Пих, нису стигли ни мртве да оплачу на миру од 15. јуна до 7.јула..
Славене777, како је ту уствари испао Бранковић из свих комбинација?
Лазар је имао претходних заслуга за цркву, јел т о пресудило код патријарха Спиридона да "прогласи намесништво", или је патријарх страховао да ће Бранковић бити наклоњенији Угрима ?
Pa, stvar stoji ovako. Kada su srpske snage na Kosovo Polje došle, naravno da je postojao određeni
sporazum između različitih vojskovođa.
Desna ruka kneza Lazara bio je Vuk Branković.
Njegova je
dužnost bila da, ukoliko Lazar pogine,
preuzme vođstvo nad vojskom, da se ne bi rasula, i bezbjedno ljude dovede kući, te stabilizuje državu. Ovo je pravi razlog zbog kojega se
i srpska vojska povukla sa Kosova Polja, a što je kasnije izvitopereno i modifikovano u Brankovićevu izdaju; on se
povukao, kako je sa Lazarem
bilo i dogovoreno, odnosno
kako mu je bila i dužnost.
I sada nastaje jedna nezgodna situacija. U Srbiji
nikada nije ni došlo zapravo do izgradnje neke nove centralne vlasti poslije maričkog kraha 1371. godine (što je po mnogo čemu zapravo bio važniju i pogubniji boj od onog na Kosovu); mi smo
samo imali kneza Lazara koji je
pretendovao na neku poziciju samodršca. To znači da se situacija ponovno vraća u određeno anarhično stanje, a
u takvome nastaje pravo pitanje koliko se može uzdati u maloljetnoga malenoga klinca kao budućega vođu. Svakako, nastaju i sporovi oko toga ko bi vršio njegovu dužnost dok ne odraste. Postojanje nekakvog namjesništva stvara i problem nesloge, jer srpska je zemlja, pritješnjena između Turaka i Ugara, i kao što je opšte poznato krajem XIV stoljeća se nalazi u jednoj izuzetno nezgodnoj situaciji - jednoj koja iziskuje jakog vladara, sposobnog da brzo odlučuje, a nikako grupu ljudi koja se dogovara i pregovara prije ikakve odluke. E sada, Vuk Branković je bio na čelu jedne vojske - dosta okrnjene i izmorene, ali ipak, kakve-takve, vojske. Ti vojnici su njemu
zakleti i dok ih god ne raspusti, duguju mu vjernost (izuzev, naravno,
ličnih ljudi, koji su njegovi za svagda). Moje je lično mišljenje da se on nešto premišljao i taj potez možda odugovlačio, kao Krater koji polako puzi kući kada ga je Aleksandar Veliki poslao. Vuk Branković je svakako najveći junak Kosovske bitke, a neko je ovdje iznio i vrlo interesnantnu iako vrlo smjelu tvrdnju čak da je lično on najodgovorniji za Muratovu srmt.
Smatram da je on u samome sebi prepoznao čovjeka koji bi mogao stati na čelo Srbalja.
Šta je on smatrao lično i planirao, možemo samo hipotetisati. Ali, svakako mi se čini da je Nikola Gorjanski ponudio
njemu poziciju Lazarevog nasljednika, ukoliko on naravno preuzme i Lazareve vazalne obaveze. Možda je Vuk planirao da, recimo, maloga Stefana skloni sa strane negdje kao njegov čvrsti savladar, ali vrlo je moguće i da je bio mrnjavčevićevskih ambicija (nasljedstvo po Milici je,
ipak, samo po ženskoj liniji). Njegovi su ljudi vjerovatno strašno izginuli, a i epilog Kosovske bitke je stvarao jedno vrlo lošu klimu za pokretanje građanskog rata, koji bi bio neophodan jer je Srpska crkva u potpunosti bila na strani kneginje Milice, potomkinje Nemanjića. Čini mi se da je Vuk računao na
brzu intervenciju Ugara, koja bi uklonila Lazareviće i otvorila mu put, ostavivši Crkvi da jednostavno
nema druge nego da ga prihvati.
Ako pitaš za to
namjesništvo, to nije ništa čudno. Crkva je bila
jedina državna institucija, srž koji je održavao i dalje kontinuitet nemanjićke države. Savršeno je jasno da će u situaciji u kojoj nema vladara, i ima
maloljetnog pretendenta na takvu nekvu poziciju,
patrijarh biti onaj glavni koji će sazivati i predsjedavati Saborom. No, ukoliko bi bilo stvoreno nekakvo namjesništvo nad mladim knežem Stefanom (i ta pozicija mu bude priznata),
prilično je jasno da je to namjesništvo
krnje ako uključuje samo kneginju i patrijarha, bez desne ruke nedavno upokojenoga kneza (i čovjeka koji je vjerovatno, ako ne kod crkvene onda bar svetovne vlastele, uživao prilično značajni ugled - može se pretpostaviti da je Vuk vojsku sa Kosova
trijumfalno poveo, i, kao njen zapovjednik, upravo kao
pobjedniči vojskovođa).
Moja je neka rekonstrukcija događaja da
kneginji Milici nije padalo ni na kraj pameti da jednom takvom čovjeku prepusti neku važniju poziciju; zapravo
nikakvu. Pretpostavljam da je ono što je ona od njega zatražila - da
raspusti vojnike sve i
dođe pred nju i njenoga sina, padne ničice, i da vazalnu zakletvu. Cijenim da je to bilo za Vuka, koji je vrlo dobro sagledavao situaciju na terenu (ne isključujmo sve njihove lične sukobe, privatne animozitete koji su nesumnjivo postojali), nešto sasvim neprihvatljivo.
Odbivši to, on za Lazareve nasljednike i Crkvu - već postaje izdajnik Srpstva. Tako da je
ratno stanje već stvoreno (ili bolje rečeno, nikada prestalo). I
u takvoj situaciji, strani činioci koji žele Srbiju držati pod svojim uticajem, dobijaju prostor za ubacivanje. Koalicija Ugri-Brankovići i Turci-Lazarevići, jednostavno,
prosto se nameće kao prirodna opcija (i začetak onoga što ćemo docnije vidjeti kao dugotrajna borba dvije stranke u Srbiji, turkofilne i ugrofilne..).
Sažeto: Vuk Branković jeste bio naklonjeniji Ugrima, preko kojih je vidio način da postane srpski samodržac; patrijarh je po mom mišljenju bio nepopravljivi sanjar u Nemanjištvo i vrlo vjerovatno samo Miličina marioneta; kneginja Milica je, sa dosta razloga, u Vuku vidjela glavnu opasnost za sebe i svoje naslijeđe.
P. S. Pomalo smiješno...
da bi se spasilo hristoimeno stado od vukova. :-) Hm, hm...
