Kod mog tate se stanje iskomplikovalo, ne znam da li je Parkinson, ne znam da li je demencija...Ja sve mislim da on ima tumor na mozgu, i otuda sve to što mu se dešava, a nikako da mu snime glavu. Hoće da mu rade sto nekih drugih pregleda, umesto da su krenuli od glave, pa ako nije tu, da traže dalje...
Bez obzira što ne znam koja mu je dijagnoza, imam pitanje za vas. Kako se borite sa situacijom kada oni tako bespomoćni od vas traže pomoć, a vi ne možete ništa da uradite? Kako se izborite sa osećanjem da ste ih ostavili na cedilu, iako vam razum tamo negde vrišti da nije sve u vašim rukama?
Mene je moj tata zvao pre neko veče da me zamoli da zovem njegovu doktorku da joj kažem da su mu sestre vezale ruke. Pitala sam ga zašto su ga vezale, a on mi je odgovorio da je bio nemiran, i da je hteo da ustane. To je sasvim moguće, jer on stalno potencira na priči da odlično hoda, samo kada bi mu neko pomogao da ustane. Objasnila sam mu da je noć, da je njegova dr otišla kući, da bude dobar i sluša sestre, jer one hoće da mu pomognu...Ne znam koliko je to shvatio, uglavnom to veče mi više nije zvao. Sutradan mi je dr rekla da je bio nemiran i dezorjentisan i da su mu vezale jednu ruku, jer je uporno pokušavao da ustane. Sutra će možda ići na bronhoskopiju. Uglavnom mi govore da je to bolna intervencija, zašto pristajem da mu to rade kada je on u stanju u kakvom jeste, i ja se osećam totalno sluđeno. Ne znam šta ću mu reći ako me posle bude zvao da mi se žali na bolove, ne mogu da idem svakodnevno kod njega, a i da mogu, ne mogu biti stalno u bolnici, kako sa njim da postupam? Kako da odagnam iz sebe tu grižu savesti, iako mi razum govori da je najviše što sam mogla da uradim to što sam ga ostavila u bolnici, jer ne znam kako bih mu tek kod kuće pomogla, sem što bih mogla da budem češće s njim. Ali samo da budem pored njega, ništa mu ne bih pomogla oko lečenja, jer nisam doktor.
Kako se borite sa takvim situacijama kada vam razum govori da činite za njih sve najbolje, a srce misli da ste ih, u neku ruku, izdali?