Dovrsi pricu ...

Povecerje je vec stizalo a Jelena je i dalje nemo sedela u polumraku svoje sobe i pitala se koliko ce ova agonija jos trajati. Zasto se sve tako moralo odigrati? Pa dobro, da li je stvarno toliko slepa ili zaljubljena da po ko zna koji put moze da oprosti sve ono sto ne daje nadu.
U redu, pomislila je, otici ce i ovoga puta, ali sta dalje. Do kada ce lutati u potrazi za sopstvenom srecom i novom zorom?
Ustala je lagano, skoro bez snage i otisla do kupatila. Odvrnula je slavinu i pustila da se kada puni. Koliko je voda bila topla nije imala zelju da proveri. Jednostavno, prepustice se. O onome sto biva, mislice kasnije...
 
Topla kupka je ucinila svoje i Jelena je mogla vec racionalnije i opustenije da razmislja o svemu. Cela situacija je u stvari i normalna posledica predhodnih desavanja. Kako je samo mogla i pomisliti da ce se vremenom nesto promeniti. Pa na kraju krajeva da li je to i moguce.

U sobi je zvonio telefon, ali nije imala volje da prica sa bilo kim. Automatska sekretarica ce i onako zabeleziti poziv. Cula je muski glas koji je govorio nesto u stilu "Javi se" ali je samo produzila dalje i ne razmisljajuci ko bi to mogao biti i sta zeli.

Otvorila je svesku i pocela zapisivati svaku misao koja joj je proletela kroz glavu. Naravno, sve su bile upucene NJEMU. Nakon nekog vremena postala je svesna da niz njene obraze teku suze. Obrisala ih je dlanom, a onda je glasno pocela da place. Neka, pustice da izadje sav bol, ocistice dusu. Znala je da joj je tako nesto potrebno da bi u opste mogla nastaviti da normalno funkcionise.
Suze... suze su lek za sve.
 
Bila je duboka noc kada se probudila, glave naslonjene na njenu ruku na stolu. Zbunjeno je pogledala oko sebe, a onda se svega prisetila.
Osetila je laku glavobolju a usta su joj bila suva. Pozelela je da je protekli dan bio samo ruzan san, ali su joj jos uvek vlazni obrazi i natekle oci govorili da je ipak sve bilo java.
Popila je aspirin i otisla u krevet. Pokusace da zaspi, a mozda joj novi dan donese i nove nade.
 
Ali nije znala šta on oseća... Ležao je u praznom krevetu... Praznom, jer nje više nije bilo... Zamišljao je da je tu... Pokušao je da zaspi... Ali bez rezultata... Umesto nje, pored njega je zvrjao prazan jastuk...
 
I svaka minuta koja je prolazila, bese vecnost. Svaki, kao udar groma u mukloj tisini koja ga je okruzivala, zvuk sata, saptao je njeno ime. I cemu novo svitanje, cemu novi dan, kada nista nece biti isto. Trebalo je da lepo ode na krov i skoci. Ne... To ne boli dovoljno duboko. Sve se svrsi u trenu. Mrak.
I osmeh mu ozari lice."Pa da, idem dabar probam da je vratim, da je zamolim da me saslusa, da novu sansu!". To ce boleti onoliko koliko on to sada zasluzuje, oprostila ili ne. To ce joj pokazati da zeli nesto da menja, da bude bolje; on, tako ponosan, ako treba molice.
 
Izvini Kiss Me što ti kvarim temu... Samo sam bio malkice iznerviran kad sam ovo počeo da pišem... Sad se osećam mnogo bolje. :mrgreen:

Ajde, sutra ću napisati nešto normalnije... Nežno, romantično, lagano... Ali danas sam morao ovo da izbacim iz sebe...
 
Ma nisam ja strašan. Samo sam bio malo ljut... Pa rekoh da izbacim to iz sebe... A Kiss me me je i onako gnjavila da nastavim priču... Pa eto... Samo što odgovor nije očekivan. Šta je tu je. :roll: Bolje da jednom napišem nešto ovako, nego da večito budem "kivan", zar ne?
 

Back
Top