Pa evo, je sa sjećam da sam u školi učio da je godine 924. Bizant predao kralju Tomislavu na upravu Temu Dalmaciju, čime je Dubrovnik bio pod upravom hrvatskog kralja i bio tada u istom statusu kao i Split. To je bilo u socijalizmu, pa pretpostavljam da je ta činjenica imala blagoslov jugoslavenskih vlasti kao nenacionalistička. Ali, to je za vas izmišljotina? Baš me zanima.
Postoje, ugrubo, tri škole misli po tom pitanju.
* U vreme Tomislava je preuzeta uprava nad Dalmacijom
* U vreme Stjepana Držislava
* U vreme Petra Krešimira
Tri različita gledišta, otprilike, oslikavaju i tri različita pristupa. Ovaj najstariji, donekle tradicionalistički da kažemo, pripada nacional-romantičarskoj školi koja se ne zasniva baš na istorijskim izvorima, odnosno temelji se na njihovom najslobodnijem tumačenju, sa ciljem da se što dublje u prošlost proširi hrvatska vlast nad Dalmacijom. Iako postoje i danas recidivi tog pravca, on je u hrvatskoj istoriografiji uglavnom odbačen upravo kao relikt izvesnih elemenata nekritičke epohe iz doba Ivana Kukuljevića Sakcinskog i konstrukcije tzv. mita o Tomislavu.
Potonje dve interpretacije jesu već legitimne i mogu se svesti na to da se teza da Držislavom može nazvati izvesnim 'kompromisom' između dva tumačenja, a najozbiljnija hrvatska medijevistika, koju neki pokušavaju etiketama diskreditovati nazivajući je, u pežorativnom smislu, hiperkritičkom ili minimalističkom, računa da se to dogodilo tek sa vremenom Petra Krešimira IV.
No, kojem god se tumačenju priklonili, pa čak i toj priči da se to desilo navodno čak još i u prvoj polovini X stoleća, u ime Tomislava (a što se danas može komotno nazvati isključenom mogućnošću) to se ne može veštački produžiti na područje čitave (romejske teme) Dalmacije. Dalmacija se delila na gornju i donju, kako je i ostalo u tradiciji geografskih opisa iz tog perioda, naravno i kod odavno famoznog Popa Dukljanina i ima korenje još možda i u IX stoleću, u vreme vizantijsko-franačkih trzavica.
Sve što važi za Hrvatsku, sasvim jednako važi i za državu koju je formirala dinastija Vojislavljevića sa sedištem u Duklji. I tu se dodaje Dalmacija u titulama, i tu je predata uprava. I tu postoji dokument, Kotorski misal, ekvivalentan Osorskom jevanđelistaru iz vremena Petra Krešimira ili Dmitra Zvonimira, koji dokazuje da je (gornja) Dalmacija bila predata na upravu dukljanskih vladara, odnosno da je bila u situaciji dvojnog suvereniteta, slično onoj u kojoj se našla i gornja.
Dubrovnik, od najranijih vremena na razmeđu Travu nije i Zahumlje, pripadao je Gornjoj Dalmaciji. Tako da, ni u momentima dvostrukog suvereniteta, hrvatski vladari nisu nikada upravljali Dubrovnikom (niti ni to bilo logično i pretpostaviti, čak bez ikakvog izravnog dokaza). Štaviše, očuvana tradicija ukazuje da se Dubrovnik tada upravo nalazio pod upravo istočnih suseda Hrvata — izvesni elementi legendi o nastanku Dubrovnika, sa Pavlimirom Belom, potom tradicija da je Dubrovnikom upravljao Konstantin Bodin, odnosno preciznije tzv.
Bodinova kula koju bi trebalo da je Bodin bio podigao uz gradske zidine, a što sve spada u najstarije slojeve dubrovačke tradicije, očuvane kod najstarijih analista.
Tako da, bez obzira kojem od dva tumačenja (ovo za Tomislava stvarno ne želim ozbiljno ni da konstatujem) odnosno da li računamo Krešimira IV ili pak još Držislava, nikada nije niti jedan od hrvatskih
narodnih vladara upravljao Dubrovnikom (a što bi značilo da je, tobože, morao upravljati ujedno i Kotorom, Barom i Ulcinjom, koji su sa Dubrovnikom sačinjavali jednu te istu političku celinu). Dokaza za to ne postoji niti jedan, a kontraargumenata pregršt. I u školi garant (mogu da se kladim; ja sam se dosta bavio i proučavanjem istorijata udžbenika) nisi učio da je Tomislav sve do Ulcinja preuzeo upravu.
