Dakle, Jovo je Dučić bio sretan zato što je Srbin, što mu je Bog pripomogao da se rodi "na periferiji turskoga Trebinja", ali ne kao inovjerac, musliman ili unijat, nego baš kao pravoslavni Srbin. A kakva bi ga tek nesreća zadesila da je rođen kao Židov, jer on piše da Židovi nemaju "urođenu dobrotu", da ne znaju što je sreća, a za Heinricha Heinea veli da je bio "plašljiv Jevrejin koji ne ume da se bije, nego da se podsmehne i pobegne".
Dučić je svojedobno pjevao: "Zastave prodaše bednim Jevrejima"
.... nacionalisti uvijek posljednji doznaju da su poraženi, ali zato odlično shvaćaju da upravo porazi šire slavu nacionalizma, jer u poraze su ugrađene žrtve o kojima će se pripovijedati s koljena na koljeno.
Jovan Dučić umro je u Americi kao "četnik emigrant", kako je napisao Marko Ristić, koji je naveo neke značajke toga slavom i srećom ovjenčanog pjesnika, između ostalih da je bio loš i nesimpatičan tip, "sebičan, ambiciozan, beskarakteran, neinteligentan, skorojević i snob...". Miroslav Krleža objavio je, još 1924. godine, u Književnoj republici, zločesti tekst pod naslovom "Pogreb Jovana Dučića", u kojemu ismijava nacionalnoga barda, i to u času kad je bard o sebi pisao da bijaše "prešao iz sreće mladosti u sreću slavnog pjesnika". I baš tada našao se Krleža da zanovijeta kako je omaškom pročitao da je umro Dučić, premda je bio umro neki srpski diplomat, a pjesnik ga je samo veličao u posmrtnom slovu ističući pokojnikovu rasnu pripadnost, te Beograd kao prijestolnicu nemanjićke kulture. Šegačio se Krleža oko tog odra, jer je Dučić kiteći o pokojniku napisao nekrolog vlastitoj veličini.
