Demencija

I dodje tako neki dan kad poželiš da ih nema, pa te sramota pred samom sobom i pred ogledalom jer su ti pruzili život i dali ti krila... Kako se borite sa takvim mislima, imate li ih uopšte ?

Nekad mi je dolazilo ali sad sve redje.Valjda sam se navikla i dozvolila sebi pravo na greske,pravo na poremenu opustenost misli i dela.Problem je kad zelis da sve bude kako treba a to nije moguce.Onda nastaje raskorak u zeljama i realnosti.Sto pre shvatis da je to bolest za koju nema leka kao i za mnoge druge i shvatis da je ishod neminovan ma koliko se mi trudili bice ti bar delimicno lakse.

Juce je jedan od najboljih urologa u nasoj zemlji konstatovao da mojoj mami nema spasa od katetera.Pored svih zdravstvenih problema kaze da je kateter za nju pozitivna kolateralna steta i da ce ga nositi do kraja zivota.Sad,ima 66 godina....Eto...do juce sam se i nadala da ce ga se mozda otarasiti.:(Prihvatila sam to krajnje racionalno.Objasnila joj da je to tako i da se mora pomiriti sa sudbinom.Nema izbora...
 
danas mi je bio uzasan dan....verovatno se nakupilo sve lose ova dva dana....i danas sam pukla.uvukla sam se u krevet,otplakala i odspavala...:mrgreen:
malo sam bolje...opet do sledece prilike.i tako u krug....
 
Evo vec drugi dan provodim sa mamom u domu. Juce, kad sam stigla, zatekla sam je prilicno unezverenu. Doslo mi da se obesim na peronu, kada sam cula da ide hodnicima, da trazi nesto po coskovima... Imla je na sebi tri bluze, haljinu, pantalone, dva prsluka...jedva sam to poskidala sa nje. Izasle smo do sociologa, psihologa, doktora... smirila se. Rucala je i dremala i smireno pricala sa mnom. Jutros sam je zatekla kako spava posle dorucka. Odmah smo otisle kod osftalmologa, pa kod stomatologa-pojavile se afte sada, pa je popodne dosao neuropsihijatar, rucale smo pljeskavice, sve je bilo odlicno, pred doktorima ustaje kao vojnik, razgovara raspolozeno... veceras ljuta kao ris. Ljubomorna je na komsinicu, koja je provela dan sa nama. Besna je sto mora da presvlaci pampers, trazi da je zastitim od tih sto navaljuju na nju... doktorica je posumnjala da ima infekciju besike, pa su joj prepisali od sutra lek za urinarni trakt. negira da je pecka kada mokri, vise puta smo je pitali.Lekar opste prakse kaze da je bilo malo bakterija u nalazu urina, a specialista zahteva da se i to ukloni. Svaka joj cast koliko je pozrtvovana. Komsinica kaze da su gace ciste, cak nisu ni mokre kada se presvlaci. Majka tvrdi da joj nisu potrebne... uh... veceras se ne seca da sam bila kod nje, samo besni sto poklanjam paznju komsinici i sto sedi sama i sto mora da slusa *svakoga*... Dobice i malo sanvala uz vecernju terapiju od sutra. Doktorica misli da su ispadi prolazni zbog naglih promena vremena i ne bi da menja terapiju preuranjeno. Mozda sam je malo umorila, ali ostajem par dana i moram sve da zavrsim pre vikenda. Vikendom nema strucnog osoblja, ne rade ordinacije. Naravno, demencija je to.
 
Poslednja izmena:
danas mi je bio uzasan dan....verovatno se nakupilo sve lose ova dva dana....i danas sam pukla.uvukla sam se u krevet,otplakala i odspavala...:mrgreen:
malo sam bolje...opet do sledece prilike.i tako u krug....

:zag:

- - - - - - - - - -

Evo vec drugi dan provodim sa mamom u domu. Juce, kad sam stigla, zatekla sam je prilicno unezverenu. Doslo mi da se obesim na peronu, kada sam cula da ide hodnicima, da trazi nesto po coskovima... Imla je na sebi tri bluze, haljinu, pantalone, dva prsluka...jedva sam to poskidala sa nje. Izasle smo do sociologa, psihologa, doktora... smirila se. Rucala je i dremala i smireno pricala sa mnom. Jutros sam je zatekla kako spava posle dorucka. Odmah smo otisle kod osftalmologa, pa kod stomatologa-pojavile se afte sada, pa je popodne dosao neuropsihijatar, rucale smo pljeskavice, sve je bilo odlicno, pred doktorima ustaje kao vojnik, razgovara raspolozeno... veceras ljuta kao ris. Ljubomorna je na komsinicu, koja je provela dan sa nama. Besna je sto mora da presvlaci pampers, trazi da je zastitim od tih sto navaljuju na nju... doktorica je posumnjala da ima infekciju besike, pa su joj prepisali od sutra lek za urinarni trakt. negira da je pecka kada mokri, vise puta smo je pitali.Lekar opste prakse kaze da je bilo malo bakterija u nalazu urina, a specialista zahteva da se i to ukloni. Svaka joj cast koliko je pozrtvovana. Komsinica kaze da su gace ciste, cak nisu ni mokre kada se presvlaci. Majka tvrdi da joj nisu potrebne... uh... veceras se ne seca da sam bila kod nje, samo besni sto poklanjam paznju komsinici i sto sedi sama i sto mora da slusa *svakoga*... Dobice i malo sanvala uz vecernju terapiju od sutra. Doktorica misli da su ispadi prolazni zbog naglih promena vremena i ne bi da menja terapiju preuranjeno. Mozda sam je malo umorila, ali ostajem par dana i moram sve da zavrsim pre vikenda. Vikendom nema strucnog osoblja, ne rade ordinacije. Naravno, demencija je to.

haos.....ali ti znaš da je to tako :zag:
 
danas mi je bio uzasan dan....verovatno se nakupilo sve lose ova dva dana....i danas sam pukla.uvukla sam se u krevet,otplakala i odspavala...
malo sam bolje...opet do sledece prilike.i tako u krug....
Opusteno, Nela.Takvi dani dodju i prodju.Ako mislis da ti je psiholog potreban, otidji, sam razgovor sa strucnim licem moze puno da pomogne.
Znaj da nisi sama u ovome :zag:
 
znam...i hvala svima....danas bili kod neurologa...promenio terapiju....videcemo da li ce se smanjiti halucinacije....vise me uznemirava demencija od parkinsa trenutno....parkins je za sada pod kontrolom....ma problem je sto se pored mame otvorilo jos niz problema porodicnih pa je to u kombinaciji ubitacno
 
danas mi je bio uzasan dan....verovatno se nakupilo sve lose ova dva dana....i danas sam pukla.uvukla sam se u krevet,otplakala i odspavala...:mrgreen:
malo sam bolje...opet do sledece prilike.i tako u krug....

Nemoj da brines.Isplaci se kad ti dodje.Evo meni je danas dan D bez ikakvog razloga.Sasvim je sve uobicajeno a ja luda skroz:dash:Nervozna sam i nadrndana na sve po kuci.Pobegla bih od svih i ostavila sve za sobom.:evil:Malo spustih lopticu na poslu...
 
Mojoj mami je doktorica pojacala ebixu ujutru, uvece bromazepam...ali je veceras opet resila da krene kuci. Izmislja neke spiskove, koje treba da odnese... ma bas je konfuzna bila. Objasnila sam joj da sam ja sredila sve oko spiskova i poreza i racuna... pa se malo smirila. Naravno, optuzila me sto je nisam obavestila o tome. Nakon toga je resila da legne da spava. Ne znam sta bi bilo da je nisam pozvala da cuejm da li je legla. Najstarija tetka je zvala sa pitanjem kada ce kuci i zasto se ne leci nekim alternativnim metodama i je..es doktore je omiljena tetkina recenica. Iskulirala sam, ali je malo falilo da oteram tetku u p.m. Rekla sam joj da ne treba da je zove, ako ne ume da razgovara s njom. Komsije su me vidjale ovih dana kod mame, pa pitaju jesam li otisla. Tu ne mogu nista, osim da ponavljam mami da moram da radim. To *otisla* ko zna kako odjekuje u njenoj glavi. I pored terapije moram stalno da je podrzavam i smirujem. U prirucnicima stoji da treba naci pravu meru kada je u pitanju podrska. Jer dementni ne vole i zbunjuje ih kada im se previse sugerise sta da rade. Ponavljam joj da je sve pod kontrolom i preuzimam razne ulolge, koristim se belim lazima, ne zahtevam joj nista da radi-naprotiv, kazem da lezi i uziva i da je sve pod kontolom...i opet ispadi... Jos uvek nisam sigurna da sam nasla pravu meru. Ne znam ni da li je moguce naci pravu meru u konfuziji.
 
Poslednja izmena:
Mojoj mami je doktorica pojacala ebixu ujutru, uvece bromazepam...ali je veceras opet resila da krene kuci. Izmislja neke spiskove, koje treba da odnese... ma bas je konfuzna bila. Objasnila sam joj da sam ja sredila sve oko spiskova i poreza i racuna... pa se malo smirila. Naravno, optuzila me sto je nisam obavestila o tome. Nakon toga je resila da legne da spava. Ne znam sta bi bilo da je nisam pozvala da cuejm da li je legla. Najstarija tetka je zvala sa pitanjem kada ce kuci i zasto se ne leci nekim alternativnim metodama i je..es doktore je omiljena tetkina recenica. Iskulirala sam, ali je malo falilo da oteram tetku u p.m. Rekla sam joj da ne treba da je zove, ako ne ume da razgovara s njom. Komsije su me vidjale ovih dana kod mame, pa pitaju jesam li otisla. Tu ne mogu nista, osim da ponavljam mami da moram da radim. To *otisla* ko zna kako odjekuje u njenoj glavi. I pored terapije moram stalno da je podrzavam i smirujem. U prirucnicima stoji da treba naci pravu meru kada je u pitanju podrska. Jer dementni ne vole i zbunjuje ih kada im se previse sugerise sta da rade. Ponavljam joj da je sve pod kontrolom i preuzimam razne ulolge, koristim se belim lazima, ne zahtevam joj nista da radi-naprotiv, kazem da lezi i uziva i da je sve pod kontolom...i opet ispadi... Jos uvek nisam sigurna da sam nasla pravu meru. Ne znam ni da li je moguce naci pravu meru u konfuziji.


nije...ili to ti i ja ne znamo da nadjemo.gledam da i ja moju mamu opterecujem...ali vise ne znam kako da postupam.imam utisak kao da me mrzi...jer ne moze ni samnom a ni sama.to sto ne moze sama mislim da je najvise i nervira ....te halucinacije je ubijaju....
rec mi koji je to lek ebixa?
 
Kod mog tate se stanje iskomplikovalo, ne znam da li je Parkinson, ne znam da li je demencija...Ja sve mislim da on ima tumor na mozgu, i otuda sve to što mu se dešava, a nikako da mu snime glavu. Hoće da mu rade sto nekih drugih pregleda, umesto da su krenuli od glave, pa ako nije tu, da traže dalje...:(

Bez obzira što ne znam koja mu je dijagnoza, imam pitanje za vas. Kako se borite sa situacijom kada oni tako bespomoćni od vas traže pomoć, a vi ne možete ništa da uradite? Kako se izborite sa osećanjem da ste ih ostavili na cedilu, iako vam razum tamo negde vrišti da nije sve u vašim rukama?

Mene je moj tata zvao pre neko veče da me zamoli da zovem njegovu doktorku da joj kažem da su mu sestre vezale ruke. Pitala sam ga zašto su ga vezale, a on mi je odgovorio da je bio nemiran, i da je hteo da ustane. To je sasvim moguće, jer on stalno potencira na priči da odlično hoda, samo kada bi mu neko pomogao da ustane. Objasnila sam mu da je noć, da je njegova dr otišla kući, da bude dobar i sluša sestre, jer one hoće da mu pomognu...Ne znam koliko je to shvatio, uglavnom to veče mi više nije zvao. Sutradan mi je dr rekla da je bio nemiran i dezorjentisan i da su mu vezale jednu ruku, jer je uporno pokušavao da ustane. Sutra će možda ići na bronhoskopiju. Uglavnom mi govore da je to bolna intervencija, zašto pristajem da mu to rade kada je on u stanju u kakvom jeste, i ja se osećam totalno sluđeno. Ne znam šta ću mu reći ako me posle bude zvao da mi se žali na bolove, ne mogu da idem svakodnevno kod njega, a i da mogu, ne mogu biti stalno u bolnici, kako sa njim da postupam? Kako da odagnam iz sebe tu grižu savesti, iako mi razum govori da je najviše što sam mogla da uradim to što sam ga ostavila u bolnici, jer ne znam kako bih mu tek kod kuće pomogla, sem što bih mogla da budem češće s njim. Ali samo da budem pored njega, ništa mu ne bih pomogla oko lečenja, jer nisam doktor.

Kako se borite sa takvim situacijama kada vam razum govori da činite za njih sve najbolje, a srce misli da ste ih, u neku ruku, izdali?
 
Da...to je ta situacija...kad srce gazi po razumu. Borba ja stalna, kažeš sebi da nema izbora, ubedjujes sebe da je tako najbolje za njega bez obzira sto ponekad ne veruješ u to. Problem je u tome sto smo odrasli i vaspitavani da ih postujemo i slusamo ih, i sada, moramo da zamenimo uloge koje igramo ceo život. Užasno je teško, meni se čini nemoguće.
 
Koliko se secam bronhoskopija nije bolna.Dobija se anestetik.
Zadovoljna da li su ti rekli da budes prisutna posle toga.
Ja sam sa tatom isla na tu intervenciju i secam se da 2 sata nije smeo da spava i da je to bilo bas zeznuto, posle toga je lepo ustao i otisli smo kuci.Sad da li je njega bolelo ili ne neznam nije se zalio ali je odma cim smo izasli napolje na vrata odma trazio cigaru.
Za grizu savet kako se izboriti, jednostavno steci srce i uraditi sve sto mozes, sto je u tvojoj moci i posvetiti se sebi i ostatku porodice.
Ne obracati paznju na sve silne dusebriznike koji su prepuni kojekavih saveta a veze sa situacijom nemaju.
Dobro je sto ti je otac u bolnici, lekari ce mu pomoci vise nego ti.
A jos uvek nije izmisljena naprava da budes na vise mesta u isto vreme zato pomiri se sa tim da je za sad najveca pomoc i podrska koju mozes ocu da pruzis telefonski razgovor.
Zato glavu gore i samo napred dalje....
 
Kod mog tate se stanje iskomplikovalo, ne znam da li je Parkinson, ne znam da li je demencija...Ja sve mislim da on ima tumor na mozgu, i otuda sve to što mu se dešava, a nikako da mu snime glavu. Hoće da mu rade sto nekih drugih pregleda, umesto da su krenuli od glave, pa ako nije tu, da traže dalje...:(

Bez obzira što ne znam koja mu je dijagnoza, imam pitanje za vas. Kako se borite sa situacijom kada oni tako bespomoćni od vas traže pomoć, a vi ne možete ništa da uradite? Kako se izborite sa osećanjem da ste ih ostavili na cedilu, iako vam razum tamo negde vrišti da nije sve u vašim rukama?

Mene je moj tata zvao pre neko veče da me zamoli da zovem njegovu doktorku da joj kažem da su mu sestre vezale ruke. Pitala sam ga zašto su ga vezale, a on mi je odgovorio da je bio nemiran, i da je hteo da ustane. To je sasvim moguće, jer on stalno potencira na priči da odlično hoda, samo kada bi mu neko pomogao da ustane. Objasnila sam mu da je noć, da je njegova dr otišla kući, da bude dobar i sluša sestre, jer one hoće da mu pomognu...Ne znam koliko je to shvatio, uglavnom to veče mi više nije zvao. Sutradan mi je dr rekla da je bio nemiran i dezorjentisan i da su mu vezale jednu ruku, jer je uporno pokušavao da ustane. Sutra će možda ići na bronhoskopiju. Uglavnom mi govore da je to bolna intervencija, zašto pristajem da mu to rade kada je on u stanju u kakvom jeste, i ja se osećam totalno sluđeno. Ne znam šta ću mu reći ako me posle bude zvao da mi se žali na bolove, ne mogu da idem svakodnevno kod njega, a i da mogu, ne mogu biti stalno u bolnici, kako sa njim da postupam? Kako da odagnam iz sebe tu grižu savesti, iako mi razum govori da je najviše što sam mogla da uradim to što sam ga ostavila u bolnici, jer ne znam kako bih mu tek kod kuće pomogla, sem što bih mogla da budem češće s njim. Ali samo da budem pored njega, ništa mu ne bih pomogla oko lečenja, jer nisam doktor.

Kako se borite sa takvim situacijama kada vam razum govori da činite za njih sve najbolje, a srce misli da ste ih, u neku ruku, izdali?

Raditi bronhoskopiju pacijentu u takvom psihickom stanju je suludo.Bronhoskopija je uzasno neprijatna intervencija kojom se specijalom iglom da kazem na nekom vrstu creva ulazi u pluca i uzima se isecak na analizu kada je potrebno doneti konacnu dijagnozu posto su svi drugi pregledi uradjeni na plucima.Ja sam je radila u opstoj anesteziji pa s toga nisam u stanju da kazem da li to boli.Kad sam se probudila imala sam osecaj odranog grla a to je verovatno od tog creva koje prolazi kroz grlo i dusnik.Dijagnoza je u velikoj meri tacna i detaljna i ovo je odlican nacin da se dodje do pravog problema i ustanovi bolest.Ako se radi bez anestezije je komplikovana u smislu da pacijent moze imati osecaj gusenja,otezanog gutanja a pre svega mora biti u odlicnom psihickom stanju kako bi mogao pratiti uputsva osobe koja mu provlaci crevo sa iglom do pluca.Zvuci uzasno i po meni nikako nije za rad sa pacijentom koji ima probleme kao tvoj tata.Kom li je lekaru palo napamet da radi bronhoskopiju coveku u ovakvom stanju?Na tvom mestu,ja bih porazgovarala sa lekarom koji je ovu intervenciju predlozio i probala bih da je odlozim ako je moguce za neko bolje opste stanje.U tom slucaju bi pre bila za rad sa anestezijom ako je pacijent u stanju da je podnese.

Nemoj da se osecas kao da izdajes roditelja ili bilo koju drugu osobu kada je medicina u pitanju.Nismo u mogucnosti svi da budemo lekari niti da budemo edukovani ni spremni za bilo sta osim nesebicnog truda,volje i ljubavi.Ostalo je na lekarima i faktoru srece.
 
Pa meni je dr rekla da će oni na osnovu procene da li on može da sarađuje prilikom intervencije odlučiti da li da mu rade ili ne. :( Sada si samo potvrdila moje strahove, ali eto, to je ta situacija u kojoj se ja osećam nemoćna. Kako da tražim da odlože za neko bolje opšte stanje, kada sledeće što hoće da mu rade je gastroskopija, gde se takođe guta crevo? Oni samo predlažu neke invazivne metode, a ko sam ja da se bunim i solim im pamet da b najbolje bilo da mu urade magnet ili skener glave? Oni su se vezali dijagnoze neurologa da je to Parkinsonova bolest, i uopšte ne ostavljaju mogućnost da je nešto drugo u pitanju. Bar se meni tako čini.

Imala sam sličnu situaciju sa detetom, kada su hteli da mu rade šta su hteli, ja se pobunila, jer sam mislila da je preagresivno za sedmogodišnjaga, a dr mi doslovno rekla:"Mi nećemo raditi, pustićemo vas kući, on će se u putu istruckati, i keman će mu opet krenuti. Krenuće mu bolovi, vratićete se, a mi vas onda nećemo primiti." Ja nemam vremena, ni volje ni snage da se ganjam sa zaštitnikom prava pacijenata, da se tužakam i obijam pragove da bih ukazala na propuste, jer pored sebe imam sedmogodišnje dete koje urla od bolova kada mu krene kamen u bubregu. To je sve bilo i prošlo, dobro se završilo, ali lekari su sujetni, ne žele da slušaju svaki put ni mišljenja kolega, a ne laika.

Kako da tražim da odlože i bronhoskopiju i gastroskopiju, otpustiće mi ga iz bolnice, bez dijagnoze. Šta ću sa njim kod kuće, gde da ga vodim, kome da se obratim? Kada u stvari ne znam šta mu je.
 
Zadovoljna, a zbog cega su potrebne sve te intervencije?
Razumem da su mu ustanovili Parkinsa, a kakve veze ima to sa plucima i zelucem?
Da li ti se otac zalio na bolove?
Na osnovu cega su lekari ustanovili da su te intervencije neophodne.
Zar se prvo ne radi krvna slika i urin i tu se prvo obave pretrage pa tek onda sve drugo,
Sta su ti rekli koji su razlozi za bronhoskopiju i gastroskopiju?
 
Srasno, odes u bolnicu zbog jedne stvari a onda ti ustanove jos gomilu drugih stvari. :(
Cuvaj se,Zadovoljna, cuvaj svoje zdravlje i psihu otac ti je sad na sigurnom,u rukama strucnog osoblja i oni ce mu pomoci vise nego sto bi ti pomogla da je kuci.
Ko zna zasto je dobro sto je otisao u bolnicu, barem ce uspeti da pronadju sta god da je u pitanju, a kad otkriju bice ti potrebno mnogo snage i smirenosti da budes pored oca kao podrska.Bez obzira koliko ce otac biti svestan toga.
Ponovicu jos jednom cuvaj se draga, misli na oca, ali isto tako misli i na sebe i na svoje zdravlje jer samo tako ces moci da pomognes ocu i majci u danima koji dolaze.
 
Pa meni je dr rekla da će oni na osnovu procene da li on može da sarađuje prilikom intervencije odlučiti da li da mu rade ili ne. :( Sada si samo potvrdila moje strahove, ali eto, to je ta situacija u kojoj se ja osećam nemoćna. Kako da tražim da odlože za neko bolje opšte stanje, kada sledeće što hoće da mu rade je gastroskopija, gde se takođe guta crevo? Oni samo predlažu neke invazivne metode, a ko sam ja da se bunim i solim im pamet da b najbolje bilo da mu urade magnet ili skener glave? Oni su se vezali dijagnoze neurologa da je to Parkinsonova bolest, i uopšte ne ostavljaju mogućnost da je nešto drugo u pitanju. Bar se meni tako čini.

Imala sam sličnu situaciju sa detetom, kada su hteli da mu rade šta su hteli, ja se pobunila, jer sam mislila da je preagresivno za sedmogodišnjaga, a dr mi doslovno rekla:"Mi nećemo raditi, pustićemo vas kući, on će se u putu istruckati, i keman će mu opet krenuti. Krenuće mu bolovi, vratićete se, a mi vas onda nećemo primiti." Ja nemam vremena, ni volje ni snage da se ganjam sa zaštitnikom prava pacijenata, da se tužakam i obijam pragove da bih ukazala na propuste, jer pored sebe imam sedmogodišnje dete koje urla od bolova kada mu krene kamen u bubregu. To je sve bilo i prošlo, dobro se završilo, ali lekari su sujetni, ne žele da slušaju svaki put ni mišljenja kolega, a ne laika.

Kako da tražim da odlože i bronhoskopiju i gastroskopiju, otpustiće mi ga iz bolnice, bez dijagnoze. Šta ću sa njim kod kuće, gde da ga vodim, kome da se obratim? Kada u stvari ne znam šta mu je.

Znam,tako je kao sto kazes o lekarskoj sujeti.Na,kraju krajeva ipak nemas mnogo izbora ali da razgovaras i sugerises svoje misljenje imas pravo.Probaj diskretno ako je osoblje pristupacno da skrenes paznju na svoje ideje jer je on ipak tvoj otac i ako nesto bude rizicno oni ce traziti od tebe da potpises pristanak a na taj nacin pokrivaju sebe od mogucih nezeljenih reakcija.Budi pametna i pokusaj sve sto je do tebe.To sto pricas o detetu je nesto drugo i ja bih verovatno u tom slucaju postupila kao ti ali ovo sa tatom je nesto drugo.Razmisli i pokusaj sve sto je u tvojoj moci.Ponekad je presudan nas stav sa lekarima,ako osete da si uplasena i kao sto kazes nemocna onda ce te vrteti kako oni zele.Moras da pokazes inicijativu,to da si u toku i da se edukujes na odredjene probleme,da si spremna da saradjujes:dash:citaj izmedju redova sta to moze da znaci.:besna:Nazalost ali tako je...Srecno!
 
Hmmm,ok ajde da verujemo da su lekari pominjali ove intervencije kao mogucnost za bolju dijagnozu ali svakako ne odmah.Mozda su onako usput govorili da je to potrebno jer svak specijalista gleda iz svog ugla.Predposavljam da bi psihijatar stavio crveno svetlo na ovu dve metode do daljnjeg.Senke na plucima nisu uvek opasne i mogu biti vrlo bezazlene ali obzirom na visoke tumormarkete treba biti jako,jaaako oprezan.U njegovim godinama i u trenutnom psihickom stanju kad je covek vezan u krevetu mislim da je mnogo bezbolnije i sigurnije sacekati sa svakim potezom.
 
Kod mog tate se stanje iskomplikovalo, ne znam da li je Parkinson, ne znam da li je demencija...Ja sve mislim da on ima tumor na mozgu, i otuda sve to što mu se dešava, a nikako da mu snime glavu. Hoće da mu rade sto nekih drugih pregleda, umesto da su krenuli od glave, pa ako nije tu, da traže dalje...:(

Bez obzira što ne znam koja mu je dijagnoza, imam pitanje za vas. Kako se borite sa situacijom kada oni tako bespomoćni od vas traže pomoć, a vi ne možete ništa da uradite? Kako se izborite sa osećanjem da ste ih ostavili na cedilu, iako vam razum tamo negde vrišti da nije sve u vašim rukama?

Mene je moj tata zvao pre neko veče da me zamoli da zovem njegovu doktorku da joj kažem da su mu sestre vezale ruke. Pitala sam ga zašto su ga vezale, a on mi je odgovorio da je bio nemiran, i da je hteo da ustane. To je sasvim moguće, jer on stalno potencira na priči da odlično hoda, samo kada bi mu neko pomogao da ustane. Objasnila sam mu da je noć, da je njegova dr otišla kući, da bude dobar i sluša sestre, jer one hoće da mu pomognu...Ne znam koliko je to shvatio, uglavnom to veče mi više nije zvao. Sutradan mi je dr rekla da je bio nemiran i dezorjentisan i da su mu vezale jednu ruku, jer je uporno pokušavao da ustane. Sutra će možda ići na bronhoskopiju. Uglavnom mi govore da je to bolna intervencija, zašto pristajem da mu to rade kada je on u stanju u kakvom jeste, i ja se osećam totalno sluđeno. Ne znam šta ću mu reći ako me posle bude zvao da mi se žali na bolove, ne mogu da idem svakodnevno kod njega, a i da mogu, ne mogu biti stalno u bolnici, kako sa njim da postupam? Kako da odagnam iz sebe tu grižu savesti, iako mi razum govori da je najviše što sam mogla da uradim to što sam ga ostavila u bolnici, jer ne znam kako bih mu tek kod kuće pomogla, sem što bih mogla da budem češće s njim. Ali samo da budem pored njega, ništa mu ne bih pomogla oko lečenja, jer nisam doktor.

Kako se borite sa takvim situacijama kada vam razum govori da činite za njih sve najbolje, a srce misli da ste ih, u neku ruku, izdali?

Sa tim se borim svakodnevno. Isplacem se i guram dalje. Najteze mi je kada je svesna da se s njom nesto cudno desava i to mi kaze. Hrabrim i sebe i nju, pa se isplacem opet. Gora situacija mi je bila kada mi je tata umirao od kancera, sto se tice tog hrabrenja. Samo je krace trajalo. Prvo treba ti da sugerises sebi da medicina ima sredstva do odredjene granice. A ti mozes samo da budes podrska i da dogovaras sa doktoriam sta cete dalje. Ti imas pravo na to. Insistiraj na tome da dobijes misljenje psihijatra o celoj situaciji. Zasto psihijatar nije napisao uput za CT? Uglavnom se hvataju za jeftinije metode dijagnostikovanja i one na koje se ne ceka dugo. Ja bih promenila doktora, zamolila u dezurnoj sluzbi odeljenja na kojem je tvoj tata drugog lekara za misljenje ili otisla u privatnu ordinaciju, da cujem i drugo misljenje. Lepo si postupila kada te je zvao uznemiren tata. Vidis da posle vise nije zvao. Moras tako da ga stalno smirujes i hrabris. Ne bi trebalo da mu objasnjavaju sta ce mu raditi, jer to ce ga jos vise uplastii. Gledaj i ti da mu govoris kako je to neko rutinsko snimanje, pa lezi tu jer ce tako brze doci na red... Ma, svakog dana imam situaciju kada moram mami da objasnjavam zasto nisam pored nje. I svakog dana joj sugerisem da je sve pod kontrolom. Imas pravo da cujes prognoze i da ti predloze druge metode. Slazem se da moras da zauzmes cvrsci stav prema doktorima. Izrazi im i svoje strahove. Danas kada se tuzaka za sve i svasta, nije ni njima svejedno da rizikuju neciji zivot. Stavi im to do znanja. Podsecaj ih na njegovo psihicko stanje.
 
Poslednja izmena:
nije...ili to ti i ja ne znamo da nadjemo.gledam da i ja moju mamu opterecujem...ali vise ne znam kako da postupam.imam utisak kao da me mrzi...jer ne moze ni samnom a ni sama.to sto ne moze sama mislim da je najvise i nervira ....te halucinacije je ubijaju....
rec mi koji je to lek ebixa?

Moja mama u poslednje vreme pponavlja da je ljuta na samu sebe, kada je pitam sto je neraspolozena. A kada sam s njom ona drema ili me ispituje ili me optuzuje ili se lepo smejemo i salimo ponekada kada ja uspem da napravim takvu situaciju. Pred doktorima se topi i sve joj je potaman. Ebixa je lek za demenciju. Nasa doktorica je prepisala od nekog proizvodjaca koji manje naplacuje, raspitacu se pa cu ti javiti tacan naziv. Uz to uzima i donasept, jer doktorica kaze da se ta kombinacija pokazala odlicnom i da je primenjuju i na zapadu, ali kao jedan lek. Stabilnija je od tog leka. Pocela je sa malom dozom, a sada je na punoj dozi od 20 mg, koliko je meni poznato. To znaci i da njena bolest napreduje. Ali zahvaljujuci doktorici Miri Stojanovic, pratimo situaciju i prilagodjavamo terapiju. Dok bude moguce tako. POkusaj da oraspolozis svoju mamu necim. Ti najbolje znas sta je raduje. Mada...znam da je i moja u stanju da se duri, cini mi se kao iz inata, kada joj dodje takav period.
 

Back
Top