DOBROTOM POBEDITI

  • Začetnik teme Začetnik teme Taisa
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Svaka priča o dobroti i pobedi iste je meni čista demagogija potekla i još uvek visi iz morala i stereotipa, i više liči na iscepanu stranicu iz dečije knjige gde se takve paralaže koriste u dobre svrhe , da pripreme dete za svet reakcijama a ne bolom....
Jer ne može dobro opstati kad nekome otimate, kad nekoga uzdignuto išibate, dok na drugo istaknuto mesto ne obesite i fizički ne uništite dobrotu koja će stvoriti u glavi išibanog idola, heroja, mecenu volje i duha. Večite igre izmedju mazohizma i dobrote.

Ukratko....
Tako se od vrline da vas razdvajanja, boli,pravde-nepravde,ne odvajaju od vašeg puta i izgradjivanja sa saputnicima vrlo često "okretanjem drugog obraza" dolazi do čiste suprotnosti , do akta koji postaje mazohistički simbol naše snage i sujete koja buja iz nje i stvara lažni utisak snage , a što je najgore odvaja nas od puta, od saputnika, sve u želji da komuniciramo sa fizički najbližima, da prosvetlimo nerazbudjene i nezainteresovane i tako se učinimo na neki način gospodarima njihove duše i budjenja.
Rob dobrote nije samo izmišljotina zlih.
Vidiš ćorsokak a ne vidiš da lavirint ima izlaz. Posledica siromašnog duha.
 
Svaka priča o dobroti i pobedi iste je meni čista demagogija potekla i još uvek visi iz morala i stereotipa, i više liči na iscepanu stranicu iz dečije knjige gde se takve paralaže koriste u dobre svrhe , da pripreme dete za svet reakcijama a ne bolom....Jer ne može dobro opstati kad nekome otimate, kad nekoga uzdignuto išibate, dok na drugo istaknuto mesto ne obesite i fizički ne uništite dobrotu koja će stvoriti u glavi išibanog idola, heroja, mecenu volje i duha. Večite igre izmedju mazohizma i dobrote.Ukratko....
Tako se od vrline da vas razdvajanja, boli,pravde-nepravde,ne odvajaju od vašeg puta i izgradjivanja sa saputnicima vrlo često "okretanjem drugog obraza" dolazi do čiste suprotnosti , do akta koji postaje mazohistički simbol naše snage i sujete koja buja iz nje i stvara lažni utisak snage , a što je najgore odvaja nas od puta, od saputnika, sve u želji da komuniciramo sa fizički najbližima, da prosvetlimo nerazbudjene i nezainteresovane i tako se učinimo na neki način gospodarima njihove duše i budjenja.Rob dobrote nije samo izmišljotina zlih.

То је суштина!

(Последица слободног духа!)
 
Пошто сви овде знају ко је Достојевски, нема потребе да правим било какав увод. Само да наведем неке његове речи (1876), мудре до бола (као и обично):

"... и тврдим да је љубав према човечанству незамислива, несхватљива и потпуно немогућа без узајамне вере у бесмртност људске душе."

"... без највише идеје не могу да постоје ни човек ни нација. А највиша идеја на земљи јесте само једна, а то је идеја о бесмртности људске душе, и све остале "највише" идеје живота само из ове једине произилазе"
 
Пошто сви овде знају ко је Достојевски, нема потребе да правим било какав увод. Само да наведем неке његове речи (1876), мудре до бола (као и обично):

"... и тврдим да је љубав према човечанству незамислива, несхватљива и потпуно немогућа без узајамне вере у бесмртност људске душе."

"... без највише идеје не могу да постоје ни човек ни нација. А највиша идеја на земљи јесте само једна, а то је идеја о бесмртности људске душе, и све остале "највише" идеје живота само из ове једине произилазе"

Na ovoj temi je i naglašeno da je upravo Dostojevski uzor, a dodaću i to da imam utisak da oni koji nisu baš shvatili koliko je tema duboka i koji su je doživeli površno trebalo bi da se makar upoznaju sa Dostojevskim, naravno ne teme radi, nego sebe radi.

Bilo je tu nekih komentara na račun postavljača teme, u smislu da se isti u ponašanju ne pridržava u svakom trenutku onoga što ova tema zagovara, što je potpuno nevažno za diskusiju i razumevanje teme i težnje da se primeni u životu i pokuša pobeđivati zlo dobrotom.
 
Па, какав кредибилитет може да има особа која заговара поштење а вара на сваком кораку, ***** која се куне у невиност а ради за лову, убица који проповеда ''љуби ближњег свог'' док вам ставља нож под грло, лопов који другима прича о неморалности крађе док вам завлачи руку у џеп.... колику тежину могу имати речи таквих особа и колико њихови ставови могу бити озбиљно и добронамерно схваћени?!
 
Treba razlikovati dobronamernost od dobrodelovodje.....

Naravno da mala količina znanja večito čini da dobronamernost bude daleko od dobrodelovanja.
I onda se večito posegne za potvrdom okoline da je dobrodelovanje stvarno dobrodelovanje i upletemo mediokritet, lažni moral, javne laži i čuveno površno "daj da uživamo danas, a sutra šta bude".

Da li je moguće znati bolje od nekoga kako će se poneti i kako ponašati u budućnosti?
I pored njegove slobodne volje , vaša volja je viša volja.
Čija je onda dobronamernost bliža dobrodelu, osobe kojoj se čini ili osoba koja joj čini dobrodelo?
I hoće li dobrodelatnik bidi dobronameran u svim očima koja ga gledaju?
Čak i u najglavnijim očima , očima "žrtve"?
 
Ukratko....
Tako se od vrline da vas razdvajanja, boli,pravde-nepravde,ne odvajaju od vašeg puta i izgradjivanja sa saputnicima vrlo često "okretanjem drugog obraza" dolazi do čiste suprotnosti , do akta koji postaje mazohistički simbol naše snage i sujete koja buja iz nje i stvara lažni utisak snage , a što je najgore odvaja nas od puta, od saputnika, sve u želji da komuniciramo sa fizički najbližima, da prosvetlimo nerazbudjene i nezainteresovane i tako se učinimo na neki način gospodarima njihove duše i budjenja.
Rob dobrote nije samo izmišljotina zlih.

veoma dobro receno.jer cak i onda kad zaista bez ikakve zadnje namere ucinimo nesto za nekoga, bilo delom bilo savetom, da li ikad mozemo biti sigurni da negde u nama ne cuci ideja kako on sam ne zna sta je za njega najbolje,i kako smo mi sami pametniji, bolji, promisljeniji?
ideja je prokleta, i potire dobro.pretvara dobro u zlo.pretvara nas u zlo.ili ne pretavara, nego nam samo omogucava da vidimo da smo u stvari zlo, kad mislimo da smo dobro?
ali je tako neverovatno moguca, i tako uzasno realna.
dillema koju nisam uspela da razresim.
 
Па, сви знамо ону стару:

"Пут до пакла поплочан је добрим намерама."

Потребно је огромно знање да би се "добра намера" сигурно претворила у добро дело и добар резултат на крају (мада се понекад деси да резултат буде случајно добар, као што и ћорава кока погоди понеко зрно).

Па ипак ... да ли баш ја "најбоље" знам шта је за мене добро? Па кад бих ја то знала, ја бих сама била тај мудрац, а ја то нисам, бар не испочетка (нико се није научен родио). Почесто ми је у животу било потребно да ми неко мудрији од мене да добар савет, али нисам могла да нађем много мудрих људи у близини. У раној младости углавном сам се држала Јеротића, то је био најмудрији човек који ми је био на дохвату.

Ово је баш тешко питање: слушати или не слушати савете, и чије! Чије! Како глуп (млад) човек да уопште схвати да је његов саветник паметнији од њега и да га треба послушати? Нарочито ако је бандоглав и убеђен да је најпаметнији на свету (као што сам ја била)?

Баш тешко питање!
 
eh, modruna...
i najmudriji saveti, mozda za nekog nisu dobri..znas ono, da sam sa 20 znala ovo sto sad znam, mozda bi mi zivot bio drugaciji.drugaciji sigurno, ali da li bi bio bolji? i sta je dodjavola dobar zivot? svi kao kriterijum dobrog zivota podrazumevamo prisustvo blagostanja, odsustvo patnje...a ko nije doziveo patnju u zivotu ostao je plitak i ...nikad nije sazreo..
mozda svako mora da prozivi svoje patnje? mozda svako treba da pocini svoje greske?

jedina pomoc koju sam u zivotu trebala i koja mi je cinila, je da mi ljudi postave ogledalo da jasnije vidim svoje postupke.jer nije vazno sta cinimo.vazno je zasto.
 
Mudrost u dobroti ne upućuje uvek na zaštitu.

Najbolji savet nije uvek ono što je istina, niti ono što je zaštićujuće za pojedinca koji hrli u grešku i povredu.
To je zato što su većina ljudi orjentisana da veruje samo iz svog iskustva, i onda takvim ljudima treba pružiti priliku da imaju svoja iskustva i da iz njih uče....
Tu bi dobrotvor bio onaj koji izabira ona iskustva i onda kada su ona najmanje bolna....za drugoga.

//Ova poslednja rečenica je namenjena mnogo stabilnijim i realnijim osobama , a ne hirovitim i tvrdoglavim osobama.//

Druga opšta osobina je uverenost u ispravnost koja je obrnuto proporcionalna neznanju i zatvorenosti u sebe i manjem iskustvu. Pošto sam u iznošenju teorija ovde nekad jako siguran , postavlja se pitanje banalista i zlonamernih , da li je to uvek slučaj....i kod mene.

//Da bih izbegao tu zamku , iznosim samo ona tvrdjenja i naglasim da su proverena , samo ona tvrdjenja koja su u ukršanim odnosima izašla kao potvrdjena , a iz najnepovezanijih društvenih ili psiholoških i psihologičkih odnosa....Tu još uvek postoji greška da je kumuliran stereotip društva ustvari lepo izbrušen stereotip današnjeg lošeg znanja i nekih zabluda, ali je bar sujetni momenat do maksimuma smanjen....
Zašto onda ne bi ispoljili sigurnost i u onim slučajevima gde sigurnost nije posledica samoubedjenosti već rezultat metode koja vodi nekada do neželjenih rezultata i samim tim bolje shvatiti sebe (jer razlika izmedju neželjenog i rezultata koji je pošao od željenih stavova te iste osobe ustvari pokazuje nerealnost i zabludu u očekivanjima i postavljanju same osobe prema svetu , i licemerje i sebičnost u drugom krugu analize....)//

Samouverenost je potrebna osobina, jer ostavlja otvorenost ka prihvatanju i proučavanju sveta....
Na taj način dobrota postaje vremenski uokvirena....
Jer dobrota može biti i razmaženost deteta ,ako će ta dobrota da traje čitav život i da zaštita traje takodje čitav život toj osobi....
U protivnom dobrota nije u stalnom pružanju dobitka i zaštite, već u širenju varijeteta sposobnosti i prilagodljivosti jer onda je evoluciono jača jedinka....

Ima tu još nijansi koje utiču , kao što je sujeta prilaza, sujeta kontrole,kao i gordost iskustva koja se ogleda u rečenici "ko nije doživeo patnju u životu ostao je plitak ...i nikad nije sazreo" KOJA UOPŠTE NIJE TAČNA.
Nije tačna zato što patnja stvara crnilo u duši i mržnju prema nečemu i nekome i smanjuje samouverenje i samopouzdanje , a to smanjuje mogućnost bržeg učenja.
Nije tačna ni zbog toga što znanje i mudrost mogu da se stiču i iz tudjih iskustava ako se pažljivo posmatra i deo oseti.
Nije tačna ni zbog podrazumevanog tumačenja pojma zrelosti koja znači delom uplašenost i obazrivost i nepoverenje.
Niti je manji spektar prilagodljivosti sredini nešto što je evolutivno ili na drugi način vredno u tim datim uslovima, već samo mogu da predstavljaju ličnu satisfakciju onoga ko nije "u medu i mleku".

Mnogo je bolje biti neopterećen ličnim neuspesima, ličnim strahovima, ličnim frustracijama, ličnim patnjama i iz iskustva pričam da empatija može da se razvija i analitičkim i percepcionim metodama i na taj način zrelost postaje percepcija o različitim načinima mišljenja , emulacija različitih načina mišljenja i poštovanje različitih načina mišljenja koji su naravno nastali iz različitih iskustava , inteligencije , obrazovanja, i trauma i patnji.....


Svako popuštanje veličanju ličnih vrednosti daje novi korak ka matrixu.....
 
eh, modruna...
i najmudriji saveti, mozda za nekog nisu dobri..znas ono, da sam sa 20 znala ovo sto sad znam, mozda bi mi zivot bio drugaciji.drugaciji sigurno, ali da li bi bio bolji? i sta je dodjavola dobar zivot? svi kao kriterijum dobrog zivota podrazumevamo prisustvo blagostanja, odsustvo patnje...a ko nije doziveo patnju u zivotu ostao je plitak i ...nikad nije sazreo..
mozda svako mora da prozivi svoje patnje? mozda svako treba da pocini svoje greske?

jedina pomoc koju sam u zivotu trebala i koja mi je cinila, je da mi ljudi postave ogledalo da jasnije vidim svoje postupke.jer nije vazno sta cinimo.vazno je zasto.


Добро, али мислим да причаш исто што и ја, само другим речима.

То што ти поетски (и лепо) зовеш "огледало" -- то је баш та мудрост о којој ја говорим. Само мудар човек може да ми постави ПРАВО огледало, да заиста видим истину у њему. Већина мојих ближњих постављала ми је КРИВО огледало пред лице, и ја сам интуитивно капирала да то није истина, да то није стварно моје лице, да је то само њихово (глупо) ТУМАЧЕЊЕ мога лица.

Леп симбол -- огледало. Желим ПРАВО огледало, а ја ћу га сама ставити пред лице, неће морати да ми га гурају на силу. Желим да видим како стварно изгледам, да бих знала шта да предузмем даље. Али, као што рекох, за ово бих морала да сретнем неког заиста мудрог човека, јер само он може да има (буде) право огледало.
 
gordost iskustva...:)

ali dobro, ostavilo se novo pitanje ..i bas me interesuje sta ostali misle o tome...

koliko patnja, poteskoce, problemi i sl..doprinose sazrevanju..a koliko odmazu, u smislu koji je naveo patak?
 
pa ne treba ti gordost iskoostva.....taj spoj je destrooktivan........i ja mislim da nije tačno "ko nije doživeo patnju u životu, ostao je plitak" ...... takav stav naglašava sopstveno iskoostvo i time se osoba poredi...i stavlja iznad droogih......iskoostva bi trebalo da olakšavaju razoomevanje droogih..a ne da boodu prepreka...istina je i da nikog ne mimoilaze poteškoće, problemi i patnja.....samo pažjivo posmatrajte......opet imamo...pravljenje kapitala...od soptvenosti..i samodovoljnosti......reći će neko... mene moja patnja i trnovit poot do nečega naoočila da vrednoojem više nego što to čine ljoodi koji su do toga došli lako....da, ali to je tvoj lični uspeh....ako potenciraš.....onda praviš kapital....postaješ zatvoren sistem i možeš da imaš jed prema svetu.......
 
koliko patnja, poteskoce, problemi i sl..doprinose sazrevanju..a koliko odmazu, u smislu koji je naveo patak?
Problemi i poteškoće su neophodni, što za lični rast, što za napredak društva. Kad bi nam bilo kao u raju, kad bi nam sve bilo potaman, ne bi bilo potrebe da bilo šta menjamo. Ali, mera patnje zeza. Kad ono što ne ubije jača čoveka, a kad ga sakati? Pretpostavljam da je individualno. A, opet, ako neko može i dosta muke da podnese, ne znači da će iz toga izaći pametniji, bolji, unapređen.
 
Да, да, рече Ниче: "Оно што ме не убије, ојача ме."

Али, као што каже Хавалиус, шта ако ме додуше не убије, али ме ОСАКАТИ, па нисам више ни за шта?
 
Па, какав кредибилитет може да има особа која заговара поштење а вара на сваком кораку, ***** која се куне у невиност а ради за лову, убица који проповеда ''љуби ближњег свог'' док вам ставља нож под грло, лопов који другима прича о неморалности крађе док вам завлачи руку у џеп.... колику тежину могу имати речи таквих особа и колико њихови ставови могу бити озбиљно и добронамерно схваћени?!
Da li ko takvim osobama pripisuje dobrotu?
 
to bi bilo otprilike to..zaista verujem da covek koji provede zivot u staklenom kavezu ostane pomalo debilan...
i da ja imam mnogo iskustva, vise nego sto bi mi bilo potrebno...i nikad nisam sigurna koliko sam zrela , a koliko osakacena..zato mi i jeste bio smesan izraz gordost iskustva...:)
jel bese aristotel govorio da je najveca vrlina umerenost, u svemu..jer sve cemu se prepustimo, i sve cega se potpuno odreknemo svedoci o nasoj slabosti...ali kako naci meru potrebne patnje, a da nije preterana?a da nas ne ucini zatvorenim, uplasenim, gordim, slomljenim?

a ideja o tome da iskustvo nije potrebno da bi se sagledalo, da bi se postalo mudrim, nije mi nova...da covek promisljanjem moze da da dodje do istih zakljucaka kao i prozivljavanjem..i prvi put kad sam je cula pokusala sam da ozbiljno razmislim o tome...ali, kako se moze promisliti miris? dodir? muzika? vedra letnja noc? smeh deteta? ljubav? kako se moze iskusuti radost pobede a da ne rizikujes gorcinu poraza?
da li je isto ziveti i promisljati o zivotu?
 
Treba razlikovati dobronamernost od dobrodelovodje.....

1. Naravno da mala količina znanja večito čini da dobronamernost bude daleko od dobrodelovanja.
I onda se večito posegne za potvrdom okoline da je dobrodelovanje stvarno dobrodelovanje i upletemo mediokritet, lažni moral, javne laži i čuveno površno "daj da uživamo danas, a sutra šta bude".

Da li je moguće znati bolje od nekoga kako će se poneti i kako ponašati u budućnosti?
I pored njegove slobodne volje , vaša volja je viša volja.
2. Čija je onda dobronamernost bliža dobrodelu, osobe kojoj se čini ili osoba koja joj čini dobrodelo?
3. I hoće li dobrodelatnik bidi dobronameran u svim očima koja ga gledaju?
Čak i u najglavnijim očima , očima "žrtve"?
1. Dobrota je dobronamerno dobrodelovanje bez imanja želje (ni u podsvesti) da se dobije bilo kakva nagrada za to, dakle, bez i najmanje sebičnosti. (Za takvog narod kaže da je lud).
2. Iskrena (istinska) dobronamernost dobročinitelja je, uvek, dobrodelovanje. Osoba kojoj se čini dobro delo dobija iskustvo da i sama postane dobročinitelj.
3. Dobročinitelj će, na kraju, biti dobročinitelj u svim očima, pa i slučaju zlobnika.
 
veoma dobro receno.jer cak i onda kad zaista bez ikakve zadnje namere ucinimo nesto za nekoga, bilo delom bilo savetom, da li ikad mozemo biti sigurni da negde u nama ne cuci ideja kako on sam ne zna sta je za njega najbolje,i kako smo mi sami pametniji, bolji, promisljeniji?
ideja je prokleta, i potire dobro.pretvara dobro u zlo.pretvara nas u zlo.ili ne pretavara, nego nam samo omogucava da vidimo da smo u stvari zlo, kad mislimo da smo dobro?
ali je tako neverovatno moguca, i tako uzasno realna.
dillema koju nisam uspela da razresim.
Istinsko dobro nikada neće nikome naneti zlo, pa time, ne može ni biti zlo. Naravno, svaka dobronamernost, ne čini uvek dobro, jer je samo dobronamernost još uvek daleka od dobra.
 
gordost iskustva...:)

ali dobro, ostavilo se novo pitanje ..i bas me interesuje sta ostali misle o tome...

koliko patnja, poteskoce, problemi i sl..doprinose sazrevanju..a koliko odmazu, u smislu koji je naveo patak?
Sve što čovek treba da shvati u ovom životu je da mu je patnja (strahovi, brige...) nepotrebna i ne može mu doneti dobro ni u kom slučaju. Patnja smanjuje spoznajne mogućnosti. Patnja je samo upozorenje da čovek ne ide pravim putem, dakele, treba da ga usmeri na pravi put.
 
Problemi i poteškoće su neophodni, što za lični rast, što za napredak društva. Kad bi nam bilo kao u raju, kad bi nam sve bilo potaman, ne bi bilo potrebe da bilo šta menjamo. Ali, mera patnje zeza. Kad ono što ne ubije jača čoveka, a kad ga sakati? Pretpostavljam da je individualno. A, opet, ako neko može i dosta muke da podnese, ne znači da će iz toga izaći pametniji, bolji, unapređen.
Nije problem u raju, problem je u našim predstavama o raju. U pravom raju nikad ne bi bilo dosadno, kako neki misle.
 
...pitanje da li je isto živeti i promišljati je sugestivno pitanje.....na koje mora da se da odgovor kakav se želi dobiti ... ne je odgovor.... ali to je jedna floskoola.... ...i boodi mi asocijacije "da li je isto živeti i promišljati"....na "isto je pevati i umirati"......što je rekao pesnik koji je umro u 27. godini..........nešto što većina ljoodi ne pomisli...ni sa 60.......šta je sooština onoga čime se bavimo....koja je cena toga što sam uradio.....

ne poznajem nikoga ko je živeo u staklenoj kootiji...ali veroojem da bi mu iskoostva bila jako dramatična.....neko ko je zaštićen...možda neće rano spoznati neke stvari...ali će ih spoznati u toku života...bez obzira koliko doog bio taj poot......vrlo su retka aootentična iskoostva...ono što se nikome nije desilo.......

ima onog ......kako može neko da me razoome ako nije isto doživeo isto što i ja.....kako neko ko nije bio u ratu zna šta to znači biti blizu smrti........meni je pitanje patnje uvek vezano za konc. logore....na history kad naletim na emisiju, ne dišem...mogu 3 dana da gledam bez prestanka.... životi ogoljena na totalnu egzistenciju....to je, po mom mišljenju, merilo patnje..svaka patnja je ispod toga................i vidim....uglavnom su ti ljoodi koji su preživeli holokaust sada starci koji su dočekali neviđeno dooboku starost i bistro razmišljaju....većina je unovčila svoj kapital patnje...............isto tako..u nemerljivo malim patnjama u odnosu na ovu...ljoodi pokazoou prirodu da unovće i glorifikooju svoju patnju.........u ličnim porazima i goobicima...svaki čovek je vrlo otporna živooljka kad je njegov život u pitanju...... po meni je najgora lična patnja....kajati se nakon nanetog zla nekome...trooditi da se ispravi greška...to je najveće životno iskoostvo lične patnje...a ne ..moozika...vetar....letnja noć.....
 
ali kako naci meru potrebne patnje, a da nije preterana?a da nas ne ucini zatvorenim, uplasenim, gordim, slomljenim?

čim tražiš meru , ne osećaš je i nemaš je.Mera potiče od slušanja potreba svog tela i potreba svakog tela iz svoje okoline , cvrčka , prirode.Tako se smanjuje sujetno u potrebama i ostavlja mnogo energije za ostalo pored prirodnog.

a ideja o tome da iskustvo nije potrebno da bi se sagledalo, da bi se postalo mudrim, nije mi nova...da covek promisljanjem moze da da dodje do istih zakljucaka kao i prozivljavanjem..i prvi put kad sam je cula pokusala sam da ozbiljno razmislim o tome...ali, kako se moze promisliti miris? dodir? muzika? vedra letnja noc? smeh deteta? ljubav?

Ovo je banalizacija, jer iskustva nisu vezana za patnju , tj iskustva se mogu sticati ako otvorenim očima hodaš kroz život, mada je to u srbiji istovremeno patnja u sociološkom smislu.Ovo kazuje da je stav većine da ne posmatra i otvara oči dok ne lupi o zid prisutan i kod tebe.

kako se moze iskusuti radost pobede a da ne rizikujes gorcinu poraza?
da li je isto ziveti i promisljati o zivotu?

Ovo je tek poseban psihološki problem koji je ličan i ne bih da ga širim i analiziram i u sebi sadrži pored uzroka 1,2,3 i refleksnu projekciju , kao i samoobmane vezane za 1,2,3.

Niko nije bez ikakvih percepcija , niti se percepcija muzike mora sticati tako što vas otac bije po prstima da bi išli u nižu muzičku školu.Percepcija prihvatanja poraza se može naučiti i na drugi način od recimo učestvovanja u ratu.Nesretna ljubav ne mora da se stvara od početka tako što se namerno takva traži. Dovoljno je da se malo opustite , brže napredujete, postanete manje posvećeni vremenom partneru i nije potrebno da partnera šaljete u društva gde ima mnogo švalera i napadača , lakih situacija i pića da bi vas prevario.
Suprotno od pobede jeste poraz , ali patnja nije suprotnost od euforije sreće.
 
Svako iskustvo je autentično, dve osobe nikada neće identično doživeti istu situaciju, pa je prilično nebitno što većina ljudi prolazi kroz slične situacije. Jedino, možda, kao uteha da nismo jedini kojima se to nešto dešava. Zato mi je donekle besmislen pokušaj prenošenja iskustva na druge.

‘’....... kako može neko da me razoome ako nije isto doživeo isto što i ja......’’ je pravljenje kapitala od patnje, forsiranje njene ekskluzivnosti. Naravno da je moguće razumeti i ako neko nije lično iskusio. Ako ništa drugo, tome u prilog govori sindrom sagorevanja prisutan kod pomažućih profesija.

Ne bih rekla da se ovde govori o traženju patnje da bi čovek postao pametniji, mudriji, bolji, šta god. Pričamo o životu i iskustvima običnog života, patnji na koju nailazi i efektima koje ima po njega. Tu se i javlja pitanje mere – koliko možeš da podneseš, šta si sve spreman da izneseš na leđima da bi učinio sebe ili svoj život boljim, kompletnijim (ili bar da ne upropastiš), pa u skladu sa tim i da planiraš sledeći korak, akciju, budućnost...
 

Back
Top