Ova tema ponovo postaje živa.

Moja svekrva je kako koji dan. Nekada dobro, nekada loše.
Svaka promena vremena utiče na nju, svako iskakanje iz rutine je uznemiri.
Često ima halucinacije. Ceo zoološki vrt viđa u sobi. Videla je pticu koja je živela u kauču, pa iza stočića za televizor, pa iza kuhinjskih elemenata. Ne zna čovek kako da se postavi. Ako negira, nije dobro. Ako povlađuje, ona zahteva da se pomera nameštaj, da se ptica uhvati. Onda su joj tu bili ćerka i zet, koji je lovac, i rekli su da je on uhvatio pticu i izbacio napolje. Likovala je, i svima nam pričala kako joj nismo verovali, a eto, on je uhvatio.
Od pre neki dan, tu gde je bila ta ptica, sada je pacov. I sada je glavna preokupacija kako isterati pacova. Konstantno traži da joj kupimo sprej da isprska bube koje lete po sobi, a kojih naravno nema.
Od pre desetak dana se baš teško kreće, slabovida je, dijabetičar na insulinu, dementna, ruina od žene.
Strah me je da mislim šta nas sve čeka. Što kaže moj mlađi sin, neću da se nerviram unapred.