Srpska istoriografija stoji pod snažnim pritiskom novog antikomunistickog poretka
javnog secanja, gotovo u istoj meri u kojoj je komunisticka istoriografija ranije osmišljavala
dekretirani antifašizam. Istraživacki prioriteti pomeraju se od Titovih zasluga ka Titovim
promašajima. Lako je pojmljivo što više nisu aktuelni Titovi uspesi (u privredi, diplomatiji i
obezbedjenju nacionalnog mira), vec žrtve Titove politike. Ali je neverovatno sa kojom
brzinom je srpska istoriografija nacinila zaokret od glorifikacije Tita ka njegovoj demonizaciji.
Antititoizam je kod inteligencije postao salonski deo identiteta. Gotovo da nije potrebno
isticati da kruto podvajanje javnog prijatelja i neprijatelja pogoduje stereotipnom mišljenju. U
Hrvatskoj je kljucna alternativa Evropa – Balkan, unutar koje je antikomunizam posrednik, a
jugonostalgija najveci greh. Danas u Srbiji slicnu ulogu ima napetost izmedju demokratskog
nacionalizma i komunistickog totalitarizma, a greh je mondijalizam. U hrvatskoj jugoparanoji
antibalkanska retorika sažima antikomunizam i antitotalitarizam u oceni SFRJ kao balkanske
tiranije sa srpskom dominacijom. Tito jeste bio Hrvat, ali ne u dovoljnoj meri. Analogni
stereotip hrvatskom vidjenju Balkana za srpski nacionalizam jeste bivši komunisticki
internacionalizam sa pogubnim nacelom ravnoteže, tj. tezom da su svi nacionalizmi
podjednako opasni. Tito jeste bio za celovitu Jugoslaviju, ali je razdrobio i podvlastio Srbe.
Retki višeslojni pristupi socijalistickoj prošlosti postaju u novom kolektivnom pamcenju
disonantni. Ranija socijalisticka slika istorije i istoriografija bez ostatka se proglašavaju za
dekretirane laži, a da se pri tome ne vodi racuna o osobenoj vezi socijalisticke stvarnosti i
svesti o njenoj prošlosti. Komunisticka slika prošlosti koristila je drugacije pojmove i
kategorije za tumacenje prošlosti (ideologija, klasna svest) od današnjih (konstrukcija,
identitet, prevladavanje prošlosti). Hladniji pristup srušenoj slici o prošlosti, u cijem je središtu
bilo velicanje Tita, trebalo bi da uzme u obzir: (1) društvenointegrativne osobenosti
socijalistickog kolektivnog pamcenja, (2) epohalnu svest u kojoj se ova uoblicavala (bipolarni
svet), i (3) konkretne društvene uslove svake bivše republike u kojoj se razvijala svest o
prošlosti. Recju, treba uvesti višedimenzionalni obrazac društvene uslovljenosti slike istorije
umesto kategorija komunizam i postkomunizam. Višeslojni obrazac teže je razviti od lagodne i
udobne sheme totalitarna prošlost – demokratska sadašnjica. Treba nijansirano razmatrati
konkretnu povezanost bica i svesti unutar svakog razdoblja. Samo tako se celovitije može
razumeti Ttitova uloga. Na koji nacin su se npr. faze blokirane modernizacije u SFRJ
podudarale sa fragmentizacijom i diferencijacijom dekretiranog uniformnog komunistickog
vidjenja prošlosti? Kakvu viziju prošlosti je tražila ubrzana industrijalizacija pocetkom 1950-
ih u Jugoslaviji, kakvu samoupravna faza socijalizma za vreme Titovog života, a kakvu nakon
njegove smrti? Koje vrednosti namece koja faza (centralisticka, policentricna, posletitovska) ?
Kako se menjala kultizacija Tita s obzirom na promene u medunacionalnim i
medurepublickim odnosima? Koje krize i prekretnice su najviše uticale na promene istorijske
slike: 1949, kada pocinje snažna kritika staljinizma, 1965, kada pocinje osamostaljivanje
republika, 1980, kada Tito umire i pocinje prodor nacionalizma u istoriografiju, 1985. kada se
pocinje osecati uticaj perestrojke i pocinje ubrzana erozija harizme partije. U srednjoškolskim
udžbenicima može se pratiti evolucija slike o prošlosti, ali i u istraživackim radovima.
Najbolje je naporedo pratiti stvaralacke i reproduktivne sadržaje. Iza zadržavanja
neprikosnovenih osnovnih mesta secanja (Sutjeska, Neretva, sedam ofanziva, istorija partije,
sukob sa Staljinom i kljucnih ideoloških opštih kurseva – antikapitalizam, antibirokratizam,
samoupravljanje), krilo se razlicito akcentovanje i vidjenje dekretirane bliže prošlosti kod
bivših republika. Opšti razvoj prerade prošlosti tekao je od dijamatovskog preko
samoupravnog marksizma do razlicito akcentovanog nacionalizma (od levicarskog do
liberalnog, postmodernistickog- konzervativnog do restaurativnog). U tom sklopu je u javnom
pamcenju i istoriografiji uvek iznova preocenjivana i Titova uloga.