Daleko od toga "sve", nisam ja probala ništa, meni se sve što je lepo izdešavalo samo u detinjstvu a skoro ni tada, ali čemu kukati...
Ja jedino umem da se "dočekam na noge", na primer nađem se u situaciji da radim na % u nekoj trafici u zabačenom delu grada, ali ono baš baš zabačenom, i kažem sebi: "Sto godine samoće - sad ili nikad!" i pročitam za nekoliko dana (mislim da je bilo 3 i po dana...ovo kažem zbog skorog pominjanja brzine čitanja) knjigu koja je dobila Nobelovu nagradu. Znači, umem da napravim limunadu kad mi život da limun.
Snalaženje mi je jača strana, sad trenutno jesam malo potonula, što psihički, što finansijski, a sve zbog zdravstvenih razloga (i o tome sam pisala), teško mi je ali...šta bude - neka.
I to je samo period, proći će i ovo, sad, na bolje ili na gore, ne znam, ali to što deluje "sve probala", uglavnom sam bila primorana na rizik a i nisam dozvolila nikad nikome da upravlja mojim životom, na primer sa 12 godina sam rekla da neću da se udajem i porađam, svi su bili u fazonu "promenićeš mišljenje", "videćeš ti" itd, čak su mi sa 28 godina rekli (sestra od tetke) "Ti ako se ne udaš sad, ti ćeš se mučiti i sa 40", ja nisam htela (to je glavni razlog kad te već zanima) da "ostvarim svoju sudbinu kao žena".
I nije mi žao niti zbog mene lično, niti što nisam rodila još nekoga u ovaj haos i nesreću, zapravo, ne kapiram još uvek zašto sirotinja ima decu...itd.