Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

[Mej bregami]

Nauk Karstianski, stampan u Mlecima 1583g cirilicom na jeziku dubrovackom

Pogledajte prilog 1439149

Sledeci naucnu metodologiju zakljucujemo da osim hrvatskog i bosanskog jezika pisanih ćirilicom postoji i dubrovačko-ćirilični jezik.
Sve za nauku, nauku ni za šta!

Knjiga Družbe Isusove za vraćanje zabludjelih šizmatika u pravu vjeru.

 

[Kole11]

Knjiga Družbe Isusove za vraćanje zabludjelih šizmatika u pravu vjeru.

Poenta je u otriću dubrovačkog jezika. Evo upravo pregledam literaturu, izgleda ima još nekih neotkrivenih jezika, mislim da sam na tragu novopazarskom jeziku......

 

[Zvonimir Božić]

A što je to uopće kosovski zavet?
Koja je poanta tog zaveta, u dvije rečenice?
Pa onda još to povezat sa Dubrovnikom?

Kosovski zavjet je modernim riječima ugovor između Boga i srpskog naroda, odnosno način na koji srpski narod uređuje svoj odnos s Bogom. Mi i danas važne odnose potvrđujemo zavjetima (npr. brak ili svećeničko zvanje). Elementi zavjeta su posrednik, znak, mjesto i žrtva. Srpski narod se zavjetuje Bogu preko posrednika (knez Lazar i vitezovi), kroz znak (pričešće), na mjestu (Kosovsko polje), kroz žrtvu (kolektivno stradanje srpskog naroda). Zavjetuje se da će živjeti po Božjim pravilima, pravednim zakonima, itd. odnosno da će biti vjeran Bogu. Tako svetosavlje postaje set vrijednosti koji povezuje sve one koji se osjećaju pripadnicima srpskog naroda.

Kosovski zavjet povezan je s Dubrovnikom jer je bio nadahnuće generacijama dubrovačkih pjesnika i pisaca. O tome svjedoče sami Dubrovčani. Ne smijemo smetnuti s uma da su najljepše opise Kosovskog zavjeta donijeli Dubrovčani, npr. Orbini i još prije njega Tuberon. Ako bi htjeli biti zlonamjerni, čak bi mogli tvrditi da su Kosovski zavjet "izmislili" Dubrovčani.

Danas je osmanska okupacija Balkana možda izblijedjelo sjećanje, ali nekad je bilo najveća trauma ovdašnjeg stanovništva, i to ne samo Srba nego i ostalih. U tom kontekstu ne čudi da su i Hrvati pjevali o "Kobiliću", i Albanci o kraljeviću Marku, a gdje neće Dubrovčani koji su bili vazal mrske im porte. Tim više što je stanovništvo Dubrovnika dominantno dolazilo u Grad trbuhom za kruhom, iz onih krajeva u kojima su živjeli pravoslavni Srbi. Ti ljudi jesu preuzimali katoličku vjeru, jer u protivnom nisu ni mogli postati Dubrovčani, ali nisu preko noći zaboravili pravoslavlje, srpstvo, običaje, tradicije, a prezimena mnogi neki njih i do danas nose.

 

[Mej bregami]

Poenta je u otriću dubrovačkog jezika. Evo upravo pregledam literaturu, izgleda ima još nekih neotkrivenih jezika, mislim da sam na tragu novopazarskom jeziku......

Ima masa raznih "jezika" tada na ovom prostoru.

 

[Zvonimir Božić]

Ne, nego je zanimljivo kako se Srbima objasni da se srpsko-hrvatski u HB nazivao u praksi skraćeno "srpski" ili "hrvatski", za potrebe tijesnih tablica, a nakon toga ti isti Srbi zašute, onda pričekaju da prođe par mjeseci ili par godina, i onda se vrate nazad sa tim istim dokumentom za koji im je dokazano da ne predstavlja ništa...
Dakle, SVJESNO LAŽETE !!!

Moguće je da neki svjesno lažu, ali mislim da se velika većina na taj dokument poziva iz neznanja. On o etničkom porijeklu Dubrovčana, u kontekstu srpstva ili hrvatstva ne govori ništa, ali je recimo zgodan primjer koliko je danas hrvatska lingvistika nenormalna, jer taj popis dokazuje što i svi ostali iz tog vremena - da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski isti jezik, odnosno da se radi o policentričnom jeziku. Ali, kako rekoh, taj dokument ne dokazuje da su Dubrovčani tada bili Srbi jer se to tada preko jezika nije moglo dokazati. Svuda se taj jezik nazivao srpsko-hrvatski (u raznim varijantama tog naziva).

Međutim, srpska etnička svijest Dubrovčana se može dokazati kad se pogledaju rezultati izbora upravo u vrijeme tog popisa: Srpska stranka je najjača, Narodnjaci u kojima su možda još i tvrđi Srbi od ovih u Srpskoj stranci su drugi po snazi, dok talijanaši i jugoslavensko-hrvatska Supilova opcija imaju vrlo malo pristaša.

Čak i tridesetak godina kasnije, to je opet jasno vidljivo iz izbora. Pogledajmo izbore iz 1920. u Dubrovniku. Komunistička partija Jugoslavije ja najjača, dobila je 25.55%, Nezavisna (srpska) lista Melka Čingrije je druga, 17.54 %, a treća je Srpska radikalna stranka sa 16.61 %. Prva prohrvatska opcija, Hrvatska Zajednica je tek četvrta i ima 15.6 glasova, Hrvatska Pučka stranka ima 13.6. Slijede još dvije prosrpske opcije Jugoslavenska Demokratska Stranka (prokarađorđevići) 9.73 % i Težačka stranka 1.65 % (srpska verzija Hrvatske seljačke stranke).

Kao što vidimo, čak četvrtina Dubrovčana glasala je za komuniste, što ne čudi, slični su trendovi tada i u Crnoj Gori, a to je ipak etnički i antropološki slično stanovništvo. Popularnost komunista u Dubrovniku i Podgorici ukazuje gdje tada sociološki Dubrovčani pripadaju.

Srpske opcije uzele su 45 posto glasova, dok su hrvatske opcije dobile samo 29 posto glasova. To znači da se bar polovina Dubrovčana tada smatra Srbima, a manje od trećine Hrvatima. I to bez glasača komunističke stranke koji sebe zasigurno bar djelomično, ako ne i u potpunosti smatraju Srbima.

Prema tome, prije samo 100 godina, u Dubrovniku je još uvijek bilo oko dvije trećine Srba i oko trećine Hrvata.

Posebno je zanimljiv ovaj Melko Čingrija koji je na svoje ime uzeo 18 posto. On je 1914. uhapšen u noći između 25. i 26. 7. 1914. pod optužbom da je vođa "velikosrpskog pokreta". Kasnije se preselio u Srbiju. Dakle, Dubrovčani glasaju za jednog notornog "velikosrbina", "srbočetnika"....

Najvažnije je uočiti da su Dubrovčani daleko više glasova dali Čingriji, srpskim radikalima i komunistima, nego režimskoj Jugoslavenskoj Demokratskoj stranci, što ukazuje da nisu za srpske opcije glasali iz straha ili poltronstva. Da su glasali iz nekakve koristi ili pod pritiskom glasali bi za Jugoslavensku Demokratsku stranku, a ne za komuniste i srpske radikale.

E sad da te pitam, pošto ti voliš ludnice i luđačke košulje spominjat, gdje bi stavio čovjeka (a taj čovjek si ti) koji tvrdi da Hrvati danas u Dubrovniku svjesno skrivaju da su im se RODITELJI izjašnjavali kao Srbi?

Jer pošto ti tvrdiš da su se Dubrovčani do 1918. izjašnjavali kao Srbi to bi značilo da su Dubrovčani koji su 1991. imali 50 godina imali roditelje koji su se izjašnjavali kao Srbi, ŠTO NAS DOVODI DO ZAKLJUČKA DA JE CIJELI DUBROVNIK 1991. SAKRIVAO DA SU ZAPRAVO SRBI

Odgovorio bih ja ako smijem. Većina današnjih Dubrovčana nisu "fetivi" Dubrovčani, nego "dogoni", ljudi kojima su u najboljem slučaju roditelji rođeni u Dubrovniku, i to ne na Pilama ili Porporeli, nego u Gružu, Mokošici ili Zlatnom Potoku. Oni nemaju pojma o prošlosti Dubrovnika. U Dubrovniku je početkom 20. stoljeća došlo do velike zamjene stanovništva, posebno su velika doseljavanja bila iza 2. svjetskog rata. Dubrovnik je u 20. stoljeće ušao sa desetak tisuća stanovnika, da bi u Titovoj Jugoslaviji stigao do 70 000. Više je u Dubrovniku 1991. živjelo Srba i ostalih, nego što je 1900. bilo stanovnika. 1991. u Dubrovniku je živjelo 12 583 stanovnika, ne računajući Hrvate. Dakle, više Srba, Muslimana i ostalih, nego što je Dubrovnik početkom 20. stoljeća imao stanovnika.

Drugim riječima, najveća većina današnjih Dubrovčana nema veze sa stanovništvom Dubrovnika od prije 100 godina. A oni koji imaju, poput Banca, oni su često hrvatski nacionalisti, iako je Banac dobro znao da su njegov djed i stric bili Srbi.

Na prste jedne ruke se mogu nabrojati Dubrovčani, makar da su i potomci čuvenih dubrovačkih Srba, koji se danas izjašnjavaju kao Srbi. To nas ne treba čuditi, pogotovo ne nakon bombi koje su 1991. padale na Grad.

Prema tome, današnji Dubrovčani su relevantni za povijest Dubrovnika, kao što su Hrvati iz Bosanske Posavine relevantni za povijest Sesveta. Danas su Sesvete mala Bosna, ali djeca doseljenih Bosanaca kažu "kaj". Čak i ako to "kaj" izgovaraju bolje od svojih roditelja, o povijesti Sesveta ne znaju ništa, ne zanimaju ih kajkavske popevke, nego hrle u Zagrebačku arenu na Aleksandru Prijović.

 

[Kole11]

Ima masa raznih "jezika" tada na ovom prostoru.

Za sada sam uspeo da identifikujem sledeće jezike:

1. raški
2. srpski
3. bosanski
4. hrvatski
5. dubrovački
6. slovenski
7. slavonski
8. ilirski
9. krajinski

Ajde da nadodamo bar jos jedan jezik pa da se svaki gradjanin bivseg eserefjota podiči poznavanjem dvocifrenog broja jezika

 

[Mej bregami]

Za sada sam uspeo da identifikujem sledeće jezike:

1. raški
2. srpski
3. bosanski
4. hrvatski
5. dubrovački
6. slovenski
7. slavonski
8. ilirski
9. krajinski

Ajde da nadodamo bar jos jedan jezik pa da se svaki gradjanin bivseg eserefjota podiči poznavanjem dvocifrenog broja jezika

Dalmatinski

 

[Zvonimir Božić]

Za sada sam uspeo da identifikujem sledeće jezike:

1. raški
2. srpski
3. bosanski
4. hrvatski
5. dubrovački
6. slovenski
7. slavonski
8. ilirski
9. krajinski

Ajde da nadodamo bar jos jedan jezik pa da se svaki gradjanin bivseg eserefjota podiči poznavanjem dvocifrenog broja jezika

Dalmatinski si zaboravio.

 

[Kole11]

u pravu ste, postojao je i dalmatinski jezik, ima ga kod Vrančića, ali kod njega nema ovih ostalih devet jezika

 

[Krishna]

Moguće je da neki svjesno lažu, ali mislim da se velika većina na taj dokument poziva iz neznanja. On o etničkom porijeklu Dubrovčana, u kontekstu srpstva ili hrvatstva ne govori ništa, ali je recimo zgodan primjer koliko je danas hrvatska lingvistika nenormalna, jer taj popis dokazuje što i svi ostali iz tog vremena - da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski isti jezik, odnosno da se radi o policentričnom jeziku. Ali, kako rekoh, taj dokument ne dokazuje da su Dubrovčani tada bili Srbi jer se to tada preko jezika nije moglo dokazati. Svuda se taj jezik nazivao srpsko-hrvatski (u raznim varijantama tog naziva).

Međutim, srpska etnička svijest Dubrovčana se može dokazati kad se pogledaju rezultati izbora upravo u vrijeme tog popisa: Srpska stranka je najjača, Narodnjaci u kojima su možda još i tvrđi Srbi od ovih u Srpskoj stranci su drugi po snazi, dok talijanaši i jugoslavensko-hrvatska Supilova opcija imaju vrlo malo pristaša.

Čak i tridesetak godina kasnije, to je opet jasno vidljivo iz izbora. Pogledajmo izbore iz 1920. u Dubrovniku. Komunistička partija Jugoslavije ja najjača, dobila je 25.55%, Nezavisna (srpska) lista Melka Čingrije je druga, 17.54 %, a treća je Srpska radikalna stranka sa 16.61 %. Prva prohrvatska opcija, Hrvatska Zajednica je tek četvrta i ima 15.6 glasova, Hrvatska Pučka stranka ima 13.6. Slijede još dvije prosrpske opcije Jugoslavenska Demokratska Stranka (prokarađorđevići) 9.73 % i Težačka stranka 1.65 % (srpska verzija Hrvatske seljačke stranke).

Kao što vidimo, čak četvrtina Dubrovčana glasala je za komuniste, što ne čudi, slični su trendovi tada i u Crnoj Gori, a to je ipak etnički i antropološki slično stanovništvo. Popularnost komunista u Dubrovniku i Podgorici ukazuje gdje tada sociološki Dubrovčani pripadaju.

Srpske opcije uzele su 45 posto glasova, dok su hrvatske opcije dobile samo 29 posto glasova. To znači da se bar polovina Dubrovčana tada smatra Srbima, a manje od trećine Hrvatima. I to bez glasača komunističke stranke koji sebe zasigurno bar djelomično, ako ne i u potpunosti smatraju Srbima.

Prema tome, prije samo 100 godina, u Dubrovniku je još uvijek bilo oko dvije trećine Srba i oko trećine Hrvata.

Posebno je zanimljiv ovaj Melko Čingrija koji je na svoje ime uzeo 18 posto. On je 1914. uhapšen u noći između 25. i 26. 7. 1914. pod optužbom da je vođa "velikosrpskog pokreta". Kasnije se preselio u Srbiju. Dakle, Dubrovčani glasaju za jednog notornog "velikosrbina", "srbočetnika"....

Najvažnije je uočiti da su Dubrovčani daleko više glasova dali Čingriji, srpskim radikalima i komunistima, nego režimskoj Jugoslavenskoj Demokratskoj stranci, što ukazuje da nisu za srpske opcije glasali iz straha ili poltronstva. Da su glasali iz nekakve koristi ili pod pritiskom glasali bi za Jugoslavensku Demokratsku stranku, a ne za komuniste i srpske radikale.




Odgovorio bih ja ako smijem. Većina današnjih Dubrovčana nisu "fetivi" Dubrovčani, nego "dogoni", ljudi kojima su u najboljem slučaju roditelji rođeni u Dubrovniku, i to ne na Pilama ili Porporeli, nego u Gružu, Mokošici ili Zlatnom Potoku. Oni nemaju pojma o prošlosti Dubrovnika. U Dubrovniku je početkom 20. stoljeća došlo do velike zamjene stanovništva, posebno su velika doseljavanja bila iza 2. svjetskog rata. Dubrovnik je u 20. stoljeće ušao sa desetak tisuća stanovnika, da bi u Titovoj Jugoslaviji stigao do 70 000. Više je u Dubrovniku 1991. živjelo Srba i ostalih, nego što je 1900. bilo stanovnika. 1991. u Dubrovniku je živjelo 12 583 stanovnika, ne računajući Hrvate. Dakle, više Srba, Muslimana i ostalih, nego što je Dubrovnik početkom 20. stoljeća imao stanovnika.

Drugim riječima, najveća većina današnjih Dubrovčana nema veze sa stanovništvom Dubrovnika od prije 100 godina. A oni koji imaju, poput Banca, oni su često hrvatski nacionalisti, iako je Banac dobro znao da su njegov djed i stric bili Srbi.

Na prste jedne ruke se mogu nabrojati Dubrovčani, makar da su i potomci čuvenih dubrovačkih Srba, koji se danas izjašnjavaju kao Srbi. To nas ne treba čuditi, pogotovo ne nakon bombi koje su 1991. padale na Grad.

Prema tome, današnji Dubrovčani su relevantni za povijest Dubrovnika, kao što su Hrvati iz Bosanske Posavine relevantni za povijest Sesveta. Danas su Sesvete mala Bosna, ali djeca doseljenih Bosanaca kažu "kaj". Čak i ako to "kaj" izgovaraju bolje od svojih roditelja, o povijesti Sesveta ne znaju ništa, ne zanimaju ih kajkavske popevke, nego hrle u Zagrebačku arenu na Aleksandru Prijović.

Дубровачки говор је архаични источнохерцеговачки са доста романизама/италијанизмима, а ИХ је дијалект српског језика који нема везе са Хрватима - пост од Демагогића https://forum.krstarica.com/threads/dubrovacki-govor.986088/#post-47958484

 

[Putnik iz Međugorja]

Moguće je da neki svjesno lažu, ali mislim da se velika većina na taj dokument poziva iz neznanja. On o etničkom porijeklu Dubrovčana, u kontekstu srpstva ili hrvatstva ne govori ništa, ali je recimo zgodan primjer koliko je danas hrvatska lingvistika nenormalna, jer taj popis dokazuje što i svi ostali iz tog vremena - da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski isti jezik, odnosno da se radi o policentričnom jeziku. Ali, kako rekoh, taj dokument ne dokazuje da su Dubrovčani tada bili Srbi jer se to tada preko jezika nije moglo dokazati. Svuda se taj jezik nazivao srpsko-hrvatski (u raznim varijantama tog naziva).

Međutim, srpska etnička svijest Dubrovčana se može dokazati kad se pogledaju rezultati izbora upravo u vrijeme tog popisa: Srpska stranka je najjača, Narodnjaci u kojima su možda još i tvrđi Srbi od ovih u Srpskoj stranci su drugi po snazi, dok talijanaši i jugoslavensko-hrvatska Supilova opcija imaju vrlo malo pristaša.

Čak i tridesetak godina kasnije, to je opet jasno vidljivo iz izbora. Pogledajmo izbore iz 1920. u Dubrovniku. Komunistička partija Jugoslavije ja najjača, dobila je 25.55%, Nezavisna (srpska) lista Melka Čingrije je druga, 17.54 %, a treća je Srpska radikalna stranka sa 16.61 %. Prva prohrvatska opcija, Hrvatska Zajednica je tek četvrta i ima 15.6 glasova, Hrvatska Pučka stranka ima 13.6. Slijede još dvije prosrpske opcije Jugoslavenska Demokratska Stranka (prokarađorđevići) 9.73 % i Težačka stranka 1.65 % (srpska verzija Hrvatske seljačke stranke).

Kao što vidimo, čak četvrtina Dubrovčana glasala je za komuniste, što ne čudi, slični su trendovi tada i u Crnoj Gori, a to je ipak etnički i antropološki slično stanovništvo. Popularnost komunista u Dubrovniku i Podgorici ukazuje gdje tada sociološki Dubrovčani pripadaju.

Srpske opcije uzele su 45 posto glasova, dok su hrvatske opcije dobile samo 29 posto glasova. To znači da se bar polovina Dubrovčana tada smatra Srbima, a manje od trećine Hrvatima. I to bez glasača komunističke stranke koji sebe zasigurno bar djelomično, ako ne i u potpunosti smatraju Srbima.

Prema tome, prije samo 100 godina, u Dubrovniku je još uvijek bilo oko dvije trećine Srba i oko trećine Hrvata.

Posebno je zanimljiv ovaj Melko Čingrija koji je na svoje ime uzeo 18 posto. On je 1914. uhapšen u noći između 25. i 26. 7. 1914. pod optužbom da je vođa "velikosrpskog pokreta". Kasnije se preselio u Srbiju. Dakle, Dubrovčani glasaju za jednog notornog "velikosrbina", "srbočetnika"....

Najvažnije je uočiti da su Dubrovčani daleko više glasova dali Čingriji, srpskim radikalima i komunistima, nego režimskoj Jugoslavenskoj Demokratskoj stranci, što ukazuje da nisu za srpske opcije glasali iz straha ili poltronstva. Da su glasali iz nekakve koristi ili pod pritiskom glasali bi za Jugoslavensku Demokratsku stranku, a ne za komuniste i srpske radikale.




Odgovorio bih ja ako smijem. Većina današnjih Dubrovčana nisu "fetivi" Dubrovčani, nego "dogoni", ljudi kojima su u najboljem slučaju roditelji rođeni u Dubrovniku, i to ne na Pilama ili Porporeli, nego u Gružu, Mokošici ili Zlatnom Potoku. Oni nemaju pojma o prošlosti Dubrovnika. U Dubrovniku je početkom 20. stoljeća došlo do velike zamjene stanovništva, posebno su velika doseljavanja bila iza 2. svjetskog rata. Dubrovnik je u 20. stoljeće ušao sa desetak tisuća stanovnika, da bi u Titovoj Jugoslaviji stigao do 70 000. Više je u Dubrovniku 1991. živjelo Srba i ostalih, nego što je 1900. bilo stanovnika. 1991. u Dubrovniku je živjelo 12 583 stanovnika, ne računajući Hrvate. Dakle, više Srba, Muslimana i ostalih, nego što je Dubrovnik početkom 20. stoljeća imao stanovnika.

Drugim riječima, najveća većina današnjih Dubrovčana nema veze sa stanovništvom Dubrovnika od prije 100 godina. A oni koji imaju, poput Banca, oni su često hrvatski nacionalisti, iako je Banac dobro znao da su njegov djed i stric bili Srbi.

Na prste jedne ruke se mogu nabrojati Dubrovčani, makar da su i potomci čuvenih dubrovačkih Srba, koji se danas izjašnjavaju kao Srbi. To nas ne treba čuditi, pogotovo ne nakon bombi koje su 1991. padale na Grad.

Prema tome, današnji Dubrovčani su relevantni za povijest Dubrovnika, kao što su Hrvati iz Bosanske Posavine relevantni za povijest Sesveta. Danas su Sesvete mala Bosna, ali djeca doseljenih Bosanaca kažu "kaj". Čak i ako to "kaj" izgovaraju bolje od svojih roditelja, o povijesti Sesveta ne znaju ništa, ne zanimaju ih kajkavske popevke, nego hrle u Zagrebačku arenu na Aleksandru Prijović.

Ajde ne laprdaj, majke ti...
Srpske strane u Hrvatskoj su bile u koaliciji sa HDZ-om, tojest srpske stranke formalno vladaju u Hrvatskoj i danas...
https://en.wikipedia.org/wiki/Independent_Democratic_Serb_Party

To stvarno moraš bit jako čudan čovjek da političku nedorečenost jednog trenutka u povijesti tumačiš kao odrednicu nacionalne svijesti...


.

 

[Putnik iz Međugorja]

Kosovski zavjet je modernim riječima ugovor između Boga i srpskog naroda, odnosno način na koji srpski narod uređuje svoj odnos s Bogom.

Ako je kosovski zavet simbol srpske privrženosti pravoslavlju, kako ga Srbi uspijevaju povezati sa ljudima koji su odbacili pravoslavlje i srpstvo(po njihovoj priči...)?


.

 

[Mej bregami]

Međutim, srpska etnička svijest Dubrovčana se može dokazati kad se pogledaju rezultati izbora upravo u vrijeme tog popisa: Srpska stranka je najjača, Narodnjaci u kojima su možda još i tvrđi Srbi od ovih u Srpskoj stranci su drugi po snazi, dok talijanaši i jugoslavensko-hrvatska Supilova opcija imaju vrlo malo pristaša.

Čak i tridesetak godina kasnije, to je opet jasno vidljivo iz izbora. Pogledajmo izbore iz 1920. u Dubrovniku. Komunistička partija Jugoslavije ja najjača, dobila je 25.55%, Nezavisna (srpska) lista Melka Čingrije je druga, 17.54 %, a treća je Srpska radikalna stranka sa 16.61 %. Prva prohrvatska opcija, Hrvatska Zajednica je tek četvrta i ima 15.6 glasova, Hrvatska Pučka stranka ima 13.6. Slijede još dvije prosrpske opcije Jugoslavenska Demokratska Stranka (prokarađorđevići) 9.73 % i Težačka stranka 1.65 % (srpska verzija Hrvatske seljačke stranke).

Kao što vidimo, čak četvrtina Dubrovčana glasala je za komuniste, što ne čudi, slični su trendovi tada i u Crnoj Gori, a to je ipak etnički i antropološki slično stanovništvo. Popularnost komunista u Dubrovniku i Podgorici ukazuje gdje tada sociološki Dubrovčani pripadaju.

Srpske opcije uzele su 45 posto glasova, dok su hrvatske opcije dobile samo 29 posto glasova. To znači da se bar polovina Dubrovčana tada smatra Srbima, a manje od trećine Hrvatima. I to bez glasača komunističke stranke koji sebe zasigurno bar djelomično, ako ne i u potpunosti smatraju Srbima.

To je izvrtanje činjenica, 1890. Hrvatska stranka nije izašla na izbore zbog unutarnjih problema pa je pobijedila srpsko-talijanska koalicija. Izuzetak u povijesti izbora u Dubrovniku.
Odmah su počeli na sve gradske institucije lijepiti srpsko ime, zgadili se narodu i vlastitoj djeci. Nestali sa izumiranjem članova.

Ni poslije 1.s.r. srpska opcija nije imala nekog uspjeha na izborima.
Ne znam od kuda si ti izvukao svoje podatke, ali stvarnost je drugačija.

itd.

 

[Zvonimir Božić]

To je izvrtanje činjenica, 1890. Hrvatska stranka nije izašla na izbore zbog unutarnjih problema pa je pobijedila srpsko-talijanska koalicija. Izuzetak u povijesti izbora u Dubrovniku.
Odmah su počeli na sve gradske institucije lijepiti srpsko ime, zgadili se narodu i vlastitoj djeci. Nestali sa izumiranjem članova.

Zašto ti je potrebno ovo laganje? U Dubrovniku 1890. nije postojala nikakva "Hrvatska stranka". Na izbore je izašla Srpska stranka koji jest koalirala sa autonomašima, ali utjecaj autonomaša u Dubrovniku je kroz cijelo 19. stoljeće bio na razini statističke greške. S druge strane je bila koalicija pravaša i Narodne stranke. Pobijedila je Srpska stranka. Tu treba napomenuti da je i Narodna stranka vođena od Srba. Prvo ju je vodio Rafo Pucić, Srbin, a nakon toga Luko Zore, autor knjige "Dubrovčani su Srbi".

Izuzetak u povijesti izbora u Dubrovniku.

Opet lažeš. I 1880. bi pobijedila Srpska stranka, ali je tek nastala, pa su joj na sve načine onemogućavali rad. Pobijedili su narodnjaci Srbina Rafe Pucića koji je redovno pobjeđivao i čiji je rođeni brat Medo autor stihova "Sa Lovćena vila kliče, zdravo Srpski Dubrovniče!". I na sljedećim izborima bi pobijedila Srpska stranka, da Supilovi ljudi nisu ukrali 1899. ukrali iz gradske kase 10 000 forinti i optužili Frana Gondolu, kandidata Srpske stranke, koji se zbog toga ubio. Kako te nije sramota da pljuješ na takve ljude koji su bili spremni dati život radi lažne optužbe? Da spase čast koju ti niti imaš niti razumiješ!

Odmah su počeli na sve gradske institucije lijepiti srpsko ime, zgadili se narodu i vlastitoj djeci. Nestali sa izumiranjem članova.

Opet lažeš. Nikom se nisu zgadili, jer su i 10 godina nakon što više nisu bili vlast bili pojedinačno najjači u Dubrovniku. Mnogi od njih nisu imali djece iz protesta (što je bio običaj dubrovačkog plemstva i elite još od nestanka republike), a ako su imali, njihova djeca su 1914. robijala po austrijskim kazamatima, a 1941. po ustaškim.

Kako su Srpsku stranku vodili mlađi i radikalniji ljudi, zbog neslaganja s njihovim metodama je i došlo do raskola sa Srbima iz redova Narodne stranke. I Srbi iz Narodne stranke bili su u pravu. Mudri Pero Čingrija je vidio gdje to vodi. I kako je završilo? Zatvaranjima, lažnim optužbama, prebijanjima....

Od 1890-tih do 1. svjetskog rata Austrija je stalno naseljavala nove ljude koji su prihvaćali ideju hrvatstva. Prvi čovjek u Cavtatu koji je prihvatio hrvatstvo, do duše jugoslavenskog tipa, bio je Supilo. Hrvatstvo je žestoko propagirala nova generacija svećenika, posebno preko lista "Katolička Dalmacija" Ive Prodana.

Ni poslije 1.s.r. srpska opcija nije imala nekog uspjeha na izborima.
Ne znam od kuda si ti izvukao svoje podatke, ali stvarnost je drugačija.


itd.

Zašto pokušavaš muljati? Stavio sam podatke za grad Dubrovnik, a ti za cijeli kotar. U gradu su srpske opcije uzele gotovo pola glasova, a ako pridodamo i komuniste, onda 2/3. Na razini kotara, među seljacima i težacima, utjecaj katoličkog svećenstva je bio daleko jači, pa su i hrvatske opcije nešto jače, ali opet, srpske opcije i komunisti (za koje glasaju Srbi) imaju skoro polovinu glasova.

 

[Mej bregami]

Zašto ti je potrebno ovo laganje? U Dubrovniku 1890. nije postojala nikakva "Hrvatska stranka". Na izbore je izašla Srpska stranka koji jest koalirala sa autonomašima, ali utjecaj autonomaša u Dubrovniku je kroz cijelo 19. stoljeće bio na razini statističke greške. S druge strane je bila koalicija pravaša i Narodne stranke. Pobijedila je Srpska stranka. Tu treba napomenuti da je i Narodna stranka vođena od Srba. Prvo ju je vodio Rafo Pucić, Srbin, a nakon toga Luko Zore, autor knjige "Dubrovčani su Srbi".

Da, moja greška, mislio sam na Narodnu stranku, ne Hrvatsku stranku koja nastaje 1905.

1890. Narodna stranka nije izašla na izbore.

Narodna stranka je u početku okupljala Hrvate i Srbe te bila za priključenje Hrvatskoj.
1879. Srbi izlaze iz Narodne stranke i osnivaju Srpsku stranku jer se ne slažu sa priključenjem Hrvatskoj.
Na izborima uglavnom dobivaju glasova proporcijaono srpskom udjelu u stanovništvu oko 17%. Odnosi se na Dalmaciju jer u Dubrovniku nije bilo Srpske stranke.

Opet lažeš. Nikom se nisu zgadili, jer su i 10 godina nakon što više nisu bili vlast bili pojedinačno najjači u Dubrovniku. Mnogi od njih nisu imali djece iz protesta (što je bio običaj dubrovačkog plemstva i elite još od nestanka republike), a ako su imali, njihova djeca su 1914. robijala po austrijskim kazamatima, a 1941. po ustaškim.

Kako su Srpsku stranku vodili mlađi i radikalniji ljudi, zbog neslaganja s njihovim metodama je i došlo do raskola sa Srbima iz redova Narodne stranke. I Srbi iz Narodne stranke bili su u pravu. Mudri Pero Čingrija je vidio gdje to vodi. I kako je završilo? Zatvaranjima, lažnim optužbama, prebijanjima....

Od 1890-tih do 1. svjetskog rata Austrija je stalno naseljavala nove ljude koji su prihvaćali ideju hrvatstva. Prvi čovjek u Cavtatu koji je prihvatio hrvatstvo, do duše jugoslavenskog tipa, bio je Supilo. Hrvatstvo je žestoko propagirala nova generacija svećenika, posebno preko lista "Katolička Dalmacija" Ive Prodana.

Opet iznosiš stavove bez dokaza, potpuno izvan okvira onoga vremena.
Sve neke belosvecke zavere Vatikana i Švaba.

Što se tiće naseljavanja pa upravo Srbi su se tamo proporcionalno najviše doselili poslije 2.sr.
Sa 300 1890. na oko 8000 1991.

Većinom nemaš pojma o čemu pišeš, iznosiš vlastite želje kao činjenice bez i jednog dokaza.

Zašto pokušavaš muljati? Stavio sam podatke za grad Dubrovnik, a ti za cijeli kotar. U gradu su srpske opcije uzele gotovo pola glasova, a ako pridodamo i komuniste, onda 2/3. Na razini kotara, među seljacima i težacima, utjecaj katoličkog svećenstva je bio daleko jači, pa su i hrvatske opcije nešto jače, ali opet, srpske opcije i komunisti (za koje glasaju Srbi) imaju skoro polovinu glasova.

Stavio sam podatke iz kojih se vide rezultati za svaku općinu pa tako i grad Dubrovnik.
To što ne pokazuju tvoje fantazije je tvoj problem.

 

[Putnik iz Međugorja]

Još uvijek se niti jedan Srbin nije javio objasniti što je to kosovski zavet?

 

[ZabranjeniLegenda]

Još uvijek se niti jedan Srbin nije javio objasniti što je to kosovski zavet?

Objasnio sam ranije, evo opet:

Kult stvoren u 19. vijeku koji govori da Srbin mora da strada i zrtvuje sebe za Kosovo da bi dobio nebesko carstvo. Ugleda se na epsku fantastiku/poeziju Vuka Karadzica (Obilic, Lazar, Murat etc)

Danas to se podrazumijeva busanje u srbske grudi i ustvari raditi sve suprotno.

Sto se crkve tice, ekstremni je etnofiletizam, jeres.

 

[Лекизан]

Još uvijek se niti jedan Srbin nije javio objasniti što je to kosovski zavet?

https://sr.wikipedia.org/sr-ec/Косовски_завет

 

[ZabranjeniLegenda]

https://sr.wikipedia.org/sr-ec/Косовски_завет

Zamisli drzavnu ideologiju koja se bazira na par pjesama od slijepih guslara.

Inace Vidovdan je prvi put uveden kao drzavni praznik u Srbiji 1889. g. i uveden u crkveni kalendar 1892. g. A pojam ,,kosovski zavet" skovan 30ih godina tokom medjuratnog perioda 20. vijeka.

 

[Лекизан]

Zamisli drzavnu ideologiju koja se bazira na par pjesama od slijepih guslara.

Inace Vidovdan je prvi put uveden kao drzavni praznik u Srbiji 1889. g. i uveden u crkveni kalendar 1892. g. A pojam ,,kosovski zavet" skovan 30ih godina tokom medjuratnog perioda 20. vijeka.

Косовски завет или косовска легенда не спада у државну идеологију него у историјско сећање, традицију и културу српског народа.И присутна је у српском народу од почетка, и где год српски народ живи, и у Дубровнику и у Црној Гори.

 

[ZabranjeniLegenda]

Косовски завет или косовска легенда не спада у државну идеологију него у историјско сећање, традицију и културу српског народа.И присутна је у српском народу од почетка.

Pa to bi volio da vjerujes, ali istina govori suprotno. Marko Kraljevic je bio primarni srpski junak vjekovima dok kosovske pjesme su bile margina.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Pa to bi volio da vjerujes, ali istina govori suprotno. Marko Kraljevic je bio primarni srpski junak vjekovima dok kosovske pjesme su bile margina.

Ti nikako da naučiš razliku između kosovskog kulta u celini i specifično kulta Obilića; tu je ovde problem.

A pojam ,,kosovski zavet" skovan 30ih godina tokom medjuratnog perioda 20. vijeka.

0 bodova.

Nićifor Dučić (1832-1900):

 

[ZabranjeniLegenda]

Ti nikako da naučiš razliku između kosovskog kulta u celini i specifično kulta Obilića; tu je ovde problem.

Kosovski ciklus postoji prije 19.v. zabiljezili su ga Andrija Kacic Miosic i Vladika Vasilije, ali nije bio “kult” niti “zavjet” jer jos nije postojala ideologija.

0 bodova.

Nićifor Dučić (1832-1900):

Pogledajte prilog 1439768

On je prvi da ikad izgovori frazu, ali pojam je najvise koriscen u medjuratni period kada je iskristalisan.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Kosovski ciklus postoji prije 19.v. zabiljezili su ga Andrija Kacic Miosic i Vladika Vasilije, ali nije bio “kult” niti “zavjet” jer jos nije postojala ideologija.

A zašto mi ne odgovori za Cincare?

Kosovski ciklus postoji prije 19.v. zabiljezili su ga Andrija Kacic Miosic

Prekini da pišeš gluposti (u zadnje vreme deluje da si obišao par sajtova i da ih samo štancaš kao maksim po diviziji, ne razmišljajući pritom ni o jednoj jedinoj stvari).

Kačić nije bio sakupljač narodnih pesama, već pesnik (autor), koliko god ti ponavljao to ili želeo da bude tako.

 

[Pumpaj Dinstanović]

On je prvi da ikad izgovori frazu, ali pojam je najvise koriscen u medjuratni period kada je iskristalisan.

Ali vidiš, to prosto nije istina. Ne mogu se listati knjige i tražiti kada se neka sintagma specifično pominje, zato što većina sintagmi koje su u današnjoj svakodnevnoj upotrebi i jesu generalno govoreći novijeg datuma. Mora se sve istraživati i, naravno posmatrati isključivo u kontekstu, a ne istrgavati iz njega.

Primera radi, Vladimir Karić; str. 165 Srbija i Balkanski savez:

Kada se vide ovakve stvari, jasno je koliko je nebulozno ovo vezivati za 1930-e godine.