Imamo i mi očeve i đedove. I oni imaju svoje priče. Za Šerbove ne znam, ali moji su pripovijedali zanimljive stvari iz plemenskijeh predanja. No, zanimljivo ne znači i istinito. Jer, koliko pripovijedača toliko i verzija. Što se tiče događaja iz njinoga vremena, sigurno da nijesu pouzdani śedoci ako su im "izvori": priča mi Šćepan, da mu je pričala Ćetna... Povijestna nauka nije cjelovita isitnita priča o prošlome, već viđenje ljudi koji se tijem bave, na osnovi njinoga uvjerenja, njinoga logičkoga promišljanja, njinoga poznavanja izvora... dakle subjektivan pogled, zasnovan više ili manje na povijestnijem izvorima, a koji nijesu samijem tijem činjenice, već samo još jedna kockica mozaika kojemu kraja nema. Čitaju ljudi brda knjiga, iztražuju, pišu naučne radove, doktorske teze... pa opet dobiju samo subjektivnu sliku koja nigda neće bit jednoglasno podržana od ostalijeh naučnika. A, ti sve vjeruj ocu, đedu, strinama, babama....
