Demencija

mora da postoji razlog zasto svi razlicito haluciniraju...lose sam ovo objasnila jbg...ali svatate sta ocu da kazem....zasto neko gleda samo mrtve,neko zive,neko decu,itd,itd

zato što se dese neki kuršlusi u tim centrima, pa oni rade polovično, ili izmenjeno, ili izumru. Nema pravila, sve je individualno.
Mozak se ponaša kao kompjuter pun virusa. Nikad ne znaš šta će da iskoči.Zato su lekari nemoćni....a svi mi očajni. Da postoji sistem, pravila, već bi prinašli nekakav lek.
 
Bila sam juče na razgovoru kod neuropsihijatra, kod kog moj tata treba da ide u ponedeljak. Iz onoga što sam mu ja ispričala, on kaže da se nameće zaključak da je u pitanju demencija. Ali da prvo mora da se urade određene laboratorijske analize, snimanja i psihološki testovi, da bi se postavila dijagnoza. Mada, ostavlja i mogućnost tumora na mozgu, jer se, po njegovim rečima, sve odvija suviše brzo. :sad2: I zbunjuje ga to što sam mu ispričala o tatinoj promeni ponašanja. On kaže da demencija loše osobine kod bolesnika još pogoršava, tako da bi on, koji je bio agresivan, trebalo da bude još agresivniji. A nije, nego je neprepoznatljivo pitom, što uopšte nije loše. Ali, o svemu tome tek posle pregleda i pregleda, za sada može samo da nagađa.

Tata svesno priča, učestvuje u razgovoru, ali konstantno ostavlja otvorena vrata na prostoriji koja se greje. I pored opominjanja, i upozoravanja, prosto izađe, i ostavi otvorena vrata. Motorika mu je užasno usporena. Gori je od puža. Nikada i nije bio nešto hitar, ali ovo sada je strašno. Noćas je pokušao da ustane da ide u wc, nije uspeo (inače teško ustaje i iz sedećeg, a kamo li iz ležećeg položaja) i pao je između svog i maminog kreveta. Sat ipo vremena su njih dvoje pokušavali da se on podigne, na kraju su jedva uspeli. :( U međuvremenu se naravno umokrio, pa se onda presvlačio, pa se mama potresla, loše spava već noćima, i ona je stara i ima bolesno srce...Ja idem svakodnevno do njih, ali bi trebalo neko da boravi stalno tamo. Ja ne mogu, sestra još manje, jer je zaposlena, a nije preterano ni zabrinuta, i čini mi se da ću se rasprsnuti u hiljadu komada.

Ja u decembru imam zakazanu operaciju štitne žlezde, imam tumor, ko zna kako će se i kod mene to sve završiti, a ne smem ni da mislim kako će oni bez mene tokom mog oporavka. Moja dr mi kaže da se čuvam stresa, a ja bih volela da mi da recept da znam kako to da izvedem. :(

Draga moja,bez ikakve grize savesti mogu ti reci samo ovo<Pokusaj da se usresredis iskljucivo na sebe u ovom momentu.Roditelji ma koliko ih volis su imali nekakav zivot.Leci se i budi dobro a onda kad budes mogla posveti se ostalima.:heart:Tesko je iskljuciti mozak i restartovati ga ali nemoj zaboraviti da si u ovom momentu ti najbitnija u celoj prici.Zelim ti brz oporavak i puno snage.Navrati ovde,jer ces uvek imati ako nista drugo lepu rec.:klap:

- - - - - - - - - -

zato što se dese neki kuršlusi u tim centrima, pa oni rade polovično, ili izmenjeno, ili izumru. Nema pravila, sve je individualno.
Mozak se ponaša kao kompjuter pun virusa. Nikad ne znaš šta će da iskoči.Zato su lekari nemoćni....a svi mi očajni. Da postoji sistem, pravila, već bi prinašli nekakav lek.

Tako je!Zato mi moramo podvuci crtu u nasim zivotima i sto pre shvatimo ovo o cemu govoris bice nam lakse.
 
Bila sam juče na razgovoru kod neuropsihijatra, kod kog moj tata treba da ide u ponedeljak. Iz onoga što sam mu ja ispričala, on kaže da se nameće zaključak da je u pitanju demencija. Ali da prvo mora da se urade određene laboratorijske analize, snimanja i psihološki testovi, da bi se postavila dijagnoza. Mada, ostavlja i mogućnost tumora na mozgu, jer se, po njegovim rečima, sve odvija suviše brzo. :sad2: I zbunjuje ga to što sam mu ispričala o tatinoj promeni ponašanja. On kaže da demencija loše osobine kod bolesnika još pogoršava, tako da bi on, koji je bio agresivan, trebalo da bude još agresivniji. A nije, nego je neprepoznatljivo pitom, što uopšte nije loše. Ali, o svemu tome tek posle pregleda i pregleda, za sada može samo da nagađa.

Tata svesno priča, učestvuje u razgovoru, ali konstantno ostavlja otvorena vrata na prostoriji koja se greje. I pored opominjanja, i upozoravanja, prosto izađe, i ostavi otvorena vrata. Motorika mu je užasno usporena. Gori je od puža. Nikada i nije bio nešto hitar, ali ovo sada je strašno. Noćas je pokušao da ustane da ide u wc, nije uspeo (inače teško ustaje i iz sedećeg, a kamo li iz ležećeg položaja) i pao je između svog i maminog kreveta. Sat ipo vremena su njih dvoje pokušavali da se on podigne, na kraju su jedva uspeli. :( U međuvremenu se naravno umokrio, pa se onda presvlačio, pa se mama potresla, loše spava već noćima, i ona je stara i ima bolesno srce...Ja idem svakodnevno do njih, ali bi trebalo neko da boravi stalno tamo. Ja ne mogu, sestra još manje, jer je zaposlena, a nije preterano ni zabrinuta, i čini mi se da ću se rasprsnuti u hiljadu komada.

Ja u decembru imam zakazanu operaciju štitne žlezde, imam tumor, ko zna kako će se i kod mene to sve završiti, a ne smem ni da mislim kako će oni bez mene tokom mog oporavka. Moja dr mi kaže da se čuvam stresa, a ja bih volela da mi da recept da znam kako to da izvedem. :(

Draga, molim te da pokusas ponovo da ukljucis svoju sestru u celu pricu. S obzirom da se spremas za operaciju, moras da se distanciras od toga. Sto se tice tvoje opracije, posto bolujem od hashimotoa, doktor mi je rekao da su tumori na stitnoj zlezdi sa najboljom prognozom. Znaci da se gotovo nikada nakon operacije ne sire dalje i da je samo potrebno uzimati hormone. Moja prijateljica je u maju operisala tumor i izvadili su joj celu stitnu zlezdu. Pocela je da radi, putovala je na more... ma odlicno se oseca. Nije htele da parcijalno operisu, vec je sama insistirala da odmah izvade celu stitnjacu. To sto tvoj tata ostavlja otvorena vrata moze da ukazuje na strah ili na nemarnost ili na dekoncentrisanost... Sacekaj rezultate nakon pregleda tvog tate, a do tada budi u kontaktu sa njima ali nemoj da se previse opterecujes.Oni jos uvek funkcionisu. Probaj da podsetis tatu da pred spavanje ode u WC ili da mozda stavi neki lavor i sl. pored kreveta. Mora i tvoja mama da se zastiti od tih nocnih akcija. Dobro je sto je pitom i ne pravi nikakve izgrede. Prica o mogucem kanceru mozga mislim da je spomenuta u kontekstu nagadjanja bez analiza. U smilsu da moze da bude svasta, pa i to. Bas neodmereno od strane doktora.
 
ma ima pravila...ako pazljivo posmatras,,,,samo sto nisam frojd da objasnim


Mozda donekle i ima, ali treba posmatrati svaku recenicu i okolnost i baviti se time. U pocetku sam se cudila sto je moja mama pominjala nekog pokojnog tecu, koji je bio u Francuskoj godinama i niko ga s evise ne seca. Bila je u pocetku uplasena i pominjala je da on bio kod nje u stanu. On je umro u delirium tremensu, bila sam dete ali se secam da je skroz poludeo i da je imao halucinacije uz ogroman osecaj progonjenja... onda vidim na nedavno na maminimkljucevima privezak Ajfelova kula. E sad, da li je u trenucima straha gledala taj privezak pa je asocirao na njega pa izazvao jos veci strah... nikada necu saznati. Sada ga vise ne pominje. Otkad su kljucevi kod mene,vise ga nije spomenula. Jutros su komsinice isle po prlom vodu, a kada sam ja pozvala sunjala je po hodnicima.Pitam je zasto je izlazila iz sobe, a ona kaze da je isla da sipa vodu.Objasnjavam da ima vodu u kupatilu u svom stancicu, a ona kaze da nije znala. Mislila je, kaze, da je nestala voda i da treba da sipa. E sad... koliko su tu okolnosti koje dovode do zabune jer se povezuju sa nekim drugim okolnostima... gledam da je zastitim od suvise informacija i dosta dobro se snalazi na taj nacin, ali ne moze se ograditi od svih i uvek moze nesto da je upucuje na neku drugu stvar...donekle mi se cini da ima logike, ali svasta moze da bude podsticaj i... nemoguce je ispratiti. Zapravo, kao sto kaze Ljilja, odumiru celije mozga i povezuju nepovezivo ili povezuju povezivo na nakaradan ili cudan nacin. Moja mama je cesto opsednuta da mora da me vodi u skolu. Skolovanje je za mog pokojnog oca bilo najvaznija stvar u zivotu. Bio je strog i distanciran od mene. Najvise ga je zanimalo da sam odlican djak. Mama je strahovala da ukoliko dobijem slabiju ocenu, a to je za njega bila i cetvorka i trojka, da ce okriviti nju da mi je popustala. E sada povremeno moja mama ide po hodnicima i trazi me da bi me odvela u skolu. Da li to ima veze s tim ... ne znam. A i da znam... sta tu mogu? Podsetim je koliko imam godina, ona je mirna na tu temu par dana, pa opet u potragu za detetom koje skita i nije otislo u skolu. A bila sam djak generacije. I sta mogu sada? Ponekada misli da ima dve cerke, jednu malu i jednu veliku. Po potrebi.:zper:
 
pa o tome i govorim...da ovakve osobe obavezno mora da prati psihlog...ne samo neurolog i neuropsihijatar.....mislim da bi se mozda stanje i popravilo kada bi to sto je bilo potisnuto godinama pojavilo na povrsini odjednom....moja na primer uglavnom gledaj neku decu...eto bila je vaspitacica...mozda zato....ali zasto je na primer samo jedno od te dece tolko specificno...zove je princeza...moze satima da prica s njom.kada je pitamkolko ima ta princeza godina ne ume da objasni.
tatu sto gleda ...to mogu da razumemem....jos uvek joj strasno mnogo nedostaje i ne moze da se pomiri s njegovom smrcu...ona razgovara sa ljudima iz njenih halucinacija....najgore je kad ih hrani...jer hrani jastuk,bluzu,sta nadje,vise nije bitno....ili kad oce da ih okupa itd,itd.ma nemam reci...prvo sam bila sokirana...sad mi je to kao normalno.ne znam sta da kazem vise....utonula sam ...ne znam ni ja gde...gde me reka nosi....nemam snage da se suprotstavljam...kao da je ovo san sto mi se desava i da cu se brzo probuditi....a to ce biti kad mame vise nema...za sada moram i dalje da plivam ili sanjam...kako god.razumeli ste sta sam htela
 
Naravno da smo razumeli. I moj tata se svađao ili pričao sa ljudima ih njegovih halucinacija.....i hranio je nekoga.....i pravio je poreze kao da prede vunu na preslici....a od grmova ruža u dvorištu je mislio da su ljudi i da su stari po 300 godina svaki ali da ih on ne poznaje....i stalno je govorio da u dvorištu imamo mnogo ljudi (grmova ruža), što je tačno.

Psiholog.....tražili su nam da dopunimo predmet za tuđu negu nalazom psihologa. Platila sam u dr Ristić. Draga, isto je radila što i neuropsihijatar, apsolutno isti test, ista pitanja.....
 
pa o tome i govorim...da ovakve osobe obavezno mora da prati psihlog...ne samo neurolog i neuropsihijatar.....mislim da bi se mozda stanje i popravilo kada bi to sto je bilo potisnuto godinama pojavilo na povrsini odjednom....moja na primer uglavnom gledaj neku decu...eto bila je vaspitacica...mozda zato....ali zasto je na primer samo jedno od te dece tolko specificno...zove je princeza...moze satima da prica s njom.kada je pitamkolko ima ta princeza godina ne ume da objasni.
tatu sto gleda ...to mogu da razumemem....jos uvek joj strasno mnogo nedostaje i ne moze da se pomiri s njegovom smrcu...ona razgovara sa ljudima iz njenih halucinacija....najgore je kad ih hrani...jer hrani jastuk,bluzu,sta nadje,vise nije bitno....ili kad oce da ih okupa itd,itd.ma nemam reci...prvo sam bila sokirana...sad mi je to kao normalno.ne znam sta da kazem vise....utonula sam ...ne znam ni ja gde...gde me reka nosi....nemam snage da se suprotstavljam...kao da je ovo san sto mi se desava i da cu se brzo probuditi....a to ce biti kad mame vise nema...za sada moram i dalje da plivam ili sanjam...kako god.razumeli ste sta sam htela

ja te razumem, ali ne slažem se sasvim: psiholog može dementnima pomoći u nekoj početnoj fazi (dok se još može kako tako komunicirati s njima), sad bi bio potrebniji tebi - da te uputi kako da se postaviš, kako da se distanciraš, kako da prihvatiš bolest svoje majke, jer je to već nepovratno odmaklo... takve halucinacije se "kontrolišu" samo lekovima (antipsihotici), ali i to su supstance koje uništavaju ono malo moždanih ćelija koje opstaju, tako da ih neuropsihijatri nerado prepisuju -
 
Naravno da smo razumeli. I moj tata se svađao ili pričao sa ljudima ih njegovih halucinacija.....i hranio je nekoga.....i pravio je poreze kao da prede vunu na preslici....a od grmova ruža u dvorištu je mislio da su ljudi i da su stari po 300 godina svaki ali da ih on ne poznaje....i stalno je govorio da u dvorištu imamo mnogo ljudi (grmova ruža), što je tačno.

Psiholog.....tražili su nam da dopunimo predmet za tuđu negu nalazom psihologa. Platila sam u dr Ristić. Draga, isto je radila što i neuropsihijatar, apsolutno isti test, ista pitanja.....


jesi li dobila tudju negu? mene su odbili....prilozila sam zalbu...i sad ponovo cekam odgovor

- - - - - - - - - -

i ta testiranja...znam skoro ista su stvarno....mislila sam vise na razgovor ...kao terapiju.
 
saglasna sa beket. Nela, pomozi sebi. Ti moraš dalje, svojim dvosmernim ulicama, bilevarima, kružnim tokovima, a tvoja mama, kao i svi naši roditelji, moraju ići jednosmernom ulicom. Ma koliko se mi trudili, ma koliko želeli, ma koliko lomili sebe, ulica u kojoj su oni je uvek jednosmerna.
 
Moj tata je danas mnogo lošije nego prethodnih dana. Motorika, činilo mi se, iz sata u sat sve gora. Pozvala sam njegovu izabranu dr, opisala joj šta se dešava, i ona rekla da ga odvedem, da mu da uput za neurologa. Dežurna je bolnica u Zemunu, odveli smo ga, i neurolog je postavio dijagnozu. Parkinsonova bolest. Kaže - primer Parkinsonove bolesti kao iz udžbenika. Objasnio sve šta i kako, prepisao mu lekove koji će možda malo ublažiti tegobe, tj. pokušava da malo popravi motoriku, ali pošto je tata noćas dugo i uporno kašljao, poslao ga kod interniste. Tamo su ga pregledali, uradili rtg pluća, i našli neku senku veličine 30mm. Zbog toga su ga zadržali u bolnici, da utvrde šta je to.

Eto, sada znam dijagnozu, ali mi nije ni malo lakše. Naprotiv, rasprsla sam se u hiljadu delića.
 
Moj tata je danas mnogo lošije nego prethodnih dana. Motorika, činilo mi se, iz sata u sat sve gora. Pozvala sam njegovu izabranu dr, opisala joj šta se dešava, i ona rekla da ga odvedem, da mu da uput za neurologa. Dežurna je bolnica u Zemunu, odveli smo ga, i neurolog je postavio dijagnozu. Parkinsonova bolest. Kaže - primer Parkinsonove bolesti kao iz udžbenika. Objasnio sve šta i kako, prepisao mu lekove koji će možda malo ublažiti tegobe, tj. pokušava da malo popravi motoriku, ali pošto je tata noćas dugo i uporno kašljao, poslao ga kod interniste. Tamo su ga pregledali, uradili rtg pluća, i našli neku senku veličine 30mm. Zbog toga su ga zadržali u bolnici, da utvrde šta je to.

Eto, sada znam dijagnozu, ali mi nije ni malo lakše. Naprotiv, rasprsla sam se u hiljadu delića.


ma sklopices se....iz ove se koze ne moze....bices u redu.videces.mora da prodje ovaj sok....i sa parkinsonom se zivi.....ne znam kolko ima god tvoj tata...ali bice u redu.
 
Moj tata je danas mnogo lošije nego prethodnih dana. Motorika, činilo mi se, iz sata u sat sve gora. Pozvala sam njegovu izabranu dr, opisala joj šta se dešava, i ona rekla da ga odvedem, da mu da uput za neurologa. Dežurna je bolnica u Zemunu, odveli smo ga, i neurolog je postavio dijagnozu. Parkinsonova bolest. Kaže - primer Parkinsonove bolesti kao iz udžbenika. Objasnio sve šta i kako, prepisao mu lekove koji će možda malo ublažiti tegobe, tj. pokušava da malo popravi motoriku, ali pošto je tata noćas dugo i uporno kašljao, poslao ga kod interniste. Tamo su ga pregledali, uradili rtg pluća, i našli neku senku veličine 30mm. Zbog toga su ga zadržali u bolnici, da utvrde šta je to.

Eto, sada znam dijagnozu, ali mi nije ni malo lakše. Naprotiv, rasprsla sam se u hiljadu delića.

Iznenadices se kako prava dijagnoza i pravi lekovi u pravom momentu mogu da ublaze probleme.Drzim pesnice samo da su njemu ondmah dali ono na sta ce dobro reagovati i da nece biti lutanja sa terapijom.Senka na plucima moze biti od upale ili se skuplila voda kao kod moje majke obzirom da je mnogo kasljao.Ako je kasalj tek poceo verovatno je neka blaza upala i dobro je da je u bolnci i da se odmah sanira.Ako kaslje duze vremena osim upale mozda je i problem sa vodom ali i to se dobro resava sa diureticima.Svakako nemoj previse da brines jer je ocigledno u dobrim rukama bar sudeci po onome sto si navela a svidja mi se brza reakcija lekara.Bolje sto su ga zardzali u bolnici,znaci da nisu povrsni,nadam se.
 
Iznenadices se kako prava dijagnoza i pravi lekovi u pravom momentu mogu da ublaze probleme.Drzim pesnice samo da su njemu ondmah dali ono na sta ce dobro reagovati i da nece biti lutanja sa terapijom.Senka na plucima moze biti od upale ili se skuplila voda kao kod moje majke obzirom da je mnogo kasljao.Ako je kasalj tek poceo verovatno je neka blaza upala i dobro je da je u bolnci i da se odmah sanira.Ako kaslje duze vremena osim upale mozda je i problem sa vodom ali i to se dobro resava sa diureticima.Svakako nemoj previse da brines jer je ocigledno u dobrim rukama bar sudeci po onome sto si navela a svidja mi se brza reakcija lekara.Bolje sto su ga zardzali u bolnici,znaci da nisu povrsni,nadam se.

U glavi mi je konfuzija, jer ne znam da li je bolje što su ga zadržali u bolnici, ili nije. :( On je sada skroz nepokretan, ne može samostalno da se okrene u krevetu, a ne nešto drugo. Leži na leđima, gleda u plafon, ima kateter i pelene, i to je to. :sad2: Tuga i jad kada ga čovek pogleda. Insistira da ustane, mada mu sestre ne dozvoljavaju, što je pametno, jer bi pao sigurno. Danas nedelja, doktora nigde ni na vidiku, nisam imala s kim ni da popričam, ni da pitam šta će mu raditi, ni kada će početi da utvrđuju šta mu je, ni da li je počeo da prima terapiju koju mu je prepisao neurolog. Na celom odeljenju samo jedna sestra, čudo bi bilo da je raspoložena i spremna na saradnju. Ovako kako stoje stvari, čini mi se da on neće iz bolnice živ izaći.

Opet, kada pomislim da ga otpuste, a on ne može da se podigne sam iz ležećeg u sedeći položaj, niti može iz sedećeg položaja da ustane, pitam se štabi mama radila sama s njim kod kuće. Mogla bih ja da pomognem par dana, mogla bi neki dan sestra, ali šta dalje? Ko zna koliko to može da traje, a nema šanse da ga jedna osoba pomeri s mesta. Ne zato što je korpulentan ili gojazan, nego prosto zato što je sav ukočen i ne može nikako da sarađuje.

Dogodilo mu se upravo ono čega se najviše plašio. Da zavisi od drugih.
 
U glavi mi je konfuzija, jer ne znam da li je bolje što su ga zadržali u bolnici, ili nije. :( On je sada skroz nepokretan, ne može samostalno da se okrene u krevetu, a ne nešto drugo. Leži na leđima, gleda u plafon, ima kateter i pelene, i to je to. :sad2: Tuga i jad kada ga čovek pogleda. Insistira da ustane, mada mu sestre ne dozvoljavaju, što je pametno, jer bi pao sigurno. Danas nedelja, doktora nigde ni na vidiku, nisam imala s kim ni da popričam, ni da pitam šta će mu raditi, ni kada će početi da utvrđuju šta mu je, ni da li je počeo da prima terapiju koju mu je prepisao neurolog. Na celom odeljenju samo jedna sestra, čudo bi bilo da je raspoložena i spremna na saradnju. Ovako kako stoje stvari, čini mi se da on neće iz bolnice živ izaći.

Opet, kada pomislim da ga otpuste, a on ne može da se podigne sam iz ležećeg u sedeći položaj, niti može iz sedećeg položaja da ustane, pitam se štabi mama radila sama s njim kod kuće. Mogla bih ja da pomognem par dana, mogla bi neki dan sestra, ali šta dalje? Ko zna koliko to može da traje, a nema šanse da ga jedna osoba pomeri s mesta. Ne zato što je korpulentan ili gojazan, nego prosto zato što je sav ukočen i ne može nikako da sarađuje.

Dogodilo mu se upravo ono čega se najviše plašio. Da zavisi od drugih.

Polako, nemoj unapred praviti dramu. Kod ovakvih bolesti moras da se fokusiras na trenutno stanje. Dobro, bitno je da pripremis teren za dalje, ali mislim da je rano za to dok ne dobijes potpuno misljenje lekara. Moj svekar je bio vezan za krevet, pa je izasao iz bolnice, sada nije tako energican ali funkcionise. U bolnici eksperimentisu sa lekovima i dozama, pa detoksikuju pa opet... tako nadju pravu meru. On je sada zbunjen i uplasen u bolnici. Verovatno i sediran. Bolje sto je u bolnici u prisustvu samo jedne med. sestre, nego da kod kuce ne znate sta cete s njim. Sacekaj misljenje lekara, pa ces videti za dalje. I misli na sebe. U ovom trenutku ti sve izgleda neresivo, ali videces da ce se resenja nametati sama. Naravno, tesko da ce biti kao ranije, ali uvek ima neko resenje.
 
pa o tome i govorim...da ovakve osobe obavezno mora da prati psihlog...ne samo neurolog i neuropsihijatar.....mislim da bi se mozda stanje i popravilo kada bi to sto je bilo potisnuto godinama pojavilo na povrsini odjednom....moja na primer uglavnom gledaj neku decu...eto bila je vaspitacica...mozda zato....ali zasto je na primer samo jedno od te dece tolko specificno...zove je princeza...moze satima da prica s njom.kada je pitamkolko ima ta princeza godina ne ume da objasni.
tatu sto gleda ...to mogu da razumemem....jos uvek joj strasno mnogo nedostaje i ne moze da se pomiri s njegovom smrcu...ona razgovara sa ljudima iz njenih halucinacija....najgore je kad ih hrani...jer hrani jastuk,bluzu,sta nadje,vise nije bitno....ili kad oce da ih okupa itd,itd.ma nemam reci...prvo sam bila sokirana...sad mi je to kao normalno.ne znam sta da kazem vise....utonula sam ...ne znam ni ja gde...gde me reka nosi....nemam snage da se suprotstavljam...kao da je ovo san sto mi se desava i da cu se brzo probuditi....a to ce biti kad mame vise nema...za sada moram i dalje da plivam ili sanjam...kako god.razumeli ste sta sam htela

Konsultuj neuropsihijatra za promenu antipsihotika ili za povecanje doze ili za raspored uzimanja. To moze bar da proredi intervale izmedju halucinacija i da ih ublazi. Proveri da li ima nekih drugih zdravstvenih problema-secer, pritisak, aritmije... to moze znatno da utice na progresiju. I ove promene vremena jako uticu. Da li si probala da pricas sa mamom na tu temu? Ja ponekad i podviknem, jer drugacije ne moze. Trudim se da mojoj mami stalno ponavljam ko sam ja i ko je ona (ja sam tvoja cerkica sto te voli najvise i drzi sve pod kontrolom, ti si moja mamica najbolja na svetu, sad cemo ti i ja da se provedemo i da kupimo svasta, zajedno cemo da ruckamo...) Iz njene okoline izbacila sam sve stvari koje je dovode do zabune i pokrecu na neku bedastocu. Polako sam sklanjala jednu po jednu stvar. Vise ne nosi hulahop, jer ih je sekla pa vezivala oko nogu. Sada nosi pantalone i kratke carape. Ima carapice raznih boja pa je odusevljena pri izboru. Vise ne nosi haljinu, jer je uvlacila u gace i ispod suknje oblacila pantalone. Nisu joj pri ruci spavacice, jer ih je oblacila preko dana i to preko odela. Vise nema stipaljke, mada je volela da ponesto propere, jer je stavljala stipaljku na glavu umesto snale. Sklonila sam makazice, koje su joj donele njene sestre, jer je pocela da sece dzempere i ostalo. Ima krevet, posteljinu, cinije za jelo, casu, maramice i salvete, cetkicu i pastu za zube, fotografije samo na kojima smo ona i ja i moj suprug i njene sestre iz skorijeg datuma...i tako neke sitnice sa kojima nije uspela da napravi glupost. Pokusaj da posmatras i da se dovijas da joj pomognes. Ali bez odgovrajuceg leka i doze je nemoguce. E sad dokle ce tako biti moguce... videcu. Proslog leta je strikala, a sada je vec nova faza bolesti.
 
pa bas za dva tri dana imamo zakazano.ma kod doktora stalno idemo i kad nemamo zakazano....kamo srece da hoce da hekla.....ona jednostavno nece nista drugo da radi sem nekih uobicajenih stvari koje je radila celog zivota...da kao sredjuje po kuci...to traje pola sata pre podne i pola sata popodne.ostatak dana nista ne radi....ili lezi i razgovara sa ttom izmisljenom devojcicom ili zmuri i cuti....prosto receno nista je ne zanima....ne vidi ni najbolje tako da ne moze da cita,muzika je nervira,tv ne ukljucuje, s prijateljima ne kontaktira.....i kaze da joj je dobro.:mrgreen:
 
U glavi mi je konfuzija, jer ne znam da li je bolje što su ga zadržali u bolnici, ili nije. :( On je sada skroz nepokretan, ne može samostalno da se okrene u krevetu, a ne nešto drugo. Leži na leđima, gleda u plafon, ima kateter i pelene, i to je to. :sad2: Tuga i jad kada ga čovek pogleda. Insistira da ustane, mada mu sestre ne dozvoljavaju, što je pametno, jer bi pao sigurno. Danas nedelja, doktora nigde ni na vidiku, nisam imala s kim ni da popričam, ni da pitam šta će mu raditi, ni kada će početi da utvrđuju šta mu je, ni da li je počeo da prima terapiju koju mu je prepisao neurolog. Na celom odeljenju samo jedna sestra, čudo bi bilo da je raspoložena i spremna na saradnju. Ovako kako stoje stvari, čini mi se da on neće iz bolnice živ izaći.

Opet, kada pomislim da ga otpuste, a on ne može da se podigne sam iz ležećeg u sedeći položaj, niti može iz sedećeg položaja da ustane, pitam se štabi mama radila sama s njim kod kuće. Mogla bih ja da pomognem par dana, mogla bi neki dan sestra, ali šta dalje? Ko zna koliko to može da traje, a nema šanse da ga jedna osoba pomeri s mesta. Ne zato što je korpulentan ili gojazan, nego prosto zato što je sav ukočen i ne može nikako da sarađuje.

Dogodilo mu se upravo ono čega se najviše plašio. Da zavisi od drugih.


Polako,treba ti vreme kao i njemu i lekarima.Govorim iz iskustva,znam da je sok ali malo sacekaj.Svaki novi dan je nekakav pomak koji ces pratiti i ti i lekari da li na bolje ili gore ali nesto ce se desavati a onda cete znati i sta dalje i u kom pravcu ide bolest.Moja mama se dva puta vracala iz mtrvih i fizicki i psihicki u roku od mesecipo dana.Nista nije nemoguce i sve je moguce.Glupo zvuci ali budi spremna na zaokrete u svim pravcima i naoruzaj se strpljenjeNemoj zaboraviti na sebe to je svakako bitnije.:heart:
 
I dodje tako neki dan kad poželiš da ih nema, pa te sramota pred samom sobom i pred ogledalom jer su ti pruzili život i dali ti krila... Kako se borite sa takvim mislima, imate li ih uopšte ?
 
dodju ...kad je kriza.....i odu.ljudski je to....jbg.sta da ti kazem ne znam.svaki dan nosi nesto novo....idemo dalje...tako kazem sebi i guram...nekad lakse nekad teze....
 
I dodje tako neki dan kad poželiš da ih nema, pa te sramota pred samom sobom i pred ogledalom jer su ti pruzili život i dali ti krila... Kako se borite sa takvim mislima, imate li ih uopšte ?

Nisam pomisljala da je nema, ali jesam bila besna na nju. Toliko da joj se ne javim par sati. Ili dok sam je vodila kuci, kada posizi uvece, a ja pomislim *aaaaa, vraticu te sutra u dom, dosta mi je vise*. Tu sam ja bila kriva, jer nisam umela da ispratim njeno stanje. Dovodila sam je u stan na par dana i imala sam haos. Ona bi uvece bila uplasena i unezverena, a ja na ivici nervnog sloma. Onda sam poslusala doktora. Prestala sam da je vodim kuci. Jednostavno ne prepoznaje svoju kucu. A kada je u domu onda me razbesni kada je uhvati fiksacija da hoce kuci. Niko ne zna koja je kuca u pitanju, a pogotovo ona. Tako sam i donela odluku da je smestim u dom. Htela je da ide iz stana u potrazi za svojom kucom. Valjda neka iz detinjstva. Cesto gresimo kada ocekujemo od njih da budu *na visini zadatka*. Ne mogu oni nama da se prilagode, moramo mi da trazimo resenja. Da, posizim ponekada i kazem da se ona nazivela a da ja necu sastaviti ni do 50 godina, a sada mi je 48. Onda pomislim da mi ne bi to radila da je svesna. I nastavim da se borim. Sutra idem kod mame. Provescu sa njom 6-7 dana.
 
Poslednja izmena:
I dodje tako neki dan kad poželiš da ih nema, pa te sramota pred samom sobom i pred ogledalom jer su ti pruzili život i dali ti krila... Kako se borite sa takvim mislima, imate li ih uopšte ?

Ljudski je sve to. Kada misao dođe? Kada nestane snage, kada te umor i nervoza pobede, kada te beznađe davi, od svega, ne samo od obolelog roditelja.To je tren koji prođe. Ovo su jako,jako teške bolesti koje razaraju, ne samo obolelog, već i čitavu porodicu. Zdravi oboljevaju. Zato i jeste ova tema ovde, na DIP.
 

Back
Top