На Неретви партизани су тукли четнике као волове у купусу. После Неретве настаје расуло у четничким редовима.
[/SIZE][/SIZE]
pod hitno da prestanes da gledas bulajiceve filmove i citas suborove stripove i zabavnike hahahha
- - - - - - - - - -
Ovo je istina o BICI NA NERETVI!
Na sajtu RTS-a film je najavljen nekritički, tj. kao da je zaista snimljen prema istinitim događajima. Kao da nije pao Berlinski zid, kao da Jovo Kapičić ponovo premerava teren za formiranje nekog koncentracionog logora – i uopšte kao da se ništa u međuvremenu nije desilo, na sajtu državne televizije doslovce piše:
“Najpoznatiji i najuspešniji film Veljka Bulajića posvećen je jednoj od najčuvenijih i najhumanijih bitaka u svetskoj vojnoj istoriji. Početkom 1943. godine, nemački generali su, po Hitlerovom ličnom naređenju, počeli sa sprovođenjem plana “Weiss“, kako bi uništili partizanske jedinice. Pritisnuti daleko nadmoćnijim neprijateljem, partizani sa vrhovnim štabom i 4.500 ranjenika našli su se opkoljeni u dolini Neretve. Ostao je samo jedan most, na čijoj drugoj strani su čekale jake neprijateljske snage, pripremajući se za masakr ranjenih boraca i bespomoćnog naroda. Tito naređuje da se sruši most. Iznenađeni neprijatelj prebacuje svoje snage na drugu stranu, predviđajući da će partizani pokušati samoubilački proboj. Međutim, u toku samo jedne noći, partizani grade novi most pokraj srušenog i prebacuju se na drugu stranu, izigravši neprijatelja.“
Dakle, uz bajke o veličini i humanosti, sada ponovo imamo verziju koju su i sami komunisti demantovali. Jedan od partizanskih komandanata, Koča Popović, i jedan od Titovih istoričara, pukovnik Mišo Leković (“Martovski pregovori“) priznali su da uopšte nije bilo “prebacivanja neprijatelja“ na drugu stranu i da se u dolini Neretve partizani nisu borili protiv Nemaca, pošto su sa njima sklopili primirje.
Međutim, ovakav tekst na sajtu državne televizije vraća nas unazad i zakonski posmatrano. Naime, Narodna skupština je donela zakon o izjednačavanju četnika i partizana, dok se ovde četnici nazivaju neprijateljima, pa čak i neprijateljima koji se spremaju “za masakr ranjenih boraca i bespomoćmog naroda“ (kog, uopšte, naroda?). Podsetimo, na toj drugoj strani Neretve tada se u stvari nalazila zapadna granica Srbije. “Srbija oslobođena“ – javio je major Radulović đeneralu Draži, kada su komunisti vraćeni na zapadnu obalu reke.
Ša se, u stvari, dešavalo na Neretvi?
Pošto je priča preobimna, skicirajući samo osnovne događaje:
– Sredinom februara 1943. godine partizani se kreću iz pravca Bihaća prema Netetvi; otud ih gone Nemci, u Operaciji “Vajs“ (Operacija “Vajs“ bila je uperena protiv partizanske “Bihaćke republike“ i nema veze sa Neretvom ni vremenski, jer se odigrala ranije, ni naravno geografski; međutim, komunisti su uvek spajali Operaciju “Vajs“ i Bitku na Neretvi, a na “suđenju stoleća“ 1946. čak su tvrdili da su ovu operaciju zajedno planirali Hitler, Musolini, Pavelić i Draža!).
– Iza Neretve teritoriju su držali četnici, među kojima i četnici legalizovani kod Italijana.
– Nastupala je partizanska glavnina: 1, 2 i 3 divizija, koje su najbolje naoružane i u stvari jedine mobilne, zatim 7. i delovi 9. divizije; ukupno 15.000 partizana.
– Partizani usput zauzimaju nekoliko italijanskih garnizona, koji su imali po 500-800 vojnika (Prozor, Jablanica, i još jedan).
– Hteli su da pređu most u Konjicu i da produže uz Neretvu, prema Foči.
– U Konjicu je bilo 500 Italijana, a u i oko Konjica kapetan Lukačević kao komandant Desnog krila, sa nešto preko 5.000 četnika.
– Od oko 20. februara Lukačević nanosi težak poraz komunistima, tako što izlazi ispred Konjica, pre nego što oni dođu do varoši.
– Na centru, komunisti su prešli reku, inače plitku u to doba – gaznu, ali kako su teško poraženi na glavnom pravcu napada, odlučuju da se vrate na zapad, u Centralnu Bosnu.
– Pre povlačenja, ruše sva tri mosta na tom delu reke, misleći da će tako zaustaviti četnike. Posle su Titovi generali Jakšić, kaomandat 7. divizije, i Žujović, iz Vrhovnog štaba, rušenje mostova označili kao jedan od najkatastrofalnijih poteza J. B. Tita. Naime, pošto je reka bila plitka, četnicima uopšte nisu bili potrebni mostovi, ali su itekako trebali partizanima, jer su oni imali oko 200 kamiona, 12 tenkova i 12 topova, koje su upravo zaplenili Italijanima. Kada su se vratili na Neretvu, sve ovo morali su da bace, jer nije bilo mostova… Dalje, četnici nisu smeli da idu dalje na zapad zbog Nemaca, a naročito kada su saznali za nemačko-partizanski pakt.
– Posle nekoliko dana, partizanska glavnina koja je poslata na zapad javlja da ne može proći, jer ima mnogo Nemaca.
– Delovi koji se još nisu bili povukli javljaju da most kod Jablanice nije sasvim srušen i da ga čuva svega 280 slabo naoružanih četnika Durmitorskog korpusa.
– Na taj most šalju oko 1.000 partizana i oni 8. marta prelaze reku.
– Nekoliko dana ranije komunisti su poslali delegate kod Nemaca, sa predlogom da se zajedno bore protiv Engleza čije iskrcavanje se očekuje, i četnika; od toga dana nastupa primirje između njih i traje sve do 17. maja 1943.
– Posle par dana komunisti zauzimaju Nevesinje, prvu varoš iza Jablanice; razlog: Đurišić nije doveo rezervu na vreme, Stanišić se povlačio gotovo bez borbe, Lukačević je posustao, a Baćović sa najboljim hercegovačkim jedinicama se nije vratio iz oblasti Knina.
– Sve partizanske jedinice i ranjenici prelaze Neretvu do 15. marta; Nemci ih nisu napadali zbog pomenutog pakta.
– Baćović se vraća i dolazi do još pet bojeva za Nevesinje; posle šestog boja, aprila meseci, komunisti u dolini Neretve i u celoj Istočnoj Hercegovini definitivno su potučeni; Baćović ih sabija u kanjon Pive; Draža čestita Baćoviću i Jevđeviću na ostvarenoj velikoj pobedi.
– Na strani legalizovanih četnika povremeno se borila italijanska grupa “Skoti“, sa oko 2.000 vojnika.
– Komunisti su imali podršku ustaša iz Fazlagića kule.
– Četnici su za vreme operacija na Neretvi često minirali prugu Sarajevo – Brod, kako bi omeli Nemce da dovuku pojačanja i da započnu očekivanu operaciju protiv njih; zbog ovoga Nemci aprila 1943. pokreću Operaciju “Tojfel“ protiv Ozrenskog korpusa, čija teritorija se nalazi uz tu prugu. Bitka na Neretvi za četnike je bila Bitka za jadransko zaleđe, tj. Nemce su smatrali većim neprijateljima od partizana. Protiv partizanske glavnine na Neretvi su se borile samo lokalne četničke jedinice, ojačane Crnogorcima.
– Drugi deo partizana prošao je Crnu Goru i stigao do Lima; Đurišićeve jedinice su rasturene, Stanišićeve na zapadu Crne Gore takođe; Draža je zato na Lim pozvao Rasinski i 2. ravnogorski korpus (ukupno 2.000 boraca).
– Početkom maja 1943. oko partizana nalazilo se 20.000 četnika, a oko četnika 65.000 Nemaca, sakupljenih za Operaciju “Švarc“. U planu za Operaciju “Švarc“, koji je diktirao Hitler, ne pominju se partizani, već samo uništenje četnika, a naročito Dražinog štaba u selu Lipovo iznad Kolašina.
– Nemci 12. maja napadaju Baćovićeve četnike koji su napadali partizane u dolini Pive, što su komunisti proslavili, ne očekujući da će i oni biti napadnuti, jer su verovali u primirje.
– Draža se 13. maja izvlači iz nemačkog obruča kod Brodareva.
– Đurišić 13. maja čeka Nemce u Kolašinu, ali oni ga hapse, sa oko 2.000 boraca.
– Nemci počev od 17. maja napadaju i komuniste, koji su ostali sami u obruču, pošto su se svi četnici, sem Đurišićevih, izvukli; delom su se izvukli iz obruča uz pomoć Italijana.
– Komunistička glavnina u obruču je uništena, ostalo je u životu svega 4-5.000 partizana, koje je propustila hrvatska “Vražja divizija“, na koju su slučajno nabasali. Nemci su poubijali i sve partizanske ranjenike (oko 4.000).
U drugom tomu knjige “General Draža Mihailović i opšta istorija četničkog pokreta“, Bici na Neretvi posvetio sam dosta prostora, uz 422 fusnote (a to su po pravilu dokumenta svih učesnika događaja). Za ovu priliku, izdvojio sam nekoliko stranica, pre svega baziranih na komunističkim dokumentima.