DEPRESIJA

Jesi li ti stvarno citala Stari Zavet?!? Pa to je jedna velika horor prica.


@Zoro - ozbiljnije cu ti odgovoriti sutra.

Istina je najcesce vrlo jednostavna. Mozda je u bas tome problem.
Ti si komplikator... :)
Nemoj me shvatiti pogresno. Svidja mi se kako razmisljas i mozda ja nemam tvoje iskustvo, ali se ipak ne slazem sa par napisanih stvari.

Citala sam celu Bibliju sta je horor?
To je istorija... iz koje ucis o Bogu.
 
Zamislite tek rođene bebe kako leže umotane kao kifle.

Sve su jednake i nemaju ni "d" od depresije, right?

Posle 20 tak godina (a bogami i ranije) eto ti nekih od tih beba kod psihijatra.

Šta mu je? Boli ga život.

Od kako se bavim psihologijom, naučio sam da postoje dve vrste ljudi. Jedni su oni koji slepo veruju zvaničnoj medicini, pogotovo ako su dijagnoze ispisane na latinskom. Još ako se tu doda po koja tableta, sve kockice su složene. Ova grupa su posebna vrsta latentnih bolesnika koji balansiraju na ivici. To su oni kod kojih ćete uvek u torbi naći neku tabletu, za svaki svrab trče u apoteku, a stana duha, svesti i nesvesti su im omiljeno polje. Ukratko, za farmako-mafiju ova ciljna grupa je vrlo važna. Tu su naravno i knjige, predavanja koja će njihova uverenja da učvrste i bojim se da tu nema leba.

Druga grupa su ona vrsta bolesnika (u koje i sam spadam) koji su malo dublje ušli u materiju i shvatili da zvanična medicina (o psihijatriji da ne govorimo) pipa u mraku i još uvek eksperimentiše.
Ne zaboravimo da mnogi od nas uzimamo antibiotike koje nam lekari prepisuju čim imamo grip, bez da pitamo lekara kako je siguran da nije u pitanju neka bakterija, a ne virus, i zbog čega nam prepisuje antibiotike kada je poznato da oni ne leče viruse.
Hoću reći, sve ove stvari su stvari poverenja u autoritete, prave ili lažne.

Mnoge autoritete mi ne proveravamo.
Kada uđemo u autobus i zavalimo se udobno, mi negde na slepo verujemo da vozač zna šta radi i da na njegovom mestu nije neka budala koja je otela autobus.
Verujemo i da mu je srce ok, te da neće doživeti infarkt u nekoj krivini.
Verujemo i konobarima da nisu ubacili slinak u supu koju jedemo. Verujemo, verujemo..i u veri preterujemo. Jer, šta je druga opcija? Paranoja? Strah od svega i svačega?

Na neke rizike čovek mora da pristane, kada je u pitanju poverenje u ljude.
U suprtonom, tu je šuma.

Od svih igara koje čovek igra sa drugim ljudima, depresija je jedna od najmoćnijih, jer se njom ubija više muva odjednom, a najveća muva zunzara (ona što sleće na gomna) je pažnja.
I svakako, ko god mi kaže da bi veoma rado voleo da se izleči od depresije ali eto ne može..ja mu kažem da znam za jadac.
Psihološka stanja su satkana od pa..? pa..? (ko zna.? Niko..?=

Psihološka stanja su satkana od paradoksa.

Tako imamo paradoksalne situacije da ljudi čupaju svoju kosu, jedu svoje ruke, dostižu debljinu od pola tone, udišu otrovne dimove, ispijaju otrovne napitke, tuku svoje najmilije pa posle plaču, siluju malu decu pa tvrde kako ne znaju što su to uradili..onda..biraju pogrešan i isti tip partnera over and over again, a sve sa izgovorom "ne znam šta mi je..to je jače od mene".

U ovoj poslednjoj rečenici leži tajna.
Oni ne znaju šta im je, ali znaju da je to nešto jače od njih.

Oni koji su matori kao ja, i koji su prevalili dosta toga slušajući razne paradoksalne primere godinama, znaju i šta im je i znaju kako se to zove.

Zato, aj da ne kažem "deco"..nego, drugari..čitajte šta vam zborim i razmislite.
Sledite put novca.
Tamo gde da ima najmanje ili uopšte, tu je rešenje.

Tamo gde se pomoć naplaćuje, gde od pacijenta pravi potrošača, tu rešenje nije.

Znate, moja stara tetka, kada ode kod lekara a ovaj joj kaže da joj nije ništa, ona se naljuti i ode kod sledećeg, sve dok joj neki ne prepiše bilo šta.

mm..?

Uh, zaključak je malo prenagljen iako si vrlo fino okolo naokolo doveo do njega. Aj što je prenagljen, nego je i opasan.

Na nivou lečenja antibioticima bez sigurne dijagnoze, tu još i možeš da preuzmeš rizik i da se uzdaš u svoj sud. Kada su teža stanja i bolesti, osim ako čovek nije suvi genije, mnogo je pametnije prepustiti lečenje onima koji iole barataju materijom. Jer nije samo problem to što čovek nije vrlo često dovoljnih intelektualnih kapaciteta da proučava zbrda-zdola razne materije, problem je što se prosečan čovek vodi afinitetima, što postupa emotivno i što je rad da se odluči za onaj tip lečenja koji mu deluje tek... dopadljivo.

Ako u porodici imaš te skeptike i večite rušioce autoriteta koji na svojoj koži potvrđuju vrlo precizno neslavne zvanične statistike lečenja, onda znaš kroz koliko nervnih slomova vodi taj put pokušaja bolesnika da dublje uđe u materiju koja mu nije struka i ospori je u nekim tačkama... zbog komercijalizacije medicine ili čega već.

Za dobar deo si u pravu, tako sam ja tipični predstavnik prve grupe, plastično si me opisao, nema šta. Za drugu grupu ako je čovek suvi genije, onda ok. Ako nije, želim mu iskreno da ostane na virusima i antibioticima.
 
šta mi bre znamo o životinjama?
Ne znamo još uvek ni šta se dešava u ljudskom mozgu, a znamo šta se dešava kod životinja..

Ljudi su toliko bahati i narcisoidni da projektuju sve na svakoga živog.

Moja mačka može da vidi, čuje i namiriše stvari koje ja ne mogu i sad ću ja da pričam o mačkama?

Čuješ utvrđeno za šimpanze. Jel neka depresivna šimpanza izvršila samoubistvo možda? Idi begaj
 
Kada život zaboli, mora da se odboluje, nema lekova za to.
I ne treba, jer život nije komad sa igranjem i pevanjem.
Tuga je normalno osećanje koje prati svaki gubitak, nesreću, nevolju,
baš kao što radost prati sreću i sa njom nestaje.
I depresivna reakcja je prolazna, leči je sam život i uči nas kako
da se sa njim nosimo.

Ali prava depresija je ona bez spoljašnjeg uzroka, ničim izazvana,
dolazi iznutra i nepodnošljiva je kao svaka teška boljka.
Bez lečenja ne ide..
Ne pomaže ni ubeđivanje, ni razuveravanje, ni molitve, ni bajanje,
ni hodžin zapis, ni seks, ni psihologiziranje ni psihoanaliza...ni šegačenje.
ama baš ništa ne pomaže osim lekova i strpljivog psihijatra.
Takvo lečenje izbegava samo neupućen koji se odriče svog života.
A ponekad ne pomaže ni psihijatar ni apoteka
i samoubistvo je jedini izlaz iz nje.

Svaki drugi pristup depresiji je neozbiljan i štetan.
 
šta mi bre znamo o životinjama?
Ne znamo još uvek ni šta se dešava u ljudskom mozgu, a znamo šta se dešava kod životinja..

Ljudi su toliko bahati i narcisoidni da projektuju sve na svakoga živog.

Moja mačka može da vidi, čuje i namiriše stvari koje ja ne mogu i sad ću ja da pričam o mačkama?

Čuješ utvrđeno za šimpanze. Jel neka depresivna šimpanza izvršila samoubistvo možda? Idi begaj

Da bre.
 
Kada život zaboli, mora da se odboluje, nema lekova za to.
I ne treba, jer život nije komad sa igranjem i pevanjem.
Tuga je normalno osećanje koje prati svaki gubitak, nesreću, nevolju,
baš kao što radost prati sreću i sa njom nestaje.
I depresivna reakcja je prolazna, leči je sam život i uči nas kako
da se sa njim nosimo.

Ali prava depresija je ona bez spoljašnjeg uzroka, ničim izazvana,
dolazi iznutra i nepodnošljiva je kao svaka teška boljka.
Bez lečenja ne ide..
Ne pomaže ni ubeđivanje, ni razuveravanje, ni molitve, ni bajanje,
ni hodžin zapis, ni seks, ni psihologiziranje ni psihoanaliza...ni šegačenje.
ama baš ništa ne pomaže osim lekova i strpljivog psihijatra.
Takvo lečenje izbegava samo neupućen koji se odriče svog života.
A ponekad ne pomaže ni psihijatar ni apoteka
i samoubistvo je jedini izlaz iz nje.

Svaki drugi pristup depresiji je neozbiljan i štetan.

Samoubistvo nije resenje.
 
Zoro,


Za neke vrste primata utvrđeno je da imaju. Šimpanze - da!
Takođe, psima se daju antidepresivi kada se utvrdi da su "pod stresom". A sad - da li je, u slučaju pasa, stres=depresija, ne zna se.

Imaju životinje epizode u kojima je više nego očigledno da tuguju. Moj mačak je teško podneo kad sam ga zatvorila u kuću, danima tunjavio, gledao čežnjivo kroz prozor i kukao da ga pustim. Kao dete... Sad možda nije klinička depresija koja vodi u suicid, ali bila je velika tuga svakako.

- - - - - - - - - -

Kada život zaboli, mora da se odboluje, nema lekova za to.
I ne treba, jer život nije komad sa igranjem i pevanjem.
Tuga je normalno osećanje koje prati svaki gubitak, nesreću, nevolju,
baš kao što radost prati sreću i sa njom nestaje.
I depresivna reakcja je prolazna, leči je sam život i uči nas kako
da se sa njim nosimo.

Ali prava depresija je ona bez spoljašnjeg uzroka, ničim izazvana,
dolazi iznutra i nepodnošljiva je kao svaka teška boljka.
Bez lečenja ne ide..
Ne pomaže ni ubeđivanje, ni razuveravanje, ni molitve, ni bajanje,
ni hodžin zapis, ni seks, ni psihologiziranje ni psihoanaliza...ni šegačenje.
ama baš ništa ne pomaže osim lekova i strpljivog psihijatra.
Takvo lečenje izbegava samo neupućen koji se odriče svog života.
A ponekad ne pomaže ni psihijatar ni apoteka
i samoubistvo je jedini izlaz iz nje.

Svaki drugi pristup depresiji je neozbiljan i štetan.

Da... To bi bilo to.
 
Nikako ne treba preterivati s tugovanjem.Depresija je upravo to ,kada tuga izgubi svoju funkcionalnost i predje u autodestruktivno samosazaljevanje ili osudjivanje.

zaliti druge nije opasno. Opasno je zaliti sebe.

zato kucne ljubimce,kao ni decu nikako ne treba poticati na samosazaljevanje.Oni nemaju izgradjen osecaj samokontrole.
 
Poslednja izmena:
Kada život zaboli, mora da se odboluje, nema lekova za to.
I ne treba, jer život nije komad sa igranjem i pevanjem.
Tuga je normalno osećanje koje prati svaki gubitak, nesreću, nevolju,
baš kao što radost prati sreću i sa njom nestaje.
I depresivna reakcja je prolazna, leči je sam život i uči nas kako
da se sa njim nosimo.

Ali prava depresija je ona bez spoljašnjeg uzroka, ničim izazvana,
dolazi iznutra i nepodnošljiva je kao svaka teška boljka.
Bez lečenja ne ide..
Ne pomaže ni ubeđivanje, ni razuveravanje, ni molitve, ni bajanje,
ni hodžin zapis, ni seks, ni psihologiziranje ni psihoanaliza...ni šegačenje.
ama baš ništa ne pomaže osim lekova i strpljivog psihijatra.
Takvo lečenje izbegava samo neupućen koji se odriče svog života.
A ponekad ne pomaže ni psihijatar ni apoteka
i samoubistvo je jedini izlaz iz nje.

Svaki drugi pristup depresiji je neozbiljan i štetan.

ako je ovo tačno izgleda da ja nikad nisam bila depresivna i nemam pojima šta je depresija, jer meni se nikada iznutra nije desilo da ostanem bez elementarne volje za život
moglo bi se reći da sam na nekom nivou bitisanja u kome su važni samo instinkt za preživljavanje i očuvanje potomstva...
kao mačke na primer. :lol:
 
Nikako ne treba preterivati s tugovanjem.Depresija je upravo to ,kada tuga izgubi svoju funkcionalnost i predje u autodestruktivno samosazaljevanje ili osudjivanje.

zaliti druge nije opasno. Opasno je zaliti sebe.

zato kucne ljubimce,kao ni decu nikako ne treba poticati na samosazaljevanje.Oni nemaju izgradjen osecaj samokontrole.

a ti sto ga imas to je da se useres :hahaha:
 
a ti sto ga imas to je da se useres :hahaha:

U pravu si. Ni odrastao covek se ne bi trebao previse oslanjati na svoju samokontrolu.
Bolje spreciti nego leciti.
mada, nikakav osecaj samosazaljevanja ili autoosudjivanja nije koristan. Ni u minimalnoj meri.
Covek mora da lovi sebe u greskama i osudjuje svoje greske,svoje rdjave sklonosti a ne sebe.
 
U pravu si. Ni odrastao covek se ne bi trebao previse oslanjati na svoju samokontrolu.
Bolje spreciti nego leciti.
mada, nikakav osecaj samosazaljevanja ili autoosudjivanja nije koristan. Ni u minimalnoj meri.
Covek mora da lovi sebe u greskama i osudjuje svoje greske a ne sebe.

jok to nisu greske, greska je kad lanes nesto ko debil pa kad skontas da si se odvalio u znak postovanja toj osobi se makar izvinis ili das na drugi nacin do znanja da ga postujes... kod tebe je poremecaj kvrca u glavi ko sto ga ima perica ognjenovic... nikad ne znas kad ce da ga strefi pa da prolupa :roll:
 
onda bi ceolog dana morali da usmerimo svoj fokus na lov
loveći greške zaboravili bi da se opustimo
tako neopušteni stigli bi do tačke od koje smo krenuli
do dugmeta koje otvara vrata depresiji
 
U pravu si. Ni odrastao covek se ne bi trebao previse oslanjati na svoju samokontrolu.
Bolje spreciti nego leciti.
mada, nikakav osecaj samosazaljevanja ili autoosudjivanja nije koristan. Ni u minimalnoj meri.
Covek mora da lovi sebe u greskama i osudjuje svoje greske,svoje rdjave sklonosti a ne sebe.

covek se u uci dok je ziv... prozaicno ali istinito... uvek ljude primas cista srca pa ako te iznevere ili oprostis ili odyebes
 

Back
Top