sanja&darko
Zainteresovan član
- Poruka
- 435
Citam te uzasne dogadjaje o kojima pise Indigo i cudim se, iako sam mislila da me malo jos toga u nasim bolnicama i domovima zdravlja moze iznenaditi, vidjala sam svasta.
Ponekad pomislim da sam mozda ja neki poseban baksuz pa nekako uvek nadrljam sa lekarima i sestrama.
Pa evo malo prica iz ugla pacijenta, tj. mene.
Kada sam se prvi put porodila i probudila iz anestezije( radjen je c.r.) hirurg koji me je operisao mi je sapnuo na uvo onako jos bunovnoj da sam dobila zdravo musko dete.
Kako mi ga nisu donosili skoro celi taj dan ( porodila sam se oko 10 pre podne) sutra pre podne je dosla glavna sestra i pitala me sto jos moja beba nije u krevecu. Ja joj kazem da ne znam i da treba tek da mi je donesu i da je jos nisam videla. Inace sam pre toga lezala u sok sobi pa su me onda prebacili na njeno odeljenje.
Onda ona sa tuznim izrazom lica meni kaze da sa bebom sigurno nesto nije u redu cim mi je nisu jos doneli.Ostale zene me tuzno gledaju i pocinju da me tese.
Hvala Bogu te mi je hirurg rekao da je dete zdravo pa nisam verovala.
Otisla sam do boksa sa bebama i zatrazila od babice da mi pokaze bebu i naravno beba je bila ok.
E sad se ja pitam, sta se uci na tim medicinskim skolama, i da li su culi za psihologiju i koliko je pristup pacijentu bitna stvar. Cak i kad se desi najgore valjda ima nekih obzira i nacina kako se to saopstava , a kamoli kad nisi u nesto siguran.
Pa ne prodaje luk i krompir na pijaci pa da tako kaze e ovo vam je lepo a ovo bas i ne valja.
Svi mi ovde u Srbiji stradamo i patimo i lekari i pacijenti zato sto ima dosta onih i medju jednima i medju drugima koji pre svega nisu ljudi a to se malo teze moze ispraviti. Treba da prodje vreme da takvi nestanu po sili prirode a da generacje koje dolaze od pelena pocnu da se uce sta je dobro a sta zlo.
Ponekad pomislim da sam mozda ja neki poseban baksuz pa nekako uvek nadrljam sa lekarima i sestrama.
Pa evo malo prica iz ugla pacijenta, tj. mene.
Kada sam se prvi put porodila i probudila iz anestezije( radjen je c.r.) hirurg koji me je operisao mi je sapnuo na uvo onako jos bunovnoj da sam dobila zdravo musko dete.
Kako mi ga nisu donosili skoro celi taj dan ( porodila sam se oko 10 pre podne) sutra pre podne je dosla glavna sestra i pitala me sto jos moja beba nije u krevecu. Ja joj kazem da ne znam i da treba tek da mi je donesu i da je jos nisam videla. Inace sam pre toga lezala u sok sobi pa su me onda prebacili na njeno odeljenje.
Onda ona sa tuznim izrazom lica meni kaze da sa bebom sigurno nesto nije u redu cim mi je nisu jos doneli.Ostale zene me tuzno gledaju i pocinju da me tese.
Hvala Bogu te mi je hirurg rekao da je dete zdravo pa nisam verovala.
Otisla sam do boksa sa bebama i zatrazila od babice da mi pokaze bebu i naravno beba je bila ok.
E sad se ja pitam, sta se uci na tim medicinskim skolama, i da li su culi za psihologiju i koliko je pristup pacijentu bitna stvar. Cak i kad se desi najgore valjda ima nekih obzira i nacina kako se to saopstava , a kamoli kad nisi u nesto siguran.
Pa ne prodaje luk i krompir na pijaci pa da tako kaze e ovo vam je lepo a ovo bas i ne valja.
Svi mi ovde u Srbiji stradamo i patimo i lekari i pacijenti zato sto ima dosta onih i medju jednima i medju drugima koji pre svega nisu ljudi a to se malo teze moze ispraviti. Treba da prodje vreme da takvi nestanu po sili prirode a da generacje koje dolaze od pelena pocnu da se uce sta je dobro a sta zlo.

