vanjusica
Primećen član
- Poruka
- 900
Mama se danas prvi put izgubila. Slućajno sam je pozvala i šokirala sam se kada sam shvatila da je napolju a da ne zna da mi kaže gde je. Uporno je odgovarala "ma tu sam, sada ću doći". Bio mi je sumnjiv odgovor pa sam insistirala da mi kaže gde je tačno. Rekla je neko besmisleno ime ulice. Pitala sam je da li vidi nekog prolaznika tu, srećom bio je jedan mladić. Uspela sam da joj objasnim da mu da telefon kako bi mi rekao gde je. Divan mladić, ostao je sve vreme uz mamu dok ja nisam stigla (nekih 15tak minuta). Užasno sam se uplašila, srce mi je lupalo kao ludo. Po ovom vrelom danu ona je lutala nekih 2 sata, bila je sva zajapurena u licu. Sele smo odmah u prvi kafić da popije hladnu limunadu i čašu vode. Brzo se oporavila, ali uopšte nije bila svesna da se izgubila. Bila je u kraju u koji maltene ne zalazimo. Ona ima svoju rutu za šetnju ali su ulice u kraju sve raskopane i ograđene tako da svojom rutom nije mogla proći. Pokušavala je da nadje prolaz, i u tom traženju otišla u pogrešnom pravcu. I najmanji poremećaj svakodnevnice čini katastrofu.