Više od hiljadu i po godina ranije, helenistički svet, u rimsko doba neusmnjivo sa prestonicom u Aleksandriji, bio je pred vratima Industrijske revolucije. Prilog klasičara Gereta Rajana (toldinstone) u kojem raspravlja o tom pitanju:
Nekoliko poslednjih koraka koji su nedostajali i kolektivističko, centralazovano društov poznog Rimskog carstva koje je gušilo dalji napredak nauke i tehnologije, ili se barem zasnivalo na stagnaciji i malenim koracima, sprečili su da se prava pravcata industrijska revolucija pokrene još u III stoleću naše ere.
Brilijantna genioznost filozofa antičkog helenističkog sveta skoro da se sve preduslove stvorila. Kako bi svet izgledao da je ono što se u Britaniji dogodilo 1700-ih godina, desilo više od hiljadu godina ranije? Da je bilo više rimskih careva nalik Marku Aureliju; da su više bili inspirisani vladarskom praksom i ideologijom gospodara ptolemeidskog Egipta, koji su u značajnoj meri bili hrabre mecene kulture i tehnološkog progresa, spremne i na rizik? Gde bi izgledao svet da je Rim bio
još više malo nalik na svoje istočnjačke uzore i da nije bio ta uzica koja je stvorila iz političkih razloga ograničavajuće okolnosti? Da je bilo samo nešto više antičkih monarha koji nisu bili populistički diktatori, već prosvećeni filozofi?
Izvinjenje na malo je dužem citatu iz jedne od najdražih i najzanimljivijih knjiga koje sam ikad pročitao. Pisac je fizičar, ako je šta omašio s istorijske tačke, za oprostiti mu je. Boldovano je njegov ponuđen odgovor, da ga još više pojednostavim, možda kao vrsta nismo bili spremni za to
https://pdfcoffee.com/qdownload/carl-sagan-kozmospdf-pdf-free.html
...
Samo jednom u našoj povijesti pojavila se obećavajuća briljantna
znanstvena civilizacija. Zahvaljujući jonjanskom buđenju, imala je svoju
citadelu u Aleksandrijskoj biblioteci gdje su prije dvije tisuće godina
najbolji umovi starine utemeljili osnove sustavnog istraživanja matematike,
fizike, biologije, astronomije, književnosti, geografije i medicine. Mi još
uvijek gradimo na tim temeljima. Biblioteku su sagradili i podupirali
Ptolemejevići, grĉki kraljevi koji su naslijedili egipatski dio carstva
Aleksandra Velikog. Od vremena svog osnutka u trećem stoljeću prije naše
ere pa sve do razaranja sedam stoljeća kasnije, Biblioteka je bila mozaik i
srce starog svijeta. Aleksandrija je bila izdavaĉki centar planeta. Naravno,
tada još nije bilo tiskarskih strojeva. Knjige su bile skupe; svaka je bila
prepisivana rukom. Knjižnica je bila riznica najtoĉnijih prijepisa na svijetu.
Ovdje je stvoreno umijeće kritiĉkog izdavaštva. Stari zavjet je došao do
nas preko grĉkih prijevoda rađenih u Aleksandrijskoj biblioteci.
Ptolemejevići su posvetili velik dio svog enormnog bogatstva za
nabavljanje svake grĉke knjige kao i djela iz Afrike, Perzije, Indije, Izraela
i drugih dijelova svijeta. Ptolemej III Euerget želio je posuditi iz Atene
originalne rukopise ili službene državne kopije velikih starih tragedija
Sofokla, Eshila, i Euripida. Atenjanima su one predstavljale kulturnu
baštinu - nešto poput originalnih rukom pisanih primjeraka i naslovnih
stranica Shakespeareovih djela u današnjoj Engleskoj. Oni su, međutim,
odbijali da posude rukopise makar i na kratko vrijeme. Tek nakon što je
Ptolemej garantirao njihov povratak ogromnim depozitom novca, pristali
su da posude ta djela. Ali Ptolemeju su ti svici bili vredniji od zlata ili
srebra. On je laka srca žrtvovao depozit i pohranio originale najbolje što je
mogao u Biblioteku. Ljutiti Atenjani morali su se zadovoljiti kopijama koje
im je Ptolemej bez ikakva stida poslao u Atenu. Rijetko kada je neka
država tako pohlepno sakupljala riznicu znanja.
Ptolemejevići nisu sakupljali samo postojeće znanje; poticali su i
financirali znanstvena istraživanja i na taj naĉin stvarali nova znanja.
Rezultati su bili zadivljujući: Eratosten je toĉno proraĉunao veliĉinu
Zemlje, kartografirao ju je i utvrdio da se u Indiju može doći jedreći, na
primjer, iz Španjolske prema zapadu. Hiparh je naslutio da se zvijezde
rađaju, polako gibaju tijekom stoljeća i na kraju nestaju; on je prvi
katalogizirao položaje i sjajeve zvijezda da bi ustanovio takve promjene.
Euklid je napisao udžbenik geometrije iz kojeg se uĉilo dvadeset i tri
stoljeća, djelo koje je pomoglo pobuditi zanimanje za znanost kod Keplera,
Newtona i Einsteina. Galen je napisao osnovna djela o lijeĉenju i anatomiji
koja su vladala medicinom sve do renesanse. A bilo je, kako smo već
napisali, i još mnogih drugih.
Aleksandrija je bio najveći grad kojeg je antikni zapadni svijet ikad
vidio. Ljudi svih narodnosti dolazili su tamo trgovati, uĉiti. Bilo kojeg
dana, njegove luke su vrvile trgovcima, đacima i turistima. Bio je to grad
gdje su Egipćani, Arapi, Grci, Sirijci, židovi, Perzijanci, Nubijci, Feniĉani,
Italici, Gali i Iberi razmjenjivali robu i ideje. Vjerojatno je ovdje rijeĉ
kozmopolit poprimila svoje pravo znaĉenje - građanin ne samo jednog
naroda, već ĉitavog svijeta, kozmosa.83 Biti građanin kozmosa...
Ovdje stvarno bijaše sjeme današnjeg svijeta. Što ih je sprijeĉilo da
puste korijenje i procvatu.
Zašto je umjesto toga zapad drijemao tisuću
godina u mraku sve dok Kolumbo i Kopernik i njihovi suvremenici nisu
ponovo otkrili djela već uĉinjena u Aleksandriji? Ne mogu vam dati
jednostavan odgovor. Ali znam slijedeće: Nema ni jednog zapisa u cijeloj
povijesti knjižnice da je bilo koji od tih slavnih znanstvenika i uĉenjaka
ozbiljno izazvao politiĉke, ekonomske i religijske osnove svog društva.
Sumnjali su u trajnost i nepromjenjivost zvijezda, ali ne i u pravednost
robovlasništva. Znanost i uĉenje predstavljahu iskljuĉivo pravo povlaštene
manjine.
Ogromna većina stanovnika grada nije imala ni najmanjeg pojma o
velikim otkrićima do kojih se dolazilo unutar zidova Biblioteke. Novi
pronalasci se nisu objašnjavali niti izlazili u javnost. Istraživanja su im
donosila malo koristi. Otkrića na podruĉju mehanike i tehnike pare bila su
primjenjivana uglavnom za usavršavanje oružja, podhranjivanje
praznovjerja i zabavu kraljeva. Znanstvenici nisu nikada shvatili
potencijale strojeva za oslobađanje ĉovjeka.84
Velika intelektualna otkrića
imala su samo nekoliko praktiĉkih primjena. Znanost nikada nije zaokupila
maštu mnoštva. Nije bilo protuteže mrtvilu, pesimizmu, jadnom srljanju u
ruke misticizma. Kada je, nakon svega, svjetina pošla zapaliti Biblioteku,
tamo se nije našao nitko tko bi ih zaustavio. Posljednji znanstvenik koji je
radio u Biblioteci bila je matematiĉar, astronom, fiziĉar, i voditelj
neoplatonske filozofske škole - izvanredan raspon nadarenosti za bilo
kojeg pojedinaca u bilo kojem dobu. Zvala se Hipatija. Rođena je u
Aleksandriji godine 370. U doba kad su žene bile gotovo bespravne i kada
su smatrane pukim vlasništvom, Hipatija se kretala slobodno i samosvjesno
kroz tradicionalno muška podruĉja. Prema svim izvještajima bila je velika
ljepotica. Imala je mnogo prosaca, ali je odbijala sve ženidbene ponude.
Aleksandrija njenog doba - tada već dugo pod rimskom upravom -
proživljavala je godine teških kušnji. Ropstvo je klasiĉnoj civilizaciji
isisalo svu životnu snagu. Sve jaĉa kršćanska Crkva uĉvršćivala je svoju
moć i krenula u zatiranje poganskih utjecaja i kulture. Hipatija je stajala u
epicentru tih moćnih društvenih virova. Ćiril, aleksandrijski patrijarh,
prezirao ju je zbog njenog bliskog prijateljstva s rimskim namjesnikom i
zbog toga jer je bila simbol uĉenosti i znanosti, a to je rana Crkva
uglavnom poistovjećivala s poganstvom. Premda se nalazila u velikoj
opasnosti po život, ona je nastavila poduĉavati i objavljivati sve dok je
415. godine nije na njenom putu na posao presrela fanatiĉna rulja Ćirilovih
vjernika. Odvukli su je s koĉije, strgli joj haljine i naoružani školjkama
zvanim petrovo uho, odrali je do kostiju. Njeni ostaci su spaljeni, njena
djela zatrta, njeno ime zaboravljeno. Ćiril je postao svetac.
...
