontekst za konstrukcije u manipulativne svrhe kao što se upravo i činilo.

Lažni citat:

"Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma, i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom."

Pravi citat:

"Još prije nekoliko godina - piše Antun g. 1852. u programu gimnazije zagrebačke - skoro nitiko nije znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je i što znao, ne mogaše je razumjeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma, i ovi rijedki bijahu držani kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. U ovih školah odhranjivali su se domaći sinovi na tudjinski način kao pravi tudjani, i to ne samo po tom, što im se ništa nije predavalo iz slavjanskoga jezika, nego još većma po tom, što se je s prevelikom zanešenostju za ljepotom latinskoga jezika mladićem ulijevala mrzost prama narodnomu tobože barbarskomu jeziku. Tim nije čudo, što ni najbolji ni najučeniji naši ljudi nisu mogli skladno u ugladjeno ni deset riječi progovoriti našim jezikom; nije čudo, što su gdjekoji naši inače visokoučeni i mnogo cijenjeni Hrvati tim neprijateljskim duhom u školah opojeni marljivo nastojali, da bez svakoga milosrdja unište svakojaka stara, možebit od najveće važnosti hrvatska pisma, a osobito ona, koja su po starohrvatskom načinu glagoljskimi slovi pisana bila, i to sasvim u dobroj nakani, da zataru uspomenu toga barbarstva medju našim narodom i da ne budu morali kada pocrveniti od srama pred kojim tudjincem, ako bi spazio, da stara hrvatska pisma nisu pisana uljudnim latinskim, nego barbarskim hrvatskim jezikom. Jednom riječju ove škole zavdoše nas u narodnom obziru u pravo barbarstvo. Kroz ove škole prošavši Hrvat nije mogao ništa priobćiti svojoj materi, sestri i drugim ljdem, koji se nisu bavili u tih školah."
 
A ko je ikad kazao da se samo radi o diplomatskim tekstovima? Ovi pisari su se često bavili i umjetničkoj književnosti. Primjerice toga je Paskoje Primojević.
https://en.wikipedia.org/wiki/Paskoje_Primojević
Kao prvo, ured je jedno, a pisar je drugo. Pisar ima svoj život van ureda.
Kao drugo, Paskoje Primojević je rođeni Dubrovčanin i bavio se printanjem.

Imaš dvostruku i nelogičnu negaciju za argumentirati srpstvo dubrovačke književnosti
 
Nije i dodatno podvaljuješ neistine. Ako je to napisao Ruvarac, a čisto sumnjam, onda je prvi iskasapio Antunov potpuni citat i podvaljuje Antunu da on misli na "današnji književni srpski jezik" što nigdje Antun ne kaže i ne misli. Ruvarac je samo još jedan primjer u nizu kako su Srbi radili takve falsifikacije još u 19. stoljeću.

U pravom citatu se jasno vidi na što se sve mislilo i društveno-politički kontekst, a radi se o vremenu 15 godina prije osnivanja Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1868.-1918.). Kada se taj dio citata izbaci onda se dobiva sasvim drugi mogući kontekst za konstrukcije u manipulativne svrhe kao što se upravo i činilo.

Lažni citat:

"Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma, i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom."

Pravi citat:

"Još prije nekoliko godina - piše Antun g. 1852. u programu gimnazije zagrebačke - skoro nitiko nije znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je i što znao, ne mogaše je razumjeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma, i ovi rijedki bijahu držani kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. U ovih školah odhranjivali su se domaći sinovi na tudjinski način kao pravi tudjani, i to ne samo po tom, što im se ništa nije predavalo iz slavjanskoga jezika, nego još većma po tom, što se je s prevelikom zanešenostju za ljepotom latinskoga jezika mladićem ulijevala mrzost prama narodnomu tobože barbarskomu jeziku. Tim nije čudo, što ni najbolji ni najučeniji naši ljudi nisu mogli skladno u ugladjeno ni deset riječi progovoriti našim jezikom; nije čudo, što su gdjekoji naši inače visokoučeni i mnogo cijenjeni Hrvati tim neprijateljskim duhom u školah opojeni marljivo nastojali, da bez svakoga milosrdja unište svakojaka stara, možebit od najveće važnosti hrvatska pisma, a osobito ona, koja su po starohrvatskom načinu glagoljskimi slovi pisana bila, i to sasvim u dobroj nakani, da zataru uspomenu toga barbarstva medju našim narodom i da ne budu morali kada pocrveniti od srama pred kojim tudjincem, ako bi spazio, da stara hrvatska pisma nisu pisana uljudnim latinskim, nego barbarskim hrvatskim jezikom. Jednom riječju ove škole zavdoše nas u narodnom obziru u pravo barbarstvo. Kroz ove škole prošavši Hrvat nije mogao ništa priobćiti svojoj materi, sestri i drugim ljdem, koji se nisu bavili u tih školah."
Ne kažem da je Antunu Mažuraniću bila ideja ili poenta da posvedoči kako hrvatska inteligencija sa književnošću Dubrovnika nema ništa, kako nju - niti poznaje niti razume, ali je to učinio usputno. Tek kad se Austrija proširila dokle se proširila, posle Napoleona, počinje raspisivanje i natezanje hrvatstva do Boke Kotorske.

Vama je danas sva ta sumanutost familijarna jer je na bazi velikog pisarskog rada stvorena lažna istoriografija koja sa primarnim izvorima stoji u opoziciji. Treba gledati uvek u primarne izvore, a 150 godina romantičarske proze, što hrvatska istoriografije jeste, preseliti na prvi sprat knjižare, u odeljenje sa bajkama.
 
Kao prvo, ured je jedno, a pisar je drugo. Pisar ima svoj život van ureda.
Kao drugo, Paskoje Primojević je rođeni Dubrovčanin i bavio se printanjem.

Imaš dvostruku i nelogičnu negaciju za argumentirati srpstvo dubrovačke književnosti
Ovaj dio mi je malo nejasan. Ne razumijem šta hoćeš reć.
Upravo ukazujem na Dubrovčane koji su bili srpski dijaci, a ujedino su se bavili svjetovnom književnošću (poezijom). Kod Primojevića postoji čak i želja da se štampaju knjige po uzoru na srpsku štampariju sa Cetinja koju su 1496. Osmanlije porušile.
 
Ovaj dio mi je malo nejasan. Ne razumijem šta hoćeš reć.
Upravo ukazujem na Dubrovčane koji su bili srpski dijaci, a ujedino su se bavili svjetovnom književnošću (poezijom). Kod Primojevića postoji čak i želja da se štampaju knjige po uzoru na srpsku štampariju sa Cetinja koju su 1496. Osmanlije porušile.
Nije se bavio svjetovnom književnošću.
Pobrkao si ga s Paskoje Primojevićem koji je živio u 16.-17. stoljeću.

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=50406
Primović (Primojević) Latiničić, Paskoje (Paško), hrvatski književnik i prevoditelj (Dubrovnik, oko 1565 – Dubrovnik, 1629). Posljednji pripadnik ugledne dubrovačke pučanske obitelji. Bio je pisar u različitim kancelarijama dubrovačke uprave, a bavio se i novčarskim poslovima. U mladosti se okušao u satiričnom makaronskom pjesništvu, u kojem je ismijavao Korčulane i Kotorane. Sačuvana je šaljivo-podrugljiva zbirka Fioke, u kojoj je ismijavao suvremenike parodirajući petrarkistički izraz i pjesničke konvencije. U rukopisu mu je ostalo nekoliko psalama i veći broj pobožnih pjesama. Jedna je od njih i prijevod pogrebne pjesme Dies irae, koju je objavio u Zrcalu duhovnom (1614). U književnoj povijesti poznat je po djelu Pjesan od upućenja riječi vječne i od poroda Djevičkoga (1614), prepjevu Sannazarova epa De partu Virginis (1526), te po melodrami Euridiče (1617), prijevodu Rinuccinijeve Euridice, koja je poslužila kao libreto za prve opere koje su u Firenci 1600. uglazbili J. Peri i G. Caccini. Primovićev je prijevod prvi prijevod talijanskog opernog libreta na neki strani jezik. Postoje naznake da je taj prijevod, napravljen djelomice na temelju Caccinijeve partiture, bio namijenjen kao predložak za živu kazališno-glazbenu izvedbu u Dubrovniku. Primović se danas smatra jednim od začetnika hrvatskoga književnoga baroka.
 
Ne kažem da je Antunu Mažuraniću bila ideja ili poenta da posvedoči kako hrvatska inteligencija sa književnošću Dubrovnika nema ništa, kako nju - niti poznaje niti razume, ali je to učinio usputno. Tek kad se Austrija proširila dokle se proširila, posle Napoleona, počinje raspisivanje i natezanje hrvatstva do Boke Kotorske.
Ma ti govoriš ono što želiš vidjeti i čuti. Uopće se glupo raspravljati s tobom.

Mažuranić nigdje ne govori kako hrvatska inteligencija sa književnošću Dubrovnika nema ništa, ne poznaje i ne razumije - ne u onom značenju koji ti želiš - nego jedno i jedino o vremenu i političko-kulturnom kontekstu naročito obrazovnog sustava koji nije omogućavao slobodno i ponosno isticanje hrvatskoga tj. slavenskoga jezika i pisma, a samim tim i pisane "starohrvatske" kulture. Zbog toga oni u Zagrebu, mađarizirani i germanizirani, u školama najviše proučavali samo književnost na latinskom - nisu poznavali i razumijeli "starohrvatsku" književnost Dubrovnika. On misli na masu, ne izvanredne pojedince ilirskog pokreta koji su to poznavali i razumijeli. Ti utjecajni pojedinci su bili manjina. Ovdje je književnost Dubrovnika uzeta kao jedan primjer. Antun je slobodno mogao reći književnost Splita, Zadra i ostalih krajeva, ali nema potrebe jer u ono vrijeme kod učenih Hrvata je dubrovačka književnost dobila prestižni status (i kao takva uzeta u obzir za standardizaciju hrvatskoga jezika) i zato ju spominje.

Ovo u vezi Austrije i Napoelona je čista laž.
Vama je danas sva ta sumanutost familijarna jer je na bazi velikog pisarskog rada stvorena lažna istoriografija koja sa primarnim izvorima stoji u opoziciji. Treba gledati uvek u primarne izvore, a 150 godina romantičarske proze, što hrvatska istoriografije jeste, preseliti na prvi sprat knjižare, u odeljenje sa bajkama.
I opet čisto vrijeđanje i laži. Vi kad gledate u primarne izvore stalno zatvare oči, preskačete stoljeća, kontekste, činjenice, dokaze. Stvarate nove alternativne, mitomanske povijesne narative koje nitko zdravog razuma i u svijetu ne prihvaća.
Upravo zato što vam je takva srpska istoriografija, a srpska književnost nema i preskočila sve najvažnije književne periode i žanrove do 19. stoljeća, srpsku istoriografiju treba baciti u koš za smeće, a srpska književnost je na najnižoj vrijednosnoj europskoj polici i sve stane samo na jednu policu. Otuda toliki kompleksi srama i ljubomore.
 
Poslednja izmena:
Ma ti govoriš ono što želiš vidjeti i čuti. Uopće se glupo raspravljati s tobom.

Mažuranić nigdje ne govori kako hrvatska inteligencija sa književnošću Dubrovnika nema ništa, ne poznaje i ne razumije - ne u onom značenju koji ti želiš - nego jedno i jedino o vremenu i političko-kulturnom kontekstu naročito obrazovnog sustava koji nije omogućavao slobodno i ponosno isticanje hrvatskoga tj. slavenskoga jezika i pisma, a samim tim i pisane "starohrvatske" kulture. Zbog toga oni u Zagrebu, mađarizirani i germanizirani, u školama najviše proučavali samo književnost na latinskom - nisu poznavali i razumijeli "starohrvatsku" književnost Dubrovnika. On misli na masu, ne izvanredne pojedince ilirskog pokreta koji su to poznavali i razumijeli. Ti utjecajni pojedinci su bili manjina. Ovdje je književnost Dubrovnika uzeta kao jedan primjer. Antun je slobodno mogao reći književnost Splita, Zadra i ostalih krajeva, ali nema potrebe jer u ono vrijeme kod učenih Hrvata je dubrovačka književnost dobila prestižni status (i kao takva uzeta u obzir za standardizaciju hrvatskoga jezika) i zato ju spominje.

Ovo u vezi Austrije i Napoelona je čista laž.

I opet čisto vrijeđanje i laži. Vi kad gledate u primarne izvore stalno zatvare oči, preskačete stoljeća, kontekste, činjenice, dokaze. Stvarate nove alternativne, mitomanske povijesne narative koje nitko zdravog razuma i u svijetu ne prihvaća.
Upravo zato što vam je takva srpska istoriografija, a srpska književnost nema i preskočila sve najvažnije književne periode i žanrove do 19. stoljeća, srpsku istoriografiju treba baciti u koš za smeće, a srpska književnost je na najnižoj vrijednosnoj europskoj polici i sve stane samo na jednu policu. Otuda toliki kompleksi srama i ljubomore.
:mrgreen:

Slažemo se da se ne slažemo.

Kažem, što vi sami sebe više ubeđujete u nebuloze, to će vam se opasnije vratiti. Takvi su zakoni prirode.
 
:mrgreen:

Slažemo se da se ne slažemo.

Kažem, što vi sami sebe više ubeđujete u nebuloze, to će vam se opasnije vratiti. Takvi su zakoni prirode.
Upravo ste vi ti koji sami sebe ubeđujete u mitomanske nebuloze koje ste koristili kao izlike za ekspanziju, a od tih ekspazija za posljedicu vam se opasno vratilo i vraća da su srpske granice sve manje, Srba je sve manje i nitko vas ne shvaća za ozbiljno. Tek kada budete trebali ući u EU & NATO pa se otvore pitanja reparacija i otimanja tuđih kulturnih baština - koje nis u duhu EU - ponovno ćete dobiti šamarčine otrežnjenja. Spustite se na zemlju iz tih vaših nebeskih narodnih vasiona. Za vaše dobro. Takav autodestruktivni narod nema nigdje u Europi.
 
srpska književnost je na najnižoj vrijednosnoj europskoj polici i sve stane samo na jednu policu. Otuda toliki kompleksi srama i ljubomore.
Само једна ријеч Његошева
и ето нас небу под облаке...
Оста свиња у гадну брлогу
чекајући у чело сјекиру!

Upravo ste vi ti koji sami sebe ubeđujete u mitomanske nebuloze koje ste koristili kao izlike za ekspanziju, a od tih ekspazija za posljedicu vam se opasno vratilo i vraća da su srpske granice sve manje, Srba je sve manje i nitko vas ne shvaća za ozbiljno. Tek kada budete trebali ući u EU & NATO pa se otvore pitanja reparacija i otimanja tuđih kulturnih baština - koje nis u duhu EU - ponovno ćete dobiti šamarčine otrežnjenja. Spustite se na zemlju iz tih vaših nebeskih narodnih vasiona. Za vaše dobro. Takav autodestruktivni narod nema nigdje u Europi.
У праву си, има нас све мање
јер се народ од измета чисти
па све грбо што Српкиња роди
одилази постат Хрватима...
 

Back
Top